Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kontić: "Patriotski novinari" su nagrađeni za angažman


Boro Kontić, 01. oktobar 2010.
Boro Kontić, ugledni je novinar koji je ovogodišnji dobitnik nagrade Jug Grizelj, koja se u Beogradu dodeljuje istraživačko novinarstvo.

Ovo je prvi put da nagrada, koja nosi ime jednog od najpoznatijih bivših jugoslovenskih novinara, pripadne nekome izvan Srbije. Ovo lijepo priznanje, Kontić je dobio za dokumentarni film Godine koje su pojeli lavovi.

Boro Kontić je iskusni novinar i urednik na predratnom Radiju Sarajevo, urednik čuvene 202, kultne emisije Primus i čovjek koji je na medijsku scenu doveo čuvene Nadrealiste.

Prije 20 godina dobio je najprestižnije svjetsko priznanje Grand Prix za radio-dokumentarac Jazz time.

RSE: Da li si očekivao ovu nagradu?

Kontić: Nisam jer nisam ni smatrao da sam podoban za tako nešto. Mislio sam da je to nagrada koje se daje unutar država.

RSE: Nagrada je za istraživačko novinarstvo, za razvijanje prijateljstva među ljudima i uklanjanja granica među narodima.

Kontić: Što je malo kontradiktorno jer je u istraživačkom novinarstvu teško uspostavljati prijateljstva.

RSE: Čini se da je prvi put dodijeljena nekome ko nije iz tamošnje novinarske porodice. Da li bi i ta činjenica mogla biti značajan pomak prema nečemu?

Kontić: Moguće jer mi danas ipak živimo u jednom svijetu u kojem parcele ne postoje, bez obzira što su političari uspjeli živote ljudi izdijeliti na parcele. Vjerovatno je to dio nekog novog odnosa između nas. Među pravim ljudima je taj odnos davno uspostavljen. Niko ne vodi računa o tome šta su granice.

RSE: O čemu se radi u Godinama koje su pojeli lavovi?

Kontić: To je priča o ratnom novinarstvu. O onom novinarstvu koje je na ovim prostorima bilo dominantno između 1991. i 1995. godine. Neću da kažem da je to bila jedina vrsta novinarstva. Postojale su i druge vrste. Postojali su i hrabriji i bolji novinari, ljudi koji su nastojali, čak i u tim vremenima, da uspostave ili da zadrže profesionalne kriterije. Govorio sam o jednom dominantnom modelu pre-patriotskog novinarstva, koji je uključivao propagandu, a nerijetko i govor mržnje. Pokušao sam da napravim priču o tome.

Dugo sam razmišljao o tome, za vrijeme, pa i poslije rata, jer sam direktno sjedio u prvom redu i to sve gledao. Sjedio sam u redakciji i izvještavao za razne kuće. Uvijek sam bio zapanjen količinom mržnje koja je istresana, čak u centralnim emisijama Dnevnika. Razmišljao sam da se o tome mora napraviti neka priča. Kako je vrijeme prolazilo, moja se optika promijenila, tako da sam napravio priču koja podsjeća na ono što je bilo 1991-1995. Priča je o tome šta se dešava danas sa nama i svim tim ljudima koji su bili predvodnici te vrste novinarstva, šta se to promijenilo u našim životima. Ustanovio sam da se ništa nije previše promijenilo. Poslovica kaže - Što više mijenjate, stvari ostaju iste.
Govorio sam o jednom dominantnom modelu pre-patriotskog novinarstva, koji je uključivao propagandu, a nerijetko i govor mržnje. Pokušao sam da napravim priču o tome.

Nisam išao nekom logikom osude. Bio sam samo realan. Većina tih ljudi danas živi jednim ugodnim građanskim životom, uživaju čak i neke titule koje nisu male, oni su – profesori, diplomate, ugledni ljudi u svojim sredinama. Kada sam završio cijeli film, shvatio sam da se zapravo za njih ništa nije promijenilo. Način na koji su oni učestvovali u tim događanjima, vodili novine, radio ili televizije, je potpuno suprotan onome što je profesija i njene vrijednosti, ali da to nije uticalo na njihov kasniji život i njihovu karijeru. Kada bi smo znali šta su sretni životi, onda bih rekao da žive nekim sretnim životom. Postoji ogromna razlika između onoga što se dešavalo 1991-1995 i činjenice da su danas neki od njih čak i predavači na visokim školama.

RSE: Ti si se naprimao priznanja, računajući i najveće svjetske nagrade za radio novinarstvo, a nikada ne pristaješ raditi. Može li ova nagrada biti poticajna za mlade kolege, koje itekako cijene tvoj rad.

Kontić: Bio sam malo u komfornijoj poziciji. Zahvaljujući jednoj donaciji od norveške Vlade, koju je dobila producentska kuća koja je producirala ovaj film, mogao sam završiti film. Nisu to bila neka ogromna sredstva, ali su bila dovoljna da taj film možemo da radimo, gotovo godinu dana. Nema tu puno snimajućih dana, ali imali smo slobodu da godinu dana možemo da se posvetimo tome, što je komfor koji je rijetko dat ljudima koji rade u regularnim medijima. Uglavnom uvijek postoje pritisci rokova, da to treba završiti danas ili unutar sedam dana. Možda se najviše mogu dati dvije sedmice. Za ovakvu vrstu posla, za istraživanje, gdje ponekada morate biti u čeki da naiđe pravi kadar ili da dođete do jedne tačke, to je gotovo nemoguć. Tu sam priču godinama skupljao, ne znajući da ću je uraditi.

Nije loše, ako imate neke teme, da već sada pravite neke svoje file-ove dokumenata, što može biti putokaz za priču, da se kasnije ne izgubite u šumi dokumenata, nego da već od ranije imate sve pripremljeno. Ako bude nekih para, nekog vremena ili snage da se neke stvari urade, onda je mnogo lakše. Nije loše da već sada, neke vaše opsesivne teme, polako pripremate. Već dugo skupljam neke dokumente i imam ideju za jednu priču o Srebrenici, koju ću možda uraditi, a možda i neću. Imam dosta materijala kojeg sam skupio i znam šta treba raditi. Ako bude sredstava i mogućnosti, rado bih volio da napravim tu priču. Skupljam dokumente i o nekim drugim stvarima. Nekada će možda nekome poslužiti.

RSE: Kod nas ima dovoljno ljudi, koji imaju dovoljno prostora, koji ne moraju praviti dokumentarni film, koji se bave istraživačkim novinarstvom. Čini mi se da je ljudima danas lakše ići tragovima koje im pokazuju podmetnuti dokumenti nekih zvaničnih ili poluzvaničnih organa, pa onda to predstavljati kao vlastiti istraživački rad. Uvijek je u pitanju nečiji interes, kada ti nešto ponude.
Ključni zadatak medija je odgovornost i provjera svih činjenica, a to je ono što najčešće izostaje, to je ono što ljudi zanemaruju.

Kontić: Tema o tome kako su naši mediji povezani sa političkim i drugim strukturama, je već voz od Sarajeva do Zagreba. To je duga kompozicija koja putuje. U posljednje vrijeme, većina medija morala je da pronađe neku vrstu veze, političku ili ekonomsku silu, da opstane. U takvoj situaciji, gdje mediji postaju na neki način platforma za druge biznise, političke ili ekonomske, na žalost je normalno da se i takve stvari objavljuju.

Ključni zadatak medija je odgovornost i provjera svih činjenica, a to je ono što najčešće izostaje, to je ono što ljudi zanemaruju. Nekada se povuku kada dobiju neki materijal koji je atraktivan na prvi mah i prave ekskluzivu i pravu pometnju, a onda, poslije 15-tak dana, kada prođe ta ekskluzivnost, suočite se sa činjenicama da većina fakata iz toga ne postoji, niti je ikada bila tačna. Naprave se novi problemi.

RSE: Možeš li nam propisati recept, ili reći gdje bi mogao biti izlaz iz ovog ćorsokaka?

Kontić: Novinarstvo počiva na činjenicama koje su vruće. Olako se u to upuštamo jer to prodaje novinu, televizijsku emisiju, prostor. Danas svi razmišljaju samo o tome kako prodati i kako imati što veći komercijalni pristup. Teško je biti u komfornoj poziciji i čekati da provjerite hiljade stvari, pa ih tek onda objaviti. Toliko ljudi želi nešto da uradi i ne možete neke stvari da sakrijete ili čuvate godinu dana, pogotovo pored činjenice da 100 ljudi pored vas žele to isto da saznaju. Poslovica kaže da je pametnije jutro od večeri, pa ako koja informacija može da prenoći, uvijek je to bolje.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG