Dostupni linkovi

Vanredna vijest

"Bez predaje" - dokumentarni film o ljudima na margini


Nikola Vukčević
Povod za intervju sa crnogorskim rediteljem Nikolom Vukčevićem, koji je, između ostalog, režirao igrani film ,,Pogled s Ajfelovog tornja“ je dokumentarni film ,,Bez predaje“, koji kroz tri priče opisuje život i probleme ljudi na margini.

RSE: Koliko je Vaš dokumentarac „Bez predaje“, i na koji način, pomogao ljudima čije probleme prikazuje?

Vukčević:
Unazad dvije godine uradio sam tri velika dokumentarca, velika u nekom produkcionom smislu i velika u smislu tema kojim su se bavili. Prvi je bio za Ujedinjene nacije i zove se „Pet priča o običnim ljudima“. Nakon toga uslijedila je „Kana“, koja se bavila ženskim problemima Roma. Najnoviji je treći dokumentarni film „Bez predaje“. Filmovi imaju jednu zajedničku nit, a to je da prate ljude koji se, bez obzira na naslov ovih filmova, nisu predali. Ti ljudi su determinisani, žive u dosta lošim uslovima zbog rata, siromaštva, izbjeglištva i svega onoga što karakteriše romsku populaciju.

Novi film priča tri paralelne priče. Značajno je da smo dvije, od te tri, pozicionirali na sjeveru Crne Gore, gdje postoje određeni ljudi i određena udruženja koja odišu jednim nesvakidašnjim primjerom organizacije i želje da promjene stanje u kojem se nalaze. Jedna od njih je u Bijelom Polju. Ona se bavi problemima paraplegičara. Druga je u Pljevljima i zove se „Zračak nade“. Bavi se organizacijom roditelja djece koja su sa posebnim potrebama. Ima oko 130 djece u Pljevljama koja gotovo da nemaju ni jednu ozbiljniju instituciju koja im pomaže. Organizovali su se roditelji i napravili 101 stvar, uključujući i produženi dnevni boravak za djecu sa posebnim potrebama. Iskoristili su sve moguće oblike komunikacije između državnih institucija, NVO i ličnog pregalaštva, kao i ljudi u Bijelom Polju.

Treća organizacija je dosta specifična. U pitanju su problemi liječenja droge. Ima jedna specifična kuća, koja se nalazi između Danilovgrada i Podgorice. U njoj se nalaze ljudi koji pokušavaju da se izliječe od psiho-aktivnih supstanci, jednom neobičnom metodom, što bi se reklo na suvo, uz čaj i znoj. To je grupa od tridesetak ljudi koji rade i izdržavaju se radom, bave se poljoprivredom, zanatstvom i funkcionišu na način da si međusobno pomažu. Jedan mladić, kada dođe u tu kuću, oko dvije godine ostaje unutra. Nakon što se izliječi, uz pomoć nekoga ko je sve to prošao, njegova obaveza, koju svi prihvataju se dosta lijepe volje, je da se pomogne sljedećem. Tek kada pomogne sljedećem, koji je došao poslije njega, koji je prošao isto što i on, od narkotika, pokušaja skidanja, pokušaja raznih vrsta liječenja, njegova moralna obaveza je završena, u smislu da može da napusti kuću i da se vrati realnom životu. Ta kuća radi uz pomoć organizacije koja se zove Preporod iz Nikšića i oni zajednički komuniciraju. Čovjek koji je osnovao Preporod je bio jedan od prvih Crnogoraca koji je prošao kroz taj tretman u Beogradu i Splitu. Kada se vratio živ i zdrav, što niko u Nikšiću nije mogao da vjeruje, znajući da je 10 godina bio težak narkoman, toliku količinu ljudi je posavjetovao da krenu u sve to, da je u datom trenutku riješio da osnuje svoju organizaciju koja će pomagati ljudima u borbi sa tim opakim zlom. Njegov rad je toliko uspješan, da su oni u Crnoj Gori organizovali jednu kuću. Na mene je sve to toliko impresivno djelovalo, da često imam potrebu da ih pozovem telefonom, da vidim šta rade, da ih pozovem na neku pozorišnu predstavu, da vidim mogu li nekako pomoći kroz neki rad kojim se bavim.

To su tri priče koje su zaista na specifičan način pokazale nama, koji smo normalni, koliko su njihovi životi unazađeni u startu, ali koliko oni nisu željeli da se predaju i koliko se uz pomoć svog aktivizma vraćaju u životnu normalu. Čitav taj dokumentarac finansirala je Fondacija Fakt iz Podgorice, koja je u nizu svojih programa imala određene finansijske pomoći prema sve tri ove organizacije, i koja je imala uvid u njihov rad. Fakt je bio inicijator čitavog tog projekta i neka vrsta katalizatora svih tih priča, kojih je bilo na desetak. Fakt je ove tri priče izabrao za naš film.

Kulturna scena sterilna

RSE: Da bi se što bolje suočili i prevazišli svoje probleme, junaci Vašeg dokumentarca su se samo-organizovali. A što to ne valja u sistemu? Zbog čega su junaci Vašeg dokumentarnog filma, i njima slični, i dalje na margini, negdje gotovo zaboravljeni od institucija?

Vukčević: Bez sumnje, sistem je spor. Bez sumnje, sistem nije čak u mogućnosti da se kroz svoj način funkcionisanja organizira, da pomogne takozvanim normalnim ljudima, a kamoli ljudima sa posebnom potrebama. Regulisanje svega onoga što njih sprečava da komuniciraju sa ostatkom svijeta, na jednoj jednakoj razini, je dosta skupo. Još uvijek su u Crnoj Gori rijetke institucije koje imaju rampu za ljude sa kolicima da uđu u te institucije. Po nekoj mojoj osnovnoj procjeni takvih institucija u Crnoj Gori nema ni tri posto. Jedan čovjek, paraplegičar, iz Bijelog Polja, je mogao da bude u osnovnoj školi u Bijelom Polju, ali ne i u gimnaziji jer gimnazija ima spratove bez mogućnosti pristupa ljudima u kolicima. Onda mu je bilo jednostavnije da bude u Podgorici, u centru za pomoć takvim ljudima, nego da bude u svom rodnom gradu.
Mislim da je priča o Balkanu i tranziciji, zapravo priča o svim našim podjelama, svim našim problemima koji nisu mali i svim nenormalnostima jednog tranzicionog društva. Najviše od toga osjećaju ljudi sa posebnim potrebama ili ljudi koji su na određenoj margini društva, što zbog prirodnih okolnosti, ili zbog stvari, kao što su narkotici, koje su sami sebi uradili.

RSE: Režirali ste „Pogled sa Ajfelovog tornja“, možda i najbolji igrani film unazad nekoliko godina u Crnoj Gori. Da li je snimanje dokumentaraca samo izlet u tu formu, ili možda trajno opredjeljenje?


Vukčević: Specifičnost moje škole, koju sam završio u Novom Sadu, kod profesora Vlatka Divića, dosta je neuobičajena, a to je i film i pozorište, a u okviru filma jednak tretman i igranog i dokumentarnog izraza. Kao predavač dramskih umjetnosti na Cetinskom fakultetu, svoje studente savjetujem da zaista ne postoji neka velika, drastična razlika, između svih tih formi drame, bez obzira da li je to pozorište, igrani film ili dokumentarni.

Kada su u pitanju festivali i smotre, vezane baš za samu Crnu Goru, može ih je bilo 30 posto nakon nezavisnosti. Čini mi se da je ekonomska kriza svemu ovome dosta pogodovala i da je odsustvo nezavisne inicijative u zapećku.
Svi oni imaju jednu zajedničku bazu, koja je oko 70 posto. Onih 30 posto su specifičnosti i valja ih izučiti. U nekom mom pogledu na režiju, to su tri neraskidiva oblika rediteljskog agregatnog stanja, kojim namjeravam i dalje da se bavim.

RSE: Šta se to događa crnogorskoj kulturi? Bolji poznavaoci prilika u toj oblasti kažu kako nikada sterilnije nije izgledala ukupna kulturna scena u Crnoj Gori. Zašto je to tako i da li dijelite to mišljenje?

Vukčević:
Apsolutno se slažem sa time. I najveći broj kulturnih poslanika, koji su po nekom političkom osjećanju indipendisti, dijele tu vrstu osjećanja sa mnom. Sve ono što je nezavisnost zapravo trebala da nam donese, a to je ravnopravan tretman u nekim međunarodnim okvirima, smo u suštini izgubili. Više je bilo međunarodne komunikacije dok smo bili zajednička država, dok smo se nadali da će određene stvari sjajno stati na noge onoga trenutka kada se osamostalimo. Nekako, kao da smo svi skupa nespremno dočekali činjenicu da sada samo od nas zavise određene stvari. Ajfel je bio na desetak međunarodnih filmskih festivala i smotri samo po liniji toga da je to predstavljanje novog filma koji stiže iz Srbije i Crne Gore.

Kada su u pitanju festivali i smotre, vezane baš za samu Crnu Goru, može ih je bilo 30 posto nakon nezavisnosti. Čini mi se da je ekonomska kriza svemu ovome dosta pogodovala i da je odsustvo nezavisne inicijative u zapećku. Smatram da je nešto, što se zove kulturna gerila, bilo odrednica nekih meni najdražih crnogorskih projekata u zadnjih desetak godina i da od ove ekonomske krize, posljednjih godinu dana, kao da su crnogorski poslanici u kulturi sve pokrili nekim debelim jorganom, sa namjerom da prespavaju neko nezgodno vrijeme, koje, po meni, ipak nudi razno-razne mogućnosti za kreativno izražavanje, pa čak i niza onih koji ne moraju da budu toliko skupi, da bi se ozbiljna umjetnost i kultura njima pozabavili.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG