Dostupni linkovi

Politika vladajućih krugova i šestostrukog premijera


Milan Popović, Foto: Savo Prelević
Milan Popović, Foto: Savo Prelević

Gost nedjeljnog inetrvjua Radija Slobodna Evropa je univerzitetski profesor i autor romana "Oklop" Milan Popović, koji komentariše najavljeni šesti premijerski mandat premijera Đukanovića, nabraja metode koje vlast koristi za diskreditaciju kritičara i objašnjava zašto je posebno ogorčen na one pojedince koje u svom romanu naziva bivšim.

RSE: Gospodine Popoviću, u subotu je obilježen Dan Evrope. Samo par dana ranije je i formalno najavljeno da će Milo Đukanović započeti svoj šesti premijerski mandat, što baš i ne zvuči kao vijest iz neke od evropskih zemalja. Kakav to utisak na vas ostavlja?

Popović: Rekao bih da ne samo mi u Crnoj Gori, nego i ljudi u Briselu nemaju previše razloga za slavlje, barem kada je reč o zapadnom Balkanu i konkretno Crnoj Gori, pošto se pitanje odnosi na Crnu Goru. Crna Gora je jedina zemlja, ne samo u ovom regionu i šire, u kojoj u posljednjih dvadeset godina, a dodajmo tome i prethodnih pedeset i dve hiljade godina nije došlo do demokretske smene vlasti. Tako da ostaje gorak utisak da na Dan pobede nad fašizmom Evropa, odnosno evropska birokratija i dalje pravi kompromise ne samo taktičke nego i principijelne prirode kada je reč o demokratiji, vladavini prava i antifašizmu. Verujem da nema potrebe da ukazujem na eufemistički i blago rečeno kontroverzni dosije našeg šestostrukog premijera.

RSE: U vašem nedavno objavljenom romanu "Oklop", koji predstavlja kombinaciju fikcije i autobiografskih elemenata, Milo Đukanović je jedan od glavnih likova. U tom štivu podrobno analizirate mehanizme koje režim koristi za diskreditaciju kritičara. U tom kontekstu, kako komentarišete sve učestalije optužbe predstavnika vlasti da civilni sektor kritikujući vlast radi protiv interesa građana. To je, recimo, samo da potkrijepim jednim primjerom bila suština izjave potpredsjednice Vlade Gordane Đurović, koja je osvrćući se na dobro poznati slučaj bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatre, osuđenog za korupciju u svojoj zemlji, kazala da je autodestruktivno potencirati priču o tome kako je taj čovjek dobio crnogorski pasoš u momentu kada se radi izvještaj o viznoj liberalizaciji:

Popović: Ja verujem da u nekim drugim okolnostima skoro da i ne bi bio potreban bilo kakav komentar ovoga što ste upravo naveli. Kažem, u nekim drugim okolnostima zbog toga što unazad nekoliko godina sve značajniji deo naše unutrašnje priče u Crnoj Gori jeste i briselska birokratija. Kada ne bi bilo briselske birokratije mi bi mogli reći da je to već sve viđeno i uobičajeno. Ono, međutim, što nije viđeno, barem ne ovako drastično i očigledno, to je da upravo ovakva vlast, vi ste citirali samo jedno izvrtanje stvari da se ovoj vlasti čini kao problem to što neko govori o problemu, a ne što problem postoji.

...ono što je relativno novo to je da evropska birokratija, očigledno vođena svojim kratkovidim real-politikama i oportunizmima, ovoj vlasti daje tako eksplicitnu i puno podršku i tako preuzima deo odgovornosti koji, ponavljam, sve veći i sve značajniji i za ono što je bilo, što jeste i što će biti u Crnoj Gori i ovom delu sveta.
Problem je to što MANS ukazuje na izdavanja pasoša pravosnažno osuđenoj osobi što je protivno i crnogorskim i međunarodnim zakonima, da je problem što to MANS govori, a nije problem što je neko iz crnogorske vlasti izdao takav pasoš. To je već viđen obrazac. Međutim, ono što je relativno novo to je da evropska birokratija, očigledno vođena svojim kratkovidim real-politikama i oportunizmima, ovoj vlasti daje tako eksplicitnu i puno podršku i tako preuzima deo odgovornosti koji, ponavljam, sve veći i sve značajniji i za ono što je bilo, što jeste i što će biti u Crnoj Gori i ovom delu sveta.


RSE:
Da li je zamjena teza jedini problem sa kojim se mogu suočiti kritičari vlasti i ljudi koji pokušavaju da ukažu na ono što sam se dešava i što nam se dešavalo? Tu prvenstveno mislim na svjedoka slučaja deportacije Slobodana Pejovića, zatim, Ibrahima Čikića, jednog od čelnika SDA koji je bio žrtva montiranog sudskog procesa počektom devedesetih i sličnih ljudi:

Popović: Naravno da je ta zamena teza, ta manipulacija, ta ideologizacija samo jedna od tehnika ideološke reprodukcije stvarnosti, a stvarnost u Crnoj Gori je takva da su stvari izvrnute na glavce. Dakle, u Crnoj Gori svakog dana nailazimo na nove primere kontralustracije. Kada je jedna bivša antiratna stranka onemogućila donošenje Zakona o lustraciji, sa znamo kako poznatim i nesuvislim kvazi argumantima, jer da te stranke nije bilo vladajući DPS ne bi mogao sprečiti taj zakon, kao što ne bi mogao sprečiti agresiju na Taru. Pošto je tako, na žalost, uspešno blokiran Zakon o lustraciji sada imamo svakodnevno kontralustracije, to jest, tu pojavu izvrtanja potpuno naglavce da se, primera radi, ovih dana pokreće suđenje protiv Ibrahima Čikića, žrtve političkog progona, državnog zločina, magnum krimena iz 1994. godine samo zato što je svedočio o tom zločinu, ili slično ranije protiv Andrije Nikolaidisa od strane onog čuvenog režisera kojem je bilo prijatno da se fotografiše sa režimom Slobodna Miloševića u vreme upravo tih zločina, ali mu nije bilo prijatno da pročita takst Andreja Nikolaidisa o tome. Slična stvar je bila sa Aleksandrom Zekovićem, borcem za ljudska prava u Crnoj Gori, slična stvar je, da pomenem i moju malenkost, bila samnom kada sam ukazao samo da deo indicija koje povezuju našeg višestrukog premijera sa teškim zločinima u Crnoj Gori i regionu. U svim ovim slučajevima vlasti je bila brza, hitra i efikasna da saučestvuje u kontralustraciji u blokiranju i onemogućavanju i progonu ovakvih osoba, a znamo kakva je njega brzina kada je reč o reagovanju na najteže zločine. Mogli bi možda zaključiti ako bi došli iz delekog inostranstva da ili kako naš narod kaže "pali s Marsa", da je reč o nekim slučajnim, pojednačnim incidentima, ali na žalost nije. Reč je o tome da je u Crnoj Gori očuvan kontinuitet zločinačke politike i vlasti i njenog odgovarajućeg ponašanja uz, ne zamerite što ću na ovaj Dan Evrope i antifašizma jer ne treba zaboraviti 9. maj je Dan pobede protiv fašizma. Nije to dan briselske birokratije, nego Dan velike antifašističke pobede evropskih i drugih naroda sveta protiv najvećeg zla našeg vremena, fašizma. Ono u čemu je Milo Đukanović bio u koaliciji sa Slobodanom Miloševićem od 1991. do 1997. to je bila jedna vrsta fašizma koja je na kraju krajeva sankcionisana i pravosnažnim presudama Haškog tribunala.

RSE: Pomenuli ste taj vaš slučaj. Vrhovno tužilaštvo vas je uoči objavljivanja romana "Oklop" pozvalo kako bi pojasnili svoj tekst "Revolucionar" i navedene indiciji o povezanosti premijera Mila Đukanovića sa organizovanim kriminalom. Na kraju je ispalo da se taj pokušaj pritiska, to je moj doživljaj, pretvorio u savršenu reklamu vašeg romana. Da li vi u takvoj praksi prepoznajete direktne naloge vrha države, ili potrebu aparatčika da dokažu lojalnost ili je to neka kombinacija te dvije stvari?

Popović: Moram i vama odgovoriti da to što je režim očigledno nehotično napravio jedan kotraefekat u smislu reklame za moj roman "Oklop", to meni nimalo ne godi. Nisam srećan zbog toga. Radije bih živeo sa nešto manje prodatih primeraka romana, ali da se takva osionost režima nije manifestovala. Kada to kažem, imam na umu činjenicu da ja pretpostavljam da je to ipak direktan nalog vrha režima, jer su indicije o kojima sam ja pisao, ne dakle utisci i prizvoljnost kako to, na žalost i neki kvalifikovani pravnici ovih dana šire u Crnoj Gori nego indicije, dakle osnovi sumnje, to je precizna pravna kategorija. Te su indicije toliko brojne i opterećujuće da verujem da je vrh režima, odnosno Milo Đukanović upravo zbog toga naložio ovo što je bilo pokušavajući da napravi neku vrstu kompromitacije mene lično u čemu, verujem, nisu uspeli nego su napravilli kontraefekat, ali se bojim da su uspeli u jednoj drugoj stvari i zbog te druge stvari nisam srećan zbog toga što se dogodilo. Naime, pretpostavljam da su oni znali da mene neće uplašiti ne toliko zbog toga što sam je nešto posebno natprosečno hrabar, ja na kraju krajeva ne volim te priče o revolucijama i herojima, nego zbog toga što sam jednostavno stekao određeno iskustvo i imunitet spram takvih pretnji. Devedestih je bilo mnogo teže pa sam ostao na nogama i ja i mnogi drugi, e, pa neće biti da su mislili da će nas 2000. uplašiti. Međutim, kultura straha je u Crnoj Gori vrlo jaka i ima svoje korene u nekoliko hiljada a ne samo stotina ili decenija i to je bio drugi target, druga meta i to upravo nekih mesec dana pred izbore. Ja mislim da je to bio glavni cilj ovog režima i bojim se, sudeći po rezultatima izbora od 29. marta da su taj cilj ostvarili barem za sada.

RSE: Krug kritičara vlasti se pomalo i nadovezuje na ovaj vaš odgovor, kako se završava izborni ciklus je, mnogi tvrde, sve uži. U svom romanu opisujete više profila ljudi koji djeluju kao udarne pesnice vladajućih krugova, a posebne poglavlje ste posvetili bivših antiratnim akterima, tako ih i zovete, bivši?

...za mene je ipak bilo i ostalo iznenađenje da je toliko veliki broj nekadašnjih, bivših antiratnih stranaka, grupa i pojedinaca, što se u Crnoj Gori u velikoj meri poklapa sa indenpendističkom orijentacijom iz '91. je prešao na suprotnu stranu.
Popović:
Da. U jednom drugom tekstu nakon romana "Oklop" upotrebio sam jedan naziv "gori od najgorih" koji je kao naziv logični i jezički potpuno neispravan jer ne može se biti gori od najgorih, ali u jednom suštinskom smislu i ta logički neispravna formulacija dobro pogađa stvar. Naime, od Đukanovića i DPS-a osim reforme i retorike i određenih doprinosa koji im se ne mogu poreći, makar imali i ograničen pragmatički karakter kao što je pre svega doprinos rušenju Miloševićevog režima u Beogradu uz te retke doprinose vladajući režim, vladajuća partija DPS-a ali pre svega sam Đukanović i njegov klan zadržali su sudeći po svim elementima spoljašnjeg ponašanja i slično stari karakter, fiks vlast, pa šta košta da košta. U tom smislu ništa novo. Tu nema iznenađenja, ali za mene je ipak bilo i ostalo iznenađenje da je toliko veliki broj nekadašnjih, bivših antiratnih stranaka, grupa i pojedinaca, što se u Crnoj Gori u velikoj meri poklapa sa indenpendističkom orijentacijom iz '91. je prešao na suprotnu stranu. Pod prividom retorike, borbe za evropske integracije, demokratiju, tranziciju i slično, zapravo su danas glavni progonitelji onih retkih u Crnoj Gori među kojima su Ibrahim Čikić i Andrej Nikolaidis i Aleksandar Zeković i drugi koje sam pomenuo u ranijem odgovoru, oni su ti bivši gori od najgorih postali najgori progonitelji onih retkih koji su ostali, postojani i istrajni u tome da svedoče o činjenicama iz prošlosti devedesetih. Da ne nabrajam sada sve razloge i argumente, ali ono blokiranje Zakona o lustraciji je i najbolji dokaz za to i najteža stvar koju su uradili. Tada su govorili kako nema više tih ljudi i tih problema, a kako su se ovi, Milo i njegovi reformisali e, pa evo, Ibrahim Čikić ovih dana ima prilike zajedno sa celom crnogorskom javnošću da vidi i oseti kako su se reformisali. U tom smislu sam ja vrlo kritičan i ostajem prema onima koji su izdali naše i nekada zajedničke, a očigledno i ne više njihove ideale antimonopolizma, antinacionalizma i antiratnog i antifašističkog stava.

RSE:
Ipak i kada govorite kako je bar u vašem romanu o tim, kako kažete, rijetkim preostalim ljudima neinsistirate na čistoti motiva i ambicija i čistoti, ako ćemo tako, akumuliranog kapitala svih ljudi iz tog kružoka. Da li smo međutim konstantno primorani da se okrećemo manjem zlu?

Kada bi bilo velika ponuda, veliki pritisak, veliki broj onih koji su spremni i dalje da se bore za ideale antimonopolizma, antifašizma, demokratizacije i tako dalje onda mi možda mogli biti izbirljivi i gladati i selektirati, ali danas zaista na prste jedne ruke, metaforički rečeno, možete izbrojiti pojedince, grupe i institucije koji zadržavaju minimum principijelnosti spram elementarne istine...
Popović:
Nije to samo okretanje manjem zlu nego je to stvar političke situacije. Biću vrlo konkretan. Ni '91. u onih 10, 20 procenata antiratnih prvaka od Liberalnog saveza Slavka Perovića do Socijaldemokratske partije, manjinskih stranaka, nezavisnih grupa i pojedinaca. Svi smo znali, ni tada tu nisu svi bili bez greške, anđeli. Slična stvar je bila i '97. i 2003, odnosno 2006. godine. Ja ne mislim da je greška što se ostalo pri opciji nezavisnosti Crne Gore samo zbog toga što je Đukanović sa svojom partijom '97. promenio stranu. Ja mislim da je dobro što je Đukanović '97. promenio stranu, a naravno nije dobro što nije promenio ništa drugo ili vrlo malo drugog, ali vi '97. niste mogli, kako narod kaže, " zbog prljave vode izbaciti i dete iz korita". Niste mogli reći da nećete biti za nezavisnost, zato što je jedna Makijavelistička stranka zbog svojih interesa i razloga ušla u tu priču. Takva je situacija i sada. Kada bi bilo velika ponuda, veliki pritisak, veliki broj onih koji su spremni i dalje da se bore za ideale antimonopolizma, antifašizma, demokratizacije i tako dalje onda mi možda mogli biti izbirljivi i gladati i selektirati, ali danas zaista na prste jedne ruke, metaforički rečeno, možete izbrojiti pojedince, grupe i institucije koji zadržavaju minimum principijelnosti spram elementarne istine i principa iz devedesetih i dvehiljaditih i ja ne vidim onda, da opet upotrebim tu metaforu, da zbog određenih "prljavih voda" nekih od tih pojedinaca ili onih što ljudi misle da su "prljave vode", što je opet stvar debate, da sada treba "izbacivati dete iz korita", da sada treba zabranjivati, blokirati raspravu o lustraciji i tome slično. Da upotrebim jedan primer za ovo objašnjenje. Vrlo je raširena jedna fraza koja kaže da oni koji se i dalje bore za ove principe i pri tom kritikuju njegovo veličanstvo - šestostrukog premijera, da oni to rade zato što nisu dobili neke apanaže koje su očekivali pa sada kritikuju. Da li ima pojedinaca koji imaju takav motiv da nisu dobili apanaže pa zato sada kritikuju, moguće je, pa verovatno da ima, ali s obzirom na ovako mali broj onih koji su i dalje ostali takvi sa kritičkim stavom i s obzirom na represije i teške posledice koje idu sa takvim stavom to je ipak i ako postoji takav broj veoma, veoma mali broj. Na drugoj strani, nasuprot tome mi imamo u bivšoj antiratnoj stranci, da joj ime ne spominje, svi znamo koja je to i u krugovima bivših nezavisnih, takođe svi znamo koji su to, imamo šta, imamo ljude koji su upravo zbog apanaže izdali svoje ranije ideale ukoliko su ih ranije, doduše, ikada ozbiljno i imali. Eto u tom smislu mislim da treba biti principijelan, ali istovremeno i vrlo konkretan i diferenciran u sudovima, a ne koristiti opšte fraze čija je glavna funkcija da se blokira, da se Đukanović zaštiti, da se onemogući svaka ozbiljna rasprava, kritika i tome slično.

RSE: Kada već govorimo o frazama često izgovor ljudi koji "duvaju u jedra" ovoj vlasti je da nema alternative. Kada pogledamo opoziciju to objašnjenje možda na trenutak i može zazvučati razložno. Da li je?

Popović: Ne, ja se sa tim apsolutno ne slažem s tim što naravno u svemu ima trunka istine i u tome da ova opozicija i alternativa u društvu ukupno ima dosta problema i od odgovornosti za sopstveni neuspeh o tome nema potrebe ni da se raspravlja, to je apsolutno nesporno, ali jedna je stvar kada ljudi iz opozicije i alternative i iz autonomnih kritičkih krugova na to upozoravaju, predlažu poboljšanje i slično, a sasvim druga stvar, nećete mi zameriti, u jednom skorom intervjuu sam upotrebio tu sliku pa ću upotrebiti u odgovoru vama, jer mislim da dosta dobro objašnjava ovu razliku, a sasvim je druga stvar kada najmoćniji čovek Crne Gore i njegov prošireni uslužni servis, pri čemu je najgore ovo novije proširenje koje njemu daje lažni oreol evropejca, demokrate i tako dalje i tome slično, kada taj krug sadašnje moći u Crnoj Gori učini tokom svih ovih godina sve da onemogući, da razori, da opstruira alternativu svojim jakim monopolima, mašinerijama, pritiscima, nasiljima i tako dalje, a nakon toga, ovako baš kao naš primos kaže - ja bih više voleo da mi imamo bolju alternativu, ali nemamo bolju alternativu, to je otprilike kao i ako možemo zamisliti tako ciničnu situaciju, Ajhman, nakon uspešno sprovedenog holokausta, čiji je bio glavni projektant i realizator, '45., recimo, kazao "Eh, šteta što nema Jevreja". To je otprilike moje neslaganje sa tom tezom kada se izgovara iz tih krugova".
  • Slika 16x9

    Petar Komnenić

    Školovao se u SAD, Podgorici i Beogradu. Dugogodišnji novinar RSE. Najčešće se bavi temama ratnih zločina, korupcije, pravosuđa.

XS
SM
MD
LG