Dostupni linkovi

Loš odnos društva prema likovnim umjetnicima


Ilustrativna fotografija
Džeko Hodžić je dao neopozivu ostavka na članstvo u Upravnom odboru Udruženja likovnih umjetnika BiH. Ugledni slikar nije zadovoljan kako se tamo radi, ali ni ambijentom u kome ovo udruženje funkcioniše, pa je svojim potezom otvorio niz veoma bitnih pitanja.

RSE: Obavijestio si javnost kako si podnio ostavku, prije svega zbog principijelnih razloga. Šta se krije iza principijelnih razloga?

Hodžić: Ti razlozi kod mene povlače više segmenata. Tiču se odnosa društva i samih umjetnika prema umjetnicima i odnosu prema radu. Odnos društva prema likovnim umjetnicima je kolonizatorski, nametnut, on nije u službi likovnih umjetnika.

Udruženja nisu napravljena da budu u službi likovnih umjetnika i da likovni umjetnik ima odgovornost prema Udruženju. Svako misli da je Udruženje likovnih umjetnika profesionalno udruženje. Nije. Kod nas je to udruženje građana, u koje svako ima pravo da se uključi, bez obzira na postojanje određenih kriterija, koje udruženje ima, da bi zaštitilo dignitet profesije.

Kada su zakonodavci pravili Zakon o udruženjima građana, predvidjeli su jedan princip koji se odnosi na profesionalno djelovanje umjetnika - likovnih, književnika, glumaca, redatelja, kompozitora… Svi su svedeni na istu kacu, na isti nivo, na iste zakonske regulative i zakonske odredbe, kao što su golubari, pčelari i slično.

RSE: Šta rade upravni odbori u ovim udruženjima građana?

Hodžić:
Upravne odbore biraju skupštine i nemaju nikakvih apanaža ili nadležnosti da budu stimulisani za rad. U udruženjima sve funkcije su volonterske,
Kriza se osjeti na luksuzu, a umjetnost spada u luksuz. Mi i onako ne vodimo računa o umjetnosti...
izuzev možda tajnika ili nekog pomoćnog osoblja. Odnose se kao i upravni odbori u Telekomu ili Elektroprivredi, vode politiku udruženja, finansije, predstavljaju udruženje pred javnošću. Ono je odgovorno Skupštini, a Upravnom odboru su odgovorne neke određene komisije koje su unutar udruženja.

To dovodi do toga da ljudi nemaju neke obaveze, pa možda ni da se angažiraju dovoljno. Kod nas, kada se kaže likovni umjetnik, onda se kaže da je to čovjek koji zna dobro da crta. Odnos samog društva prema likovnoj umjetnosti je takav da i Upravni odbori, ma koliko se trudili da rade, ne mogu izgurati nešto naprijed zbog samog odnosa društva prema likovnoj umjetnosti, prema kulturi uopšte.

Prošle godine su dva pozorišta zaključana. Kulturni radnici jedva žive, jedva sastavljaju kraj sa krajem. Naši slobodni umjetnici imaju penziju 200-300 maraka. Najjeftinije je državi da odgaja publiku koja će odlaziti na izložbe, u pozorište, u kina, da na kraju te ljude, zbog kojih oni odlaze tamo, nečim nagradi.

RSE: Ova godina je vrlo delikatna za opstanak umjetnosti i kulture uopšte zbog smanjenih budžeta, pa je samim tim i rad u upravama udruženja na izvjestan način destimulirajući.

Hodžić:
Pomalo me nerviraju mediji kada govore o krizi. Kod nas se kriza ne osjeća jer smo od 80-tih godina u krizi. Onda je došao taj nesretni rat i stalno smo u krizi. Kriza se osjeti na luksuzu, a umjetnost spada u luksuz. Mi i onako ne vodimo računa o umjetnosti. Film je uspio da se nametne. Valjda ti ljudi koji odlučuju o parama vole film.

Mi kao Udruženje likovnih umjetnika imamo mjesečno 1.600 maraka, od kojih plaćamo tajnicu i jednog momka koji radi tehničke stvari u galeriji. To je bio jedan od razloga koji nisam mogao da prihvatim. Ne možemo da uvedemo elemente štednje. Kako da uštedimo sa 1.600 maraka, a imamo dvoje zaposlenih, treba platiti struju, vodu, sredstva za čišćenje?

RSE: Prošle godine u ovo vrijeme još jedan član uprave je digao ruke od članstva, s obrazloženjem kako kolege nisu spremne za promjene.

Hodžić: On je digao ruke iz principijelnih razloga, što ne može ništa mijenjati, a nekoliko puta je bio i nadglasavan. Moj i njegov odnos je bio dosta suglasan. Njegove ideje su bile zdrave.

RSE: Ljudi nisu spremni na reforme.

Hodžić: Nisu spremni na reforme iz razloga što Udruženje likovnih umjetnika, i sva udruženja koja su bila nekada profesionalna i koja su imala određene novce da pokriju svoje manifestacije i troškove u bivšem sistemu, i sada rade kao u bivšem sistemu. Sva udruženja u Bosni i Hercegovini rade na isti način kao između 1950. i 1960. godine. Oni su bili na budžetu koji je to dotirao, dodavao kada je trebalo, gasio vatru kada se razbukta. Sada toga više nema. U
Ko nije spreman da radi, da uđe u borbu, da nema, a da treba da stvori nešto...neka onda u ove probleme ne ulazi...
udruženja dolaze ljudi koji nemaju ideja, koji nemaju menadžerskih sposobnosti, koji nemaju takav odnos, nego gledaju da profitiraju, da se ponekada slikaju za novine. Ne kažem da je toga bilo u našem udruženju, ali uglavnom dolaze iz ličnih razloga, zbog statusa.

Ovdje predsjednik mora biti profesionalno lice, mora se malo baviti menadžmentom. Siguran sam, da ukoliko bi naš predsjednik udruženja imao vremena i za to bio plaćen, mogao bi da ode do Telekoma, do Pošte, do nekih firmi koje su etablirane i imaju novca, mogao bi da se za nešto izbori, da se napravi na kraju godine jedan kalendar gdje bismo ustupili naše radove, da se naprave vizitkarte, da se napravi nešto što bi estetski podiglo nivo i imidž. To su sve stvari u kojima ima prostora da se radi, ali nema se dobre volje da se to uradi.

RSE: Ti preporučuješ ljudima, koji nisu spremni da se odriču, da se ne hvataju u koštac sa ovim problemima.

Hodžić: Ko nije spreman da radi, da uđe u borbu, da nema, a da treba da stvori nešto, da u to ne ulazi. Onda preporučujem udruženju da se vodi jedna kadrovska politika koja je zdrava i zrela. Zrelost te politike se odnosi na to da se biraju najsposobniji, da se biraju oni najaktivniji članovi, koji izlažu po svijetu, kojima su vrata svugdje otvorena. Ovdje je najbitnije otvoriti vrata ministarstva. Tamo ima nešto malo parica, tamo su najbitniji ti ljudi. Pored toga, treba u svim segmentima da se konsultuje struka.

Rad u udruženju podrazumijeva stručnost, podrazumijeva spremnost na odricanje, na to da se proširi djelovanje udruženja, da se namaknu neke pare, da se učini dosta na tom polju. Rad na ovom drugom odlučuje da se struka angažuje, da se nametne svojim radom i kvalitetom, ali sa takvim ljudima koji su sposobni da to rade, da nama budu svugdje vrata otvorena. Kod nas, kada se neko najavi iz određenih udruženja, neće niko da ga primi, nema mjesta, nema autoriteta. Razmišljao sam da zamolimo jednog od naših akademika da budu u nekoj upravi zbog svog autoriteta, zbog svog uspravnog hoda, zbog svog pravog pogleda. Oni mogu da profiliriju na neki način rad udruženja svojim autoritetom, a da mladi rade i vuku.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG