RSE: Profesore Popoviću, cijene goriva su dostigle rekordne visine, a poseban kuriozitet predstavlja izjednačavanje cijena dizela i benzina. Da li bi, po Vama, država trebalo da smanji dažbine na naftne derivate koje sada u maloprodajnoj cijeni goriva učestvuju sa oko 55 posto?
POPOVIĆ: Čini mi se da je to dobar predlog s obzirom da cijene goriva ne samo opterećuju porodični budžet i da predstavlja jako veliki udar na životni standard, nego predstavlja i životnu stavku kao input mnogih proizvođača, tako da na taj način višestruko doprinose porastu cijena i stvaraju jednu nestabilnu ekonomiju, a dugoročno mi moramo da budemo svjesni da će ovaj rast cijena da se nastavi, da ovo nije kraj, da je to dugoročni problem, ne samo nas u Crnoj Gori, nego cijelog svijeta, da on predstavlja jednu drugačiju preraspodjelu dohotka, kako na globalnom, tako i na ovom našem regionalnom i unutrašnjem planu. To je nešto sa čim ćemo se dugo nositi. Kakve su sve posljedice toga, vrlo je teško simulirati.
U svakom slučaju, smanjivanjem dažbina na gorivo bi se značajno riješio taj problem na kratak rok, a na dugi rok mi moramo razmišljati koje su to druge dažbine kako bi nadoknadili poreske prihode države. Nijesam u stanju da kažem što bi bilo dugoročno rješenje, ali znam da je to problem s kojim ćemo se dugo dugoročno suočavati, gotovo da bi se moglo reći do onog momenta dok se ne nađe alternativno rješenje jer kako što je poznato to nije samo problem sa gorivom nego je problem i sa ostalim izvorima energije i njihovom ograničenošću.
RSE: Povećanje cijena struje za domaćinstva će svakako biti novi udar na standard građana. Sada sasvim sigurno slijedi lančana reakcija, odnosno poskupljenje svega ostalog. Da li će Vlada uspjeti da amortizuje taj udar planiranim subvencijama i tako zaštiti najsiromašniji sloj. Centar za zaštitu potrošača je već reagovao, rekavši da je država predvidjela subvencije za električnu energiju, ali uz pitanje: što je sa ostalim poskupljenjima?
POPOVIĆ: Čini mi se da je mnogo bila bolja politika koja bi išla za tim da se do određene potrošnje električne energije koristi jedna tarifa, za one koji troše više druga primijenuje, jer prosto jedana takva politika ne samo da proizvodi isti socijalni učinak već podstiče energetsko efikasno ponašanje kako domaćinstava tako i privrednih subjekata. Inače, to je jedna velika tema i veliki projekat sada u Crnoj Gori, jedan od većih projekata u Crnoj Gori je energetska efikasnost. Mislim da treba sjesti i napraviti jedan ozbiljan proračun imajući u vidu multiplikativne efekte koje i povećanje cijene goriva i povećanje cijene električne energije i tražiti dugoročno rješenje.To su ta dva povezana problema sa kojema će se svaka država suočiti, prema tome treba tražiti neka mudrija, dugoričnija i ozbiljnija rješenja od onoga što i sada radimo, a mi sada ustvari samo pokušavamo da pariramo tom prvom udaru kako povećanju cijene goriva tako i povećanju cijena električne energije.
RSE: Što mislite o sugestijama da prvo treba eliminisati krađu struje i ostale neracionalne gubitke, naplatiti dugovanja, a tek potom povećavati cijenu ili, pak, imate drugačije mišljenje?
POPOVIĆ: Nemam drugačije mišljenje, nego naprotiv, smatram, koliko sam ja upoznat oko 30 posto je gubitak u energiji u Crnoj Gori u distribuciji. U Evropi i svijetu, prihvatljivi tehnološki gubitak je oko pet posto. S obzirom na karakter naše mreže ovdje bi bio možda prihvatljiv i sedam posto, sve preko toga je očigledno ili krađa ili neracionalnosti u distributivnom sistemu. Mi prvo to treba da riješimo.
Međutim, ja se bojim da je to povezano još sa jednim drugim problemom. Naime, ukoliko mi ne riješimo sada taj problem krađe i sa ovakvom strukturom cijene koštanja uđemo u proces privatizacije elektroprivrednog sistema onda će se desiti da će posle, kao benchmark za utvrđivanje odnosa sa tim kupcem, formirati na osnovu postojeće strukture troškova koji je pod znatnim uticajem upravo ovih krađa struje i gubitaka u energetskom sistemu što će od šale riješiti taj ko dobije sistem na upravljanje i faktički ono što se sada javlja je gubitak nekih 30 posto, neprihvatljivih 23 posto prema ovim proračunima javiće se kao čisti dobitak, kao čisti profit onoga ko uđe u tu vlasničku kombinaciju.
RSE: U javnosti se mogu čuti razne ideje o najboljem načinu za rješenje problema elektroenergetskog deficita, kakav biste Vi koncept primijenili?
POPOVIĆ: Očigledno da je rješavanje tog problema distribucije, gubitaka u distribuciji i krađi struje prvo što treba preduzeti i to pod hitno. Drugo, treba napraviti ozbiljne studijem, mi smo dobili strategiju energetike, ali sada treba napraviti ozbiljne studije koje bi trebalo da pokažu koje su od tih projekata prihvatljivi, a koji ne. Naime, oko tih projekata nije postignut društveni koncenzus, postoji veliki sukob između ovih koji su uglavnom iz nevladinog sektora, ali uglavnom i ovih koji su za očuvanje životne sredine i koji smatraju da je ta i takva strategija opasna po životnu sredinu i ovih koji bi da rješavaju problem brzom gradnjom novih elektrana na Morači i ostalim lokacijama. Mi imamo nepostojanje koncenzusa, imamo jednu žučnu diskusiju o tome, a i tak diskusija je jako nekvalitetna, osim što je žučna ona jako nekvalitetna jer nije osnovana na ozbiljnim studijama i analizama koje bi nam pokazale kolika je vrijednost tih ekoloških gubitaka koji bi se javili u slučaju izgradnje i koji bi nam mogli poslužiti kao osnov da damo ocjenu o tome da li i koje projekte treba prihvatiti.
Ja pretpostavljam da će se ovo kod nas rješavati na taj način što će se ipak i bez koncenzusa i bez čak ozbiljnih studija pristupiti izgradnji hidroenergetskih potencijala i izgradnju drugog bloka termoeletrane Pljevlja, tako da je to ono što će biti ishod ovoga svega, a što je optimalno, što bi bilo racionalno ne mogu suditi bez ozbiljnih studija. Imam utisak da ovi "Zeleni", prima kojima inače imam velike simpatije, ponedak a priori odbijaju neka rješanja bez da imaju argumenta da su ekološki gubici toliko veliki da bi mogli da ospore izgradnju određenih objekata.
RSE: Kakva su Vaša očekivanja u vezi investicionog bum-a koji se već duže vrijeme najavljuje. Ovih dana su se mogle čuti i skeptične ocjene navodno zbog stanja u globalnoj ekonomiji?
POPOVIĆ: Na dug rok rast cijena nafte i energenata uopše je nešto što će duboko da promijeni ekonomska kretanja i tu možemo da očekujemo jedno dugoročno prilagođavanje svemu tome. Na tu okolnost treba računati. Kada je riječ o Crnoj Gori, s obzirom da je riječ o jednoj maloj zemlji i s obzirom da je riječ o ogromnim investicijama mislim da to neće imati nekog uticaja i mislim da će Crna Gora i dalje imati povoljnu konjukturu jer se strane investicije i dalje biti visoke pod određenim pretpostavkama. Jedna od ključnih pretpostavki je da ne dođe do neke regionalne nestabilnosti, a postoje i neke druge. Pod tim nekim određenim pretpostavkama koje nijesu toliko rigidne i restriktivne može se očekivati da Crna Gora u čitavom sljedećem desetljeću, ako ne i dvije decenije, dvije dekade, ima jako viskoke investicije i po tom osnovu visoke stope rasta i po tom osnovu veliku šansu za razvoj.
RSE: Tu vjerovatno postoje i određeni problemi?
POPOVIĆ: Ja sada želim kao i uvijek što sam napominjao da kažem da jedan privredni sistem u kome su strane investicije glavna mašina rasta ima jako velikih problema, prvo onima sa stabilnošću, drugo on ima problema sa izdržljivošću, ima problema sa tim za koga je taj i takav privredni razvoj i rast i četvrto što nije samo posljedica stranih direktnih investicija nego i drugih okolnosti nego i naših lokalnih, našeg lokalnog folklora, naš privredni razvoj i rast ima problema sa političkom ekonomijom, odnosno sa interesnom strukturom moći koju imamo u Crnoj Gori, sa nečim što se naziva, strani ekonomisti vrlo često kažu kao oligarhijski kapitalizam.
RSE: Nabrojali ste četiri problema. Da li biste to mogli malo šire eleborirati?
Drugi problem je održivost ovakvog rasta. Naime, na dug rok je ovako visoka potrošnja po osnovu prodaje nekretnina, po osnovu prodaje privrednih resursa ili davanje na koncesiju, po osnovu prodaje i privatizacije vlastitih kompanija, možda predstavlja dugoročnu i može se pretvoriti u jednu dobru žurku koja može, doduše, dosta dugo da traje na kojoj bi došlo do jednog teškog mamurluka koji bi takođe dosta dugo trajao. Postavlja se pitanje za koga je taj rast, rast u kome strane kapital dominira i možemo da kažemo da tu već postoji jaz, iako o tome ne postoje statistički podaci, ali postoji jaz između kretanja GDP-a, one vrijednosti proizvodnje onoga što se proizvede u Crnoj Gori i nacionalnog proizvoda, odnosno sume dohodaka građana Crne Gore, državljana, rezidenata Crne Gore.
Pored toga jaza postoji problem velikog siromaštva u Crnoj Gori koje je posljedica jedne strahovite neravnomernosti u raspodjeli dohotka, raspodjeli bogatstva do koje je došlo kao razultat loše privatizacije koju smo imali, zatim ratova koje smo imali i svega što je iz toga proizašlo. Imamo jedan strahoviti rast koji ne donosi svima pozitivne efekte. Broj onih kojima kapa nije tako veliki, mada je nedvosmisleno da se on povećava, s obzirom na razvoj građevinarstva, na razvoj čitavog niza djelatnosti koje su određenim ljudima donijele, ne samo ljudima uopšteno govoreći, malo kapa i uglavnom na određenim mjestima.
I konačno, postoji ovaj problem političke ekonomije, odnosu snaga koji je ustvari glavni problem da se prevaziđu ovi problemi. Naime, u oligarhijskom kapitalizmu kakav se ugnijezdio u Crnoj Gori imate da je jedan određen uzak krug ljudi zabanio i ne samo da kontroliše ekonomske tokove, nego kontroliše državu i sve javne odluke od vitalnog interesa za društvo. Tako da zapravo možemo da kažemo da je uslov za otpočinjanje, za rješavanje ovih problema, za usmjeravanje rasta u pravom smjeru, a pravi smjer je razvoj vlastite ekonomije, ustvari uslov svih uslova je da se oslobodi država.
