Dizdarević: Na žalost, u Bosni i Hercegovini situacija je takva da, nakon što je međunarodna zajednica uspjela da nametne mir, nije iskazana volja lokalnih aktera da provedu zemlju kroz nekakav proces ozdravljenja, suočavanja sa prošlošću na odgovarajući način i stvaranja nekakvog zaloga za stabilniju budućnost zemlje. Mi smo još uvijek taoci ratnih zbivanja i antagonizama koji su obilježili te sukobe. Današnji političari se i dalje hrane onim čime su se hranili političari koji su nas odveli u rat - podjelama, visokim stepenom etnizacije, inspirisanjem straha od drugog, pa onda i mržnje prema drugom.
Logično je da u tako kratko nacrtanoj skici Bosne i Hercegovine danas nije moguće očekivati da će imati svi jednak odnos prema Srebrenici i prema toj paradigmi stradanja na ovim prostorima. Visok stepen politizovanosti, te i dalje snažan osjećaj nacionalizma i šovinizma, su elementi koji čini da se sopstveni etnos vidi kao jedini stradalnik, kao jedini pravednik u tim ratovima, kao jedina žrtva. Shodno tome je percepcija drugih kao onih koji su počinioci zla, kao genocidnih. To su te žalosne činjenice koje su učinile da se danas u Bosni i Hercegovini ne možemo svi jednako pokloniti žrtvama i kazati - Nikada više Srebrenica.
Dizdarević: To je naš usud. Negdje se nastoji ukazati na konspiraciju protiv Srba, na urotu protiv Srba, u kojoj učestvuju i međunarodni Haški tribunal i NATO. Od te svijesti se na žalost u susjednoj Srbiji vrlo teško udaljava. Nema tu spremnosti da se govori o tome ko su krivci, koji su to pojedinci, koje su to strukture koje su odvele Srbiju tako duboko u zločin, da se to pokuša personalizirati. Srpski narod ne zaslužuje an-blok ocjenu, niti da je zločinački, niti da je genocidni. Naravno da to nije upitno, ali je činjenica da i dalje postoje te identifikacije u stradanju i da se rečenica - svi zločini trebaju da budu jednako kažnjeni i jednako tretirani - podrazumijeva, da se prstom pokazuje na zločine drugih jer bi pošten odnos bio da se prvo u sopstvenoj avliji počisti, pa da se onda traži sličan, dosljedan princip i pristup o zločinima drugih. Mislim da je ova regija opterećena time.
S jedne strane ona nije sposobna da odvoji kancer od zdravog tijela, od naciona i etnosa, ali s druge strane vuče taj bagaž u nedogled. Bojim se da ova politikantska kombinacija, u kojoj je to protežiranje etnosa, to insistiranje na krvi i na folkloru, na svim tim stupidarijama XVII i XIX vijeka, izgleda kao dobitna kombinacija za naše političare i da je to platforma na kojoj se dobivaju simpatije i izbori. Zbog toga je to teško.
Bojim se da je onaj prvi, koji u Srbiji bude bio spreman da kaže istinu o ulozi Srbije u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, osudio sebe na političku propast, da će otići na političko gubilište, ali će učiniti nekakav kvalitativni iskorak ka katarzi koja nam je toliko potrebna i ka nekom normaliziranju odnosa u regionu. Sada se stalno otkopavaju te ratne sjekire i te negativne uspomene koje stalno čine latentnim te tenzije među zemljama u regionu. Mislim da ta spirala nikako da bude prekinuta i nikako da se pojavi neki naš Brant, ili neka takva figura, koja će okrenuti list u smislu nekakvog civilizovanog odnosa koji podrazumijeva i adekvatan odnos, makar prema tim najvećim zločinima, kao što su zločin genocida, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti.
Ukop još 534 žrtve genocida u Srebrenici, 11. jul 2009. Foto: RTVFBiH
Dizdarević: Na jedini mogući način - krajnje pozitivno. Mislim da na neki način Crna Gora daje lekciju. Nisam ni naivan, niti sam neinformisan i svi znamo koja je bila uloga Crne Gore u tim događajima, ali moramo očekivati da se stavovi mijenjaju. Tamo postoje neki ljudi koji su participirali u zlu devedesetih godina, ali su oni danas spremni da se s time suoče. Oni su danas spremni da proglase Dan sjećanja na Srebrenicu. Šta možemo više očekivati, nego da se jedna takva spremnost iskaže i provede u djela, da to ne ostane samo na nivou simbola, nego da zaista, na jednoj promijenjenoj politici, na jednom odnosu prema istini, pravdi i pomirenju koji će na neki način na ovim prostorima obezbjeđivati bolju budućnost. Apsolutno nemam nikakve rezerve prema jednom takvom činu i mislim da je on dobrodošao. Mi takav čin očekujemo i od drugih aktera u regionu. Tek onda, na tim osnovama, je moguće razmišljati i razgovarati o nekoj boljoj budućnosti.
Dizdarević: Podgorica je bila prišlepana Beogradu. Milošević je uspio tom jednom politikom da uvuče Crnu Goru. On je tu uvukao odrasle, punoljetne i ljude pri punoj svijesti, ali je činjenica da je ta politika vođena u ime onoga što je bio Miloševićev velikosrpski koncept. Bitno je da dolazi do promjene, da u većinskoj Crnoj Gori, može u Parlamentu da bude izglasana jedna takva Rezolucija. Danas je to više Crna Gora koja obećava, nego Crna Gora koja je bila Bulatovićeva i Miloševićeva.
Mi ne možemo očekivati revolucije, mi ne možemo očekivati da se svaki put garniture sklanjaju čeličnom metlom. Ovdje mora da se desi i evolucija i unutrašnje pročišćenje. Ovdje je kazano da ono što se ne zaboravlja i što se ne oprašta, su ta tri tipa najtežih zločina. Ukoliko u Crnoj Gori ima takvih, oni ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti. U političkom smislu danas je u Crnoj Gori artikulisan jedan civilizovan odnos. Znam za raspolućenosti unutar Crne Gore i one nisu od jučer, one neće biti izbrisane ni Rezolucijom o Srebrenici, ali sigurno da sada dominira jedan drugačiji nivo svijesti, jedan drugačiji odnos nego što je bio onaj devedesetih godina, kada se u ime Crne Gore činilo nešto zbog čega se Crna Gora stidi i što je pokazala u nekoliko navrata.
Današnji političari se i dalje hrane onim čime su se hranili političari koji su nas odveli u rat - podjelama, visokim stepenom etnizacije, inspirisanjem straha od drugog, pa onda i mržnje prema drugom.
Insistiranje na krvi i na folkloru platforma za dobivanje izbora
RSE: Istovremeno, ništa se posebno ne mijenja ni u susjednoj Srbiji. Ni u Srbiji se 11. jul ne obilježava kao Dan sjećanja na zločin u Srebrenici. Čujemo stavove kako svi zločini na teritoriji bivše Jugoslavije moraju biti obuhvaćeni Danom sjećanja, a ne samo srebrenički. Kako doživljavate tu nespremnost političke elite, ali i dobrog dijela javnog mnijenja Srbije, da se suoči sa razmjerima zločina počinjenog u Srebrenici i pokušajima relativizacije težinom drugih zločina, koji su svakako počinjeni i prema srpskom narodu?
Dizdarević: To je naš usud. Negdje se nastoji ukazati na konspiraciju protiv Srba, na urotu protiv Srba, u kojoj učestvuju i međunarodni Haški tribunal i NATO. Od te svijesti se na žalost u susjednoj Srbiji vrlo teško udaljava. Nema tu spremnosti da se govori o tome ko su krivci, koji su to pojedinci, koje su to strukture koje su odvele Srbiju tako duboko u zločin, da se to pokuša personalizirati. Srpski narod ne zaslužuje an-blok ocjenu, niti da je zločinački, niti da je genocidni. Naravno da to nije upitno, ali je činjenica da i dalje postoje te identifikacije u stradanju i da se rečenica - svi zločini trebaju da budu jednako kažnjeni i jednako tretirani - podrazumijeva, da se prstom pokazuje na zločine drugih jer bi pošten odnos bio da se prvo u sopstvenoj avliji počisti, pa da se onda traži sličan, dosljedan princip i pristup o zločinima drugih. Mislim da je ova regija opterećena time.
S jedne strane ona nije sposobna da odvoji kancer od zdravog tijela, od naciona i etnosa, ali s druge strane vuče taj bagaž u nedogled. Bojim se da ova politikantska kombinacija, u kojoj je to protežiranje etnosa, to insistiranje na krvi i na folkloru, na svim tim stupidarijama XVII i XIX vijeka, izgleda kao dobitna kombinacija za naše političare i da je to platforma na kojoj se dobivaju simpatije i izbori. Zbog toga je to teško.
Bojim se da je onaj prvi, koji u Srbiji bude bio spreman da kaže istinu o ulozi Srbije u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, osudio sebe na političku propast, da će otići na političko gubilište, ali će učiniti nekakav kvalitativni iskorak ka katarzi koja nam je toliko potrebna i ka nekom normaliziranju odnosa u regionu. Sada se stalno otkopavaju te ratne sjekire i te negativne uspomene koje stalno čine latentnim te tenzije među zemljama u regionu. Mislim da ta spirala nikako da bude prekinuta i nikako da se pojavi neki naš Brant, ili neka takva figura, koja će okrenuti list u smislu nekakvog civilizovanog odnosa koji podrazumijeva i adekvatan odnos, makar prema tim najvećim zločinima, kao što su zločin genocida, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti.
Crna Gora daje lekciju
RSE: Jedino je Skupština Crne Gore prihvatila Rezoluciju o Srebrenici i na taj način jedina na institucionalan način konstituisala Dan sjećanja na taj masakr. Kako to komentarišete?
RSE: Takva odluka zakonodavne vlasti u Crnoj Gori nije prošla bez unutrašnjih polemika, a po poznatim političkim i nacionalnim šavovima. Čula su se tumačenja kako je tu više riječ o marketinškom potezu vlasti, odnosno partije premijera Đukanovića, koja pokušava da abolira sebe od odgovornosti za ulogu u ratu i otvorene podrške koju je prema bosanskim Srbima tada iskazivala. Kakav je vaš stav o tome i kolika je po vama odgovornost zvanične Podgorice za sve što se devedesetih zbivalo u Bosni i Hercegovini?
Mi ne možemo očekivati revolucije, mi ne možemo očekivati da se svaki put garniture sklanjaju čeličnom metlom. Ovdje mora da se desi i evolucija i unutrašnje pročišćenje. Ovdje je kazano da ono što se ne zaboravlja i što se ne oprašta, su ta tri tipa najtežih zločina. Ukoliko u Crnoj Gori ima takvih, oni ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti. U političkom smislu danas je u Crnoj Gori artikulisan jedan civilizovan odnos. Znam za raspolućenosti unutar Crne Gore i one nisu od jučer, one neće biti izbrisane ni Rezolucijom o Srebrenici, ali sigurno da sada dominira jedan drugačiji nivo svijesti, jedan drugačiji odnos nego što je bio onaj devedesetih godina, kada se u ime Crne Gore činilo nešto zbog čega se Crna Gora stidi i što je pokazala u nekoliko navrata.