Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Simić Bodrožić: Do jučer smo bili ljudi


Foto: zagrebancija.com
Ona spada među mlade hrvatske književne nade. Piše pjesme, kao i prozu. S prvom zbirkom poezije „Prvi korak u tamu“ osvojila je nagradu Goran za mlade pjesnike. Roman „Hotel Zagorje“ priča je o odrastanju djevojčice u izbjeglištvu i potrazi za vlastitim identitetom i nestalim ocem. Ivana Simić Bodrožić radije govori o svom stvaralaštvu, nego o odrastanju bez oca, s majkom i bratom, u izbjegličkim stanovima i sobama.

RSE: Od poezije do proze, od nagrade do nagrade - tako bih sažela Vaš književni rad, i to u svega nekoliko godina, a još Vam nije ni 30. Jeste li zadovoljni?

BODROŽIĆ: Jesam, iako prije, kada sam razmišljala o tome čime ću se u životu baviti, nije mi bila vjerojatna ta ideja da ću se baviti pisanjem i da će mi to dobro ići, iako sam uvijek voljela nešto zapisivati. Zapisivanje mi je bilo važno, ali na nekoj mojoj intimnoj razini. Kada sam sakupila četrdesetak pjesama, moj sadašnji muž, a tadašnji dečko, koji se također bavi pisanjem, me je nagovorio da to pošaljem za Goranovu nagradu. Na moje iznenađenje, dobila sam Goranovu nagradu za mlade pjesnike. Tada sam počela nekako ozbiljnije razmišljati o tome da bih se stvarno time mogla baviti. Nisam se usudila misliti o prozi. To mi je nekako bilo tuđe dvorište, nešto gdje se baš dobro ne snalazim. Nakon nekog vremena počela sam eksperimentirati i nešto zapisivati i vrlo prirodno, bez nekog prevelikog osjećaja muke, počeo je nastajati taj roman. Zaista sam jako zadovoljna sadašnjim razvojem situacije.

RSE: Hotel Zagorje je roman o odrastanju, ali odrastanju izbjegličke djevojčice. Kako ste se nosili s tim? Djevojčica, teenager-ka, prolazi kroz nečije tuđe domove, nada se svom, a kroz odrastanje se isprepliće jedno ratno, pa poratno vrijeme.

BODROŽIĆ: To jeste roman o odrastanju, ali u netipičnim i posve izopačenim okolnostima. To odrastanje je uvijek pomalo bolno, kada god se događa. Uvijek je puno pitanja, potrage za identitetom, bunta, velikih lomova i potrage za samim sobom. Još bolnije je kada je sve to skupa opterećeno nekom situacijom u kojoj se nalazi, ne samo pripovjedačica i njezina obitelj, nego cjelokupno društvo oko nje, koje šalje potpuno lude signale. Bilo mi je jako interesantno pokušati vidjeti što se događa sa tim ljudima i djecom koja se nađu u takvoj situaciji jer djeca nemaju svoje, od prije utemeljene i formirane stavove, nemaju svoje poglede na svijet, nego njih takav, izopačen svijet, formira. Roman je fikcija, ali je jednim dijelom temeljen na mom životnom iskustvu, budući da sam provela dio svog života u progonstvu. Mnoge stvari koje se u njemu događaju su izmišljene i napisane tako da bih uspjela dočarati tu atmosferu i ispričati priču koju sam željela.
Do jučer smo bili ljudi, a sada smo Srbi, Hrvati, prognanici i izbjeglice. Svako nas negdje smješta i svi se mi želimo negdje smjestiti jer tako lakše živimo - svako na svojim stranama.


RSE: Što mislite pod tim da je društvo slalo lude signale?

BODROŽIĆ: To je jedna ratna situacija u kojoj se nalazimo. Niko tu više nije trezven, niko tu nije racionalan, niko tu više ne pazi na one fine nijanse osjećaja, koje nam svima trebaju da bi smo odrasli u zdrave ljude. Vrijednosti se izokreću i niko više nije siguran što bi trebalo raditi i kako bi se trebalo ponašati. Svi gubimo na neki način svoj identitet. Do jučer smo bili ljudi, a sada smo Srbi, Hrvati, prognanici i izbjeglice. Svako nas negdje smješta i svi se mi želimo negdje smjestiti jer tako lakše živimo - svako na svojim stranama. Kada odrastaš i kada se formiraš u tom svijetu, misliš da je to normalno jer ne poznaješ ništa drugo. Tek nakon mnogo godina, kada se situacija nanovo vrati u neku relativnu normalu, počinješ shvaćati koliko je to sve skupa bilo izopačeno.

Zavjet šutnje među zločincima


RSE: U knjizi govorite i o ocu, koji se i danas vodi kao jedan od nestalih u ratu u Hrvatskoj. Znam da o tome ne volite govoriti, ali kako je izgledala potraga obitelji za ocem, za suprugom?

BODROŽIĆ: Nije meni problem o tome govoriti na određenoj razini potrage za nestalim osobama, nego volim napraviti razliku između sebe autorice i sebe privatne osobe. Ako me pitate za mene i moju osobnu situaciju, moj otac je nestao 1991. godine na Ovčari. Znamo da je bio tamo po transkriptima koje sam vidjela sa Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu. Tamo je bilo oko 260 ranjenika, branitelja i osoblja iz bolnice. Dvjesto njih je identificirano, ali nedostaje jedan autobus. Sve ove godine među ljudima koji su tamo bili, koji su radili zločine, postoji zavjet šutnje. Oni daju vrlo teško i vrlo škrte informacije o tome što se događalo, koliko god bi to možda i njima pomoglo na nekoj pravnoj i osobnoj razini. Teško je u ovakvom razgovoru ulaziti u to koji su njihovi razlozi i kakvi su to ljudi. Mi ne možemo doći do tih informacija što se s njima dogodilo na nekoj privatnoj razini jer ljudi o tome šute, ne vole o tome razgovarati. Mahom su to ljudi koji su otišli iz Vukovara, a pretpostavljam i iz Hrvatske i Srbije. Nadamo se da će ta instanca, koja nešto radi, prije ili kasnije uspjeti doći do tih informacija što se dogodilo sa još jednim autobusom punih ljudi.

RSE: Razmišljate li o povratku?

Vukovar
BODROŽIĆ: Kao dijete sam otišla iz Vukovara i imala sam devet godina. Taj grad je u meni zauzima posebno mjesto jer tamo sam provela najljepše godine života. Djetinjstvo je svima tako, a pogotovo ako nakon njega slijedi nešto strašno poput rata. Onda smo još i više u stanju idealizirati i grad i te godine i sve to skupa. Kako sam već više od pola života u Zagrebu, gdje sam studirala i osnovala obitelj, tu mi je baza i imam sve što trebam. Godine progonstva su ostavile u meni osjećaj neukorijenjenosti i koliko god ti je dobro, uvijek se osjećaš nekako izmješteno. U Vukovar volim odlaziti, iako je to puno rjeđe nego što bih htjela. U zadnje vrijeme imam osjećaj, kada tamo dođem, kao da sam se vratila kući. Mislim da će to uvijek na neki način ostati tako. Da se tamo preselim, mislim da nije moguće, radi niza faktora koji čine svakodnevni život jednostavnijim. Voljela bih imati tamo neku bazu ili neko mjesto na koje ću moći doći i ostati nekoliko dana.

RSE: Kako doživljavate Vukovar danas? Kakvi su susreti sa Vašim drugovima iz djetinjstva? Ima li ih u Vukovaru?

BODROŽIĆ: Nešto ih ima. U Vukovar se trećina stanovništva nikada nije vratila. Dobar dio ljudi se izmijenio. Ponekada se susrećem sa prijateljima, s kojima sam provodila djetinjstvo, i ovdje. Oni su se vratili i uvijek koristimo priliku da se vidimo. Odlazimo u Vukovar, ali najčešće to bude na jedan dan, tako da ne stignem toliko osjetiti tu atmosferu, niti sresti ljude koji su možda tamo ili koje nisam vidjela godinama. Mislim da je dosta teška situacija u gradu, upravo zbog toga što se neke stvari još nisu raščistile, što se dogodila mirna reintegracija, koja je na neki način dobra, ali dosta stvari je gurnuto pod tepih. Ljudi teško pronalaze put jedni do drugih, što je posve razumljivo. Djeca i dalje idu u odvojene razrede. Bojim se i pitam se kakvog će to traga ostaviti na njihovu psihu i što dobro to može donijeti. Jasno mi je da trenutna situacija ne može biti drugačija. Želim svu sreću ljudima koji žive u tom gradu, koji je i moj, ali mislim da treba uložiti još više napora da bi im situacija za život bila lakša - i materijalno i na nekoj emotivnoj i psihološkoj razini.

RSE: Zašto ste prvu zbirku pjesama nazvali Prvi korak u tamu?

BODROŽIĆ: Djeluje dosta mračno, ali onaj koji uzme zbirku, vidjet će da je taj naslov zbirka dobila po prvom stihu prve pjesme koja se zove Prvi korak u tamu, a to je zapravo ljubavna pjesma. Kada je pročitate, vidite da nije toliko mračna. Mada ima malo mraka u njoj, puna je ljubavi i nježnosti. Taj naslov je uspio obuhvatiti sve emocije jer u toj zbirci sam pisala o odrastanju za vrijeme rata, o gubitku oca. Kada si mali, činiš te prve korake, a dosta je bilo tame okolo. Nekako se to sve dobro poklopilo sa stihom prve pjesme i naslov se nametnuo sam po sebi.

RSE: Što sada radite?

BODROŽIĆ: Imam još četiri ispita do kraja diplome. Moram to završiti, pa bih se radije time pozabavila. Imam više ideja u glavi, koje sam sada počela malo zapisivati, ali to je premalo, to su tek neki počeci. Vidjet ćemo što će vremenom ispasti od toga.
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica Međunarodne novinarske nagrade Lorenzo Natali 2008. koju dodjeljuje Europska komisija u suradnji sa Reporterima bez granica.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG