Dostupni linkovi

Neobično i bizarno kao inspiracija


Dimitrije Popović
Dimitrije Popović
Ugledni hrvatski slikar, Dimitrije Popović, bio je prisutan na otvaranju svoje prve izložbe u Češkoj. U središtu Praga, u galeriji „Dea Orh”, u četvrtak, 22. travnja, izložio je svoj ciklus posvećen Franzu Kafki. U intervjuu za RSE otkriva što je to što ga veže uz Kafku, da li se plaši da njegova poruka negdje neće biti shvaćena, kako danas vidi odnose Hrvatske i rodne Crne Gore, te kako se osjećao kada je bio napadnut Dubrovnik.

RSE: Izlažete u Pragu s Kafkinim ciklusom. Umjetnici kažu da je neko djelo odraz njegovog unutarnjeg stanja, odnosa prema životu. Što je to što veže Vas i Kafku?

POPOVIĆ
: To je kompleksno pitanje jer zadire u one slojeve kreativnog bića, umjetničkog, kojeg teško možete racionalno razjasniti. Ono što me veže za Kafku je vrijeme moje mladosti, kada sam sa oduševljenjem čitao Preobražaj. Ta pripovijetka za mene nije bila, kao za mnoge moje kolege, šokantna. Imali smo je za lektiru. Privukla me ta bizarna ideja da se čovjek pretvori u insekta. Poslije čitanja sam napravio crtež, koji se nalazi ovdje na izložbi i koji sam nazvao Kafka. Intuitivno sam tada osjećao, više nego što sam kasnije spoznao, da je taj preobražaj jedna metafora koja se odnosi na Kafku i na njegovo djelo.

RSE: Ciklus Judita, Marija Magdalena - bludnica ili svetica, Merlin Monroe - čime vas to žene fasciniraju?

POPOVIĆ: Sve te žene su na određeni način fatalne, svaka na svoj način. Osim svoje privlačnosti i senzualnosti, imaju i jednu tragičnu dimenziju svoje ličnosti. Merlin Monroe je tipičan primjer za to. Puno slikara se bavilo Merlin Monroe. Mene je zanimao taj mračni aspekt zvijezde, ta tragična dimenzija njene ličnosti. Kada gledate njene portrete, vidite ljepotu koja je malo zasjenjena smrću, vidite ekstazu koju prožima bol. Ljepota, koja nema malo nesreće u sebi, nije tako privlačna kao ona čista, hladna ljepota. Svaki od tih motiva koje sam radio, bilo da se radi o Juditi, Merlin Monroe, Kafki, svi ti ciklusi, nisu napravljeni da bi proizveli vizualni šok. Sve ono što izgleda neobično, proizlazi iz samih karaktera tih personalnosti.

RSE: Radili ste i plakate za kazalište, čak i neke reklame kojima ste dirnuli žicu feministica. Kako postavljate svoj umjetnički i slikarski osnov?

Mirjana Rakela i Dimitrije Popović
POPOVIĆ: Taj slikarski osnov postavljam prema motivu kojim se bavim. Postavljam ga i izvlačim na one forme koje mi sam motiv daje kao mogućnost da ih likovno artikuliram. Famozna kampanja koja je bila oko salama Gavrilović je upravo izvanredno pokazala taj nesporazum, gdje sam probao objasniti da je smisao plakata u tome da privuče pažnju, pozornost ljudi. Ako napravite plakat koji niko ne primijeti, onda niste napravili to što ste trebali. Šokiralo je ljude to što se hrana nalazi na prsima. Tim plakatom sam vrlo suptilno podvukao ispod konteksta te reklame slogan koji je povijesni još od Antičkog Rima pa do danas. Mlijeko iz ženskih prsa je izvorna hrana. Prsa, sama po sebi, imaju erotsku dimenziju. To je faktor koji je privlačio pozornost. I danas, po zapadnoj Evropi, ima klubova u kojim se hrana servira na dijelovima tijela - i ženskog i muškog. Napade sam odredio kao licemjerno zgražanje, feministica u prvom redu.

Crna strana crnogorske suvremene povijesti

RSE: Mnogi umjetnici znaju reći da im nagrade nisu bitne, ali one su ipak priznanje da je nešto izuzetno dobro. Možete li u ovom trenutku reći koja Vas je nagrada najviše dirnula?

POPOVIĆ: Smatram da svaki umjetnik koji kaže da ga ne zanima javnost, nije iskren. Ako ga ne zanima javnost, ne bi trebao izlagati. Meni je stalo do javnosti, do publike, jer smisao moga posla nastaje tek onda kada ga predam publici, kada moram da komuniciram sa publikom. U tom smislu, svaka nagrada, bilo službena, bilo neka koju dobijem u obliku nekog pisma, znači mi jako puno.

RSE: Umjetnici ne vole mnogo govoriti o politici, ali moram Vas pitati i ovo. Rođeni ste na Cetinju, Crnogorac, hrvatski umjetnik. Kako ste se osjećali kada je napadnut Dubrovnik

POPOVIĆ: Teško, užasno teško. Pisao sam puno protestnih tekstova koje je objavio Vjesnik ili Radio Zagreb. U Dubrovniku imam puno prijatelja. Smatram, i rekao sam, i sada ponavljam, da je to jedna crna strana crnogorske suvremene povijesti, da su taj sramotni rat, napad i agresija bili potpuno nepotrebni. To sve je unesrećilo mnogo ljudi. Mislim da je to nešto što je apsolutno za osudu.

RSE: Kako danas vidite Crnu Goru i Hrvatsku?

POPOVIĆ: Posebno mi je drago što vidim da se na planu kulture ponovo uspostavljaju veze, da ponovo gostuju kazališta, razmjenjuju se umjetnička iskustva. Mislim da se ponovo vraća povjerenje, koje je bilo lijepo, na relaciji Dubrovnik - Crna Gora.

RSE: Kada se vraćate, na primjer, iz Češke u Zagreb, je li to povratak doma, ili taj osjećaj imate kada idete na Cetinje?

POPOVIĆ: Odgovor je malo kompleksan jer je Zagreb moj dom i tamo živim više nego što sam živio na Cetinju. U Zagrebu živim od 1971. godine, tamo imam obitelj i državljanin sam Republike Hrvatske. S druge strane, kako starim, sve mi se više javljaju slike iz djetinjstva i Cetinje opet živi u meni na neki drugi način. Sada sam intenzivnije vezan i za Crnu Goru, Cetinje i Zagreb. Na taj način mi se prožimaju te dvije ljubavi i ta dva iskustva koja sam imao u tim sredinama.
XS
SM
MD
LG