Dostupni linkovi

Odnos institucija sa medijima idealan jer - ne postoji


Novinari na zadatku - ilustrativna fotografija
Dragana Babović, novinarka dnevnika Vijesti, između ostalog, govori o odnosu crnogorskih državnih institucija prema novinarima, novim presudama protiv novinara, kao i o prvom novinarskom bojkotu konferencije za novinare državne tužiteljke.

RSE: Budući da ste specijalizovani za praćenje rada sudske vlasti u Crnoj Gori, koliko se toga unazad godinu-dvije promijenilo u odnosu sudova, ali i drugih javnih institucija, prema poslanicima javne riječi?

Babović:
Što se tiče sudova, mislim da je napravljen mali pomak u odnosu na raniji period, pogotovo kada je u pitanju davanje nekih osnovnih informacija za novinare. Stvarno mislim da je odnos sudova i ostalih institucija sa medijima idealan - jer on ne postoji. Niti jedna prijetnja, napad na novinare ili urednike medija, ništa od toga godinama nije rasvijetljeno, nije rasvijetljeno jedno monstruozno ubistvo urednika, a sigurno da ti napadači nisu iz Ugande stigli u Crnu Goru.

Niti jedna prijetnja, napad na novinare ili urednike medija, ništa od toga godinama nije rasvijetljeno, nije rasvijetljeno jedno monstruozno ubistvo urednika, a sigurno da ti napadači nisu iz Ugande stigli u Crnu Goru.
Policajca ne možeš da natjeraš da prihvati tvoju prijavu, kao novinara, protiv nekog političara koji te napadne na ulici, a onda se cijeli držani aparat pokrene, ne da zaštiti novinara, nego da te goni što si živ. Mislim da su to dovoljno jasne poruke predstavnika svih državnih institucija, kako oni vide da se treba odnositi i tretirati medije u Crnoj Gori.

RSE: Svjedoci smo da se nastavljaju tužbe i presude protiv novinara. Poslednja u nizu je odluka podgoričkog Višeg suda da proglasi krivim kolegu Seada Sadikovića za nanošenje duševnih boli funkcioneru Agencije za nacionalnu bezbjednost, Zoranu Lazoviću. Interesantno je da je presuda prvostepenog suda bila oslobađajuća za Sadkovića. Kako generalno komentarišete taj slučaj?

Babović: To samo pokazuje da u Crnoj Gori, bez obzira što nas čekaju evropske obaveze, makar ja to tako vidim, još nije usaglašena sudska praksa, ne postoji zauzimanje sudske prakse u takvim slučajevima. Presuda Višeg suda je potpuno suprotna presudi prvostepenog suda.

Sudija Osnovnog suda je presudila da je Sead Sadiković pisao o jednom veoma važnom problemu sa kojim se nosi, kako Crna Gora, tako i sve zemlje u okruženju, a to je sa sve većim brojem narkomana, zahvaljujući upravo poslovima narko-bosova iz Crne Gore.

Na osnovu čega je Vijeće Višeg suda presudilo da je funkcioner pretrpeo duševne patnje i boli i da je Sead Sadiković trebao biti osuđen, stvarno mi nije jasno. Zoran Lazović je izašao pred sud i rekao da je bio tamo, a na kraju, Sead Sadiković nije ništa izmislio, niti dodao, niti napisao što Zoran Lazović nije znao.

Sead Sadiković je prenio pitanje beogradskih medija o tome kuda vode rute droge kroz Crnu Goru, Srbiju i dalje.

Ključni problemi

RSE: Protekle sedmice novinari su prvi put u istoriji napustili konferenciju za novinare državne tužiteljke jer je kasnila pola sata. Gotovo cjelokupna medijska zajednica pozdravila je taj potez. Bilo je rijetkih i usamljenih izuzetaka koji su kritikovali taj potez, čak su se i izvinjavali tužiteljki. Kako komentarišete potez novinara koji su toga dana napustili svoje radno mjesto?

Babović: To je, po meni, pohvalan potez. Bila sam među novinarima koji su napustili press-konferenciju Ranke Čarapić. Možda ću biti subjektivna, ali mislim da je to trebalo konačno da se desi jer se iz dana u dan ponavlja praksa da, kako se ko smjenjuje od državnih zvaničnika da nam nešto saopšti, mi čekamo dok oni odrede vrijeme kada će da se pojave, da li trebaju da odgovaraju na neka pitanja, koliko pitanja treba da im se postavi, što da ih se pita, smijemo li da pitamo mimo zadate teme. Mislim da je bilo krajnje vrijeme da neko shvati da mi ne služimo njima, da oni preko nas prodaju političke marketinge kada za to osjete potrebu.

Mislim da je institucija kojom rukovodi Ranka Čarapić najzatvorenija institucija u Crnoj Gori i da tu nema nikakve komunikacije. Ona, osim što nas ignoriše, dala je sebi za pravo da nas omalovažava i vrijeđa. To sve govori o njoj kao o vrhovnom državnom tužiocu.

Problem je i sa ostalim predstavnicima državnih institucija u Crnoj Gori. Oni se na taj transparentan rad, kako to moderno sada zovemo, zaklinju samo u dokumente koje pišu međunarodnim institucijama. Mislim da su tu, što se tiče odnosa prema novinarima generalno u Crnoj Gori, tri ključna problema. Prvi su zakoni koji se donose, a ne donose se da bi unaprijedili naš položaj i dali veće prava novinarima, već ih pišu organi državnih institucija tako da mogu njima da se posluže kada ne žele ništa da nam kažu. Onda se pozovu na Zakon.
Negdje su urednici sjeli u te fotelje po partijskom ključu, direktno iz kabineta tih istih institucija. Po tome što vidim, čitam i slušam, čini mi se da o svemu više znaju, nego o osnovama novinarstva.

Drugi je što predstavnici državnih institucija, novinare i medije ne vide kao izaslanike građana, već mi postojimo da izigravamo njihove portparole i da naše vrijeme treba samo na to da se svede. Mi stvarno nemamo toliko vremena, bez obzira što su i te press-konferencije i izjave događaji za nas koje mi pratimo, mada se tu nikada ne saopštava ništa konkretno.

Treći, i po meni najvažniji problem, su uredništva, kao i novinari u Crnoj Gori za koje važe različiti aršini. Negdje su urednici sjeli u te fotelje po partijskom ključu, direktno iz kabineta tih istih institucija. Po tome što vidim, čitam i slušam, čini mi se da o svemu više znaju, nego o osnovama novinarstva. I u takvim situacijama možeš da budeš ne znam kako dobar novinar, ako imaš urednika koji ti ne dozvoli da objaviš informaciju koju znaš o nekom ministru, biznismenu ili političaru, onda već imaš dva problema i ne znaš kako sa njima da se nosiš.

Najveći problem medija danas u Crnoj Gori je što neke redakcije imaju novinare koji ništa ne pitaju i kada odu na takve konferencije. Lično mislim da je poražavajuće da na konferenciji, gdje se poslije sjednice Vlade ređaju ministri, pošto svaki ima šta da saopšti, od 15 novinara, dva novinara postavljaju pitanja tom ministru, a ostali samo postave diktafon.

Mislim da smo i mi krivi za odnos koji državne institucije i njihovi predstavnici imaju prema medijima.

RSE: Šampionsku lentu u kašnjenjima ipak drži premijer Đukanović. Da li očekujete da će novinari učiniti nešto slično i na nekoj od njegovih narednih konferencija?

Babović:
Plašim se da neće, a pogotovo neće novinara koji rade u državnim medijima jer je jedan urednik iskritikovao svoje novinare, pa i nama poručio kako treba da se ponašamo, da treba da se izvinimo. To je onaj odnos gdje on pokušava da nam nametne neka svoja pravila. Možda neće uspjeti da ih nametne drugima, ali hoće svojim novinarima. Stvarno ne mislim, uz dužno poštovanje novinara kao novinara, da neki kriteriji trebaju da nam budu uređivačka politika TV Crne Gore ili neke državne novine.

U privatnim medijima mislim da je novinarima, ali i urednicima, dosta tog nipodaštavanja posla kojim se bavimo. Zaista mislim da je vrijeme da se otvori priča o problemima sa kojima se nose novinari, ali mnogo ozbiljnija od ove koja je do sada vođena. Zašto mi nemamo prava da se borimo za svoja prava koja nam pripadaju. Nismo ih mi izmislili, nego nam pripadaju. Koliko ćemo da uspijemo, ne znam.

Milo Đukanović ne bi mogao da kasni, kada bi novinari jednog dana rekli - E sada je dosta, premijer neka pošalje saopštenje jer mi više nećemo da čekamo. Naša vrijeme je toliko dragocjeno da treba da se bavimo socijalnim pitanjima, ekonomskim, siromaštvom, nezadovoljstvom ljudi, milion ozbiljnijih problema čeka na nas, a mi mjesto toga sat ili dva čekamo na neki politički marketing.
XS
SM
MD
LG