Dostupni linkovi

Milka Babović, sportašica, novinarka, mentor mladim gerenacijama, danas usavršava engleski jezik, pomaže mladim studentima, kaže da nije altruist, već samo racionalna žena s 82 godine.

RSE: Na počecima Vaše karijere rušili ste predrasude o ženama. Od 1945. godine bili ste uspješna atletičarka, a samo par godina kasnije i novinarka. Pisali ste javno, javno nastupali u medijima, promovirajući sport. Napravili ste nešto što se u to vrijeme nije radilo – ušli ste u muško područje.

Babović: Dajete mi previše značaja u tome i predstavljate me kao nekoga tko je krčio staze.

Već ranije sam, u svojoj obitelji, dobila impuls koji mi je dao moj otac. On je bio oficir. Rođeni je Crnogorac, koji je kao 17-godišnjak, u vrletima pod Prokletijama, na albanskoj granici, krenuo sa srpskom vojskom koja se povlačila jer je osjetio poriv da ode u svijet. Otišao je sa njima preko Albanije, Krfa, Soluna. On je na određeni način spoznao život, a to je prenio i na mene. Vrlo brzo me je uveo u svijet knjige. Nikada nije branio da iz njegove knjižnice uzmem nešto. Samo me je pitao što čitam. Moja prva knjiga je Biografija Kemala Ataturka. Već sa šest godina sam čitala. Kroz to čitanje sam upoznala svijet u kojem žive žene, koje su ljudi, ravnopravne. Kasnije, autora koji bi pisao - žene i ljudi, a ne žene i muškarci – ne bih nastavila čitati. Takav sam stav o tome imala.

Počela sam raditi sa 14 godina, davala sam instrukcije. Moj otac se nije vratio iz zarobljeništva. Sa 16 godina sam pitala majku za dozvolu i već drugi dan se javila u prvu organiziranu bolnicu u Rumi, na frontu. Nisam nikada imala to iskustvo, ali bio je jedan proglas, pošto je bilo premalo partizanki bolničarki u stacioniranoj bolnici koja je bila u zgradi gimnazije. Tu sam puno naučila o ljudima, o vrijednosti onog udjela koji žena ima. I moja majka se borila da nas četvero izvuče iz neimaštine.
Nisam imala velikih problema sa kolegama, iako je trebalo njima pomoći da me prime jer je ipak tada bilo malo bogohulno, a to se u pristojnim društvima ne radi, da jedna ženska pročita nogometne vijesti.

U Zagrebu sam primljena kroz sport i kroz jednu generacijsku sreću. Kroz to sam vrlo rano došla pod utjecaj Hrvoja Macanovića, koji je bio izuzetan novinar, izuzetan čovjek, a pri tome i jedan civiliziran čovjek. Nikada nije ni u jednom poslu, ni zadatku, u ocjeni moga rada rekao da od te žene nema nikakvog rezultata. Uvijek me hrabrio i njemu mogu za sve zahvaliti. Nisam imala velikih problema sa kolegama, iako je trebalo njima pomoći da me prime jer je ipak tada bilo malo bogohulno, a to se u pristojnim društvima ne radi, da jedna ženska pročita nogometne vijesti. Jedino mi je bilo jasno da moram znati malo više nego muška konkurencija.

Dobrovoljni rad


RSE: Rekli ste da smatrate sport Vašom najboljom životnom investicijom. Koliko je bilo odricanja u toj odluci? Je li Vam bilo teško?

Babović: Ne. Time sam puno dobila. Nemam veliki konto u banci, nisam se sportom obogatila novčano, već na jedan sasvim drugi način. U ono doba se nije putovalo, ali ja jesam, na račun društva. U ono doba sam imala svaki dan, nakon svoga rada i studija, mjesto gdje se mogu divno odmoriti i biti u društvu onih koji su slični meni. To je bio atletski klub „Mladost“.

S druge strane ostale su i navike ishrane, držanja tijela, upornost. Došla sam u mladosti u ruke jednom treneru, mom bivšem suprugu, Žarku Susiću. Geslo mladosti tada je bilo - Ne moraš pobijediti, ali kada kreneš sa starta, moraš, makar četveronoške, proći ciljem. Možete li dobiti ljepšu i bolju pouku za život?

RSE: Sa motom - Sport za zdrav život - nastupili ste prije skoro 60 godina. Rekli ste: „Sport je najjeftinija kozmetika“. Koliko je sport danas prisutan u Vašem životu?

Babović: Moj angažman u društvu, dobrovoljni rad, nije bio moda, ili nikakav drugi poticaj, nego svijest o tome da moram raditi. Osim toga, primala sam malo više obaveza jer nisam imala djece. Imala sam muža novinara koji je to razumio. Nismo imali normalni građanski život intelektualaca koji provode kod kuće dobar dio vremena, uz knjigu, radio ili televiziju. Hoću i mislim da moram raditi nešto malo više u društvu, za one žene koje to ne mogu jer rade dva posla. Nikada ne pitam domaćicu da li radi nešto. Uvijek je pitam da li još negdje radi. Kod kuće ona radi puno radno vrijeme, pa i preko toga.

Uvijek kada neki muškarac nešto zagunđa za ženu, objasnim mu koliko košta sat čišćenja, sat njegovanja, sat instrukcija. Oni na to kažu da kada umru, njoj će ostati njihova mirovina, a ona ništa ne radi. Zato sam to radila. Nije mi bilo teško i to nisu bile žrtve. To sve nisam morala.

Opasnost se uvijek krije u ambicioznim roditeljima, ali kada neko već glasa i odrastao je, onda snosi odgovornost za svoje postupke.

RSE: Rado ste bili, i još uvijek jeste, sportaš edukator. Radite sa djecom. Otkuda vam tolika energija?

Babović:
Imam 82 godine i za svoje godine sam podnošljivo zdrava. Glupo bi mi bilo da u ovim godinama budem zdrava kao dren jer neću valjda u grob zdrava. Čudno se osjećam ako nemam neku obavezu. Puno čitam i po starost usavršavam engleski, ali to je svjesna gimnastika mozga. Ne smijem se zapustiti jer za čas grohnete.

Milka Babović radi sa djecom
Moje iskustvo je da su djeca u manjim mjestima, ne radoznalija, ali su na neki način pristojnija. Lakše je sa njima raditi, mirniji su, ali nisu dresirani da budu mirniji, oni su radoznaliji na jedan drugi način. I škole su sasvim dobre. Volim taj posao, točnije tu razbibrigu. Uvijek je tu i mali program vezan za sport. U malim sredinama na takve akcije i gradonačelnik dođe, pa i glavni liječnik. Vrlo je zgodno. To me uvijek veseli. Odgovaram na njihova pitanja i pokušavam im objasniti. Oni su mudri i informirani. Oni hoće znati. Znaju i za loše primjere.

Kada bi se samo sudilo po nesrećama u svijetu, onda ne bi nigdje bilo ni trenutka sreće. Onda im kažem da to nije dokaz da sportaši samo griješe, ali ponekada se i to dogodi, navedem im i po neki primjer. Ne umaram se.

Apsolutna jednakost

RSE: Vi ste još 1960. godine pratili Olimpijske igre u Rimu. Poslije je došao Minhen, Insburg dva puta, Grenobl, Sarajevo. Koliko su se igre danas promijenile? Pri tome ne mislim samo na tehnološku promjenu koja je evidentna, koliko se sam sport promijenio za sve te godine?

Babović: Sasvim je logično da je sport u svom pojavnom obliku mnogo neposredniji, više se vidi, mnogo je više informacija i tko hoće, može mnogo saznati. Tu je uloga reportera presudna. On mora izvještavanje dopuniti s onim, što se možda i vidi na slici, ali ne može neko neupućen u to vidjeti ili dešifrirati, da pokaže što je tu dobro, gdje je veličina toga. I trening je puno bolji, ranije se počinje. Danas se u našoj civilizaciji rađaju zdravija, veća i sposobnija djeca.

Minhen je nagovijestio, sa pojedincima iz Afrike, da dolaze i drugi, da nisu baš ti bjelokošci svu snagu, svu mudrost i svu vještinu dobili od Boga, a drugima što ostane. Kada je Owens, 1936. godine, kao crnac nastupio za Ameriku, bez obzira na njihov tadašnji položaj u Americi, ljudi su tada već aplaudirali jednom crncu. Niko nije očekivao da će biti tako glasno odobravanje u gledalištu kod nekoga lijepog skoka. Sport je pomogao. U ono doba, do Berlina, niste mogli vidjeti da između sebe čestitaju bijeli i crni, da bijeli poljubi crnoga. Danas vidimo apsolutnu jednakost – i po mogućnosti i po rezultatu.
Sport je kulturološka pojava i ne može se zanemariti. Neki sportovi apsolutno ne mogu izumrijeti, jedino ako postanemo robotizirani i da ne kanimo hodati. Onda ćemo prestati trčati.

Sport je kulturološka pojava i ne može se zanemariti. Neki sportovi apsolutno ne mogu izumrijeti, jedino ako postanemo robotizirani i da ne kanimo hodati. Onda ćemo prestati trčati.

Danas, koliko god bili plaćeni sportaši, možete sa njima razgovarati. On se veseli, on se uzbuđuje, on je tužan, radostan. Padaju oni na cilju. To je od preobilja umora, emocija i napora, ali on ne umire od toga. Oni su za već desetak minuta spremni zaplesati, ako su u dobrom društvu.

RSE: Čini mi se da je Vaša uspješna novinarska karijera malo držala u sjeni ono veliko što ste napravili u sportu. Od 1949. godine ste članica Hrvatskog udruženja novinara.

Babović:
Ne bih željela da ostane zapisano da je cijeli moj život bio samo sport, iako sam na to ponosna i to sam rado radila. Ponosna sam na sport, ali to je nepravedno prema novinaru moga tipa. Bilo nas je malo. Uređivala sam i emisiju „Porodica i domaćinstvo“. Ono što je bilo presudno u tom trenutku, odmah sam tražila da dobijem odobrenje i minute da radimo emisiju „Vježbajte sa nama“. Vježbanje je vodila jedna gimnastičarka. Išlo se u živo, ujutro. Pijanistica je uživo svirala, a ja sam odbrojavala vježbe. Onda smo u ženskom časopisu „Žena“ ilustrirali te vježbe. Tada smo radili svi sve.
Fototgrafija iz arhive: Milka Babović (desno) u Zagrebu, 23.10.1945.

Posebno sam rado radila u jednoj skupini novinara i javnih radnika uz liječnike psihologe, voditelje i ravnatelje u duševnim bolnicama. Jedan zagrebački primarijus je uveo tjelesni odgoj i sport kao preventivu. Čak sam dva puta bila u pojedinim bolnicama i snimala sam te sportske vježbe i primjenu tog sistema koji je prihvaćen na svjetskoj razini.

Ne tvrdim da su današnji sportski novinari nepismeni. Ali mi je žao što neki od njih postaju klupski glasnogovornici, ili glasnogovornici nekog sporta.

Moram imati knjigu da mi zašušti u rukama

RSE: Dan počinjete u šest u jutro sa jutarnjim novinama. Kako vidite medije u Hrvatskoj danas?

Babović: Kao umirovljenik sebi dozvoljavam luksuz samo jednih novina. Pretplaćena sam na „Jutarnji list.“ Novine uzimate zbog njihovog stava, pristupa i zbog širine. Prije svega sam izabrala te novine zbog komentatora, zbog ljudi koji pišu u tim novinama i kojima vjerujem. Ponekada nađem i odjek svojih misli ili formuliranu misao koju nisam znala izraziti. U teškim vremenima, u kojima sada jesmo, uhvatim se kako kažem sebi zar mi treba taj grč u želucu dok pereš jutarnje suđe od toga što se sve zbiva. Pitam se da li bih mogla bez toga. Odgovorim si - Moraš znati nešto o svijetu koji te okružuje i imati stav o tome.

RSE: Da li pratite događanja na HRT-u, kako vidite Vašu bivšu kuću danas?
U teškim vremenima, u kojima sada jesmo, uhvatim se kako kažem sebi zar mi treba taj grč u želucu dok pereš jutarnje suđe od toga što se sve zbiva. Pitam se da li bih mogla bez toga. Odgovorim si - Moraš znati nešto o svijetu koji te okružuje i imati stav o tome.

Babović: U velikim promjenama i u jednom dosta uskovitlanom stanju.

U svibnju prošle godine sam dobila obavijest da se prekida moj honorarni rad u toj kući. U mirovinu sam otišla 1991. godine. Više tamo ne idem, osim na Ples sa zvijezdama i u Zabavni program, koji je potpuno odvojen. Prvo sam to odbijala, dok nisam vidjela original BBC-ovog programa. Vidjela sam da je pristojan i da ga može gledati i baka i unuče i svi zajedno. Jedino sam postavila uvjet da oko mene i na meni ne može biti nikakva reklama. Ja sam jedna od onih koji su zajedno stvarali kodeks unutrašnjo-političkog novinara. Sebe smatram unutrašnjo-političkim novinarom na zadatku u sportu i tjelesnom odgoju. Mislim da se ne smije apsolutno nikako upasti u te vode ili zamke. Taj novac je vrlo potreban, ali to ne mogu prihvatiti.

Meni je jasno zašto su to uradili, iako sam teško primila tu odluku da se prekine honorarni rad. Nisam bila zaštićeni umirovljenik, nego sam bila autor. Na tržištu rada nudim svoje znanje i iskustvo. Teško sam to podnijela zbog toga što sam shvatila da jedno razdoblje mog života prestaje. Šta ako prestanem raditi?

Zato idem po školama i pomažem nekim studentima pri prijevodu. Nisam tako dobra i altruistička duša, kako bi iz toga ispadalo, nego sam racionalna. Znam da moram imati zadatak i da ga moram izvršiti. Kućanstvo me ne zadovoljava. Nisam više udavača, pa ne moram da se pretvaram da sam bolja nego što jesam.

RSE: Ulogom suca u emisiji „Ples za zvijezdama“, ponovo ste se , makar na kratko, vratili televiziji.

Babović: Kada sam se pojavila kao sudac na plesu, otkrili su da znam govoriti, misliti, šaliti se, nasmijati se. Nije me to toliko pozlijedilo, nekada me nerviralo, ali danas već ne. To je bio dokaz da dobar dio ljudi gleda televiziju samo kroz zabavu.

Kada je tu prije dvije godine bio Umberto Ecco, jedan mladi kolega ga je pitao kada će knjige nestati. On je odgovorio: „Možete li zamisliti mene da se naslonim u proljeće na brezu i da čitam iz laptopa?“

Ja koristim računar i Internet ali moram imati knjigu da mi zašušti u rukama.

* * *

Milka Babović bila je naša on-line gošća. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE.
XS
SM
MD
LG