RSE: Profesorko Vojinović, prema nalazima njemačkog Ifo instituta, poslovna klima u euro zoni prvi put u posljednjih godinu i po pokazuje znake poboljšanja. Istraživanje se temelji na procjenama ekonomskih stručnjaka u vezi budućeg i trenutnog zdravlja ekonomije, a pozitivan rezultat je proizvod većeg povjerenja da će se ekonomija oporaviti u narednim mjesecima. Da li nas, po vašem mišljenju, očekuje povoljan razvoj događaja, ili je ovo samo optimizam utemeljen na željama?
Vojinović: Ako posmatramo sam način kako je kriza nastala i, da tako nazovemo, svjetsko upravljanje finansijskom krizom, svi glavni svjetski akteri: grupe 20 vodećih zemalja i međunarodne institucije, složili su se da nekako tretiranjem ove aktuelne svjetske krize treba da bude upravo na puno drugačijih mjera nego što su tretirane prethodne krize koje su podrazumijevale jako puno dodavanja, ili da naprosto kažem upumpavanje novca u ekonomske sisteme i cjelokupni ekonomsko-finansijski sistem. Oči su, bukvalno bile uprte, šta će se desiti u ovoj prvoj polovini 2009. godine. Možemo slobodno reći da najveći profesionalci, stručnjaci, ekonomisti, bankari, finansijeri... su intenzivno analizirali prethodne krize, aktuelni momenat i razloge njenog nastanka, tako da zaista možemo da vjerujemo da način koji su oni zamislili, da je lijek za izlazak iz ove krize, stimulisanje tražnje. Stimulacijom tražnje, stimuliše se ponuda, proizvodnja, a samim tim i trgovina. Veliki finansijski paketi su bili obezbijeđeni da bi se zadržao nivo potrošnje i proizvodnje na najvećem mogućem novu. Tako i procjena tog instituta, ali i procjena MMF-a i Svjetske banke je da se osjeća da se svjetska privreda polako oporavlja, što treba da bude dobar i pozitivan znak. Posebno za drugu polovinu godine.
RSE: Da li je u Crnoj Gori dovoljno stimulisana tražnja. Čini se da je u bankama zavladalo pravo ledeno doba kada je u pitanju odobravanje kredita gradjanima i privrednim subjektima?
Vojinović: Jedna od glavnih preporuka međunarodnih finansijskih institucija je bila podržavati tražnju, ali onu pravu, zdravu tražnju koja na neki način ima osnova da vrati te kredite. Ono što je bila crnogorska praksa, to je bila praksa i drugih finansijskih sistema, da su banke bile veoma komotne. Ponašale su se lagodno, i olako odobravale kredite. Ono što treba opet napomenuti je da naše crnogorske banke su uglavnom u većinskom stranom vlasništvu, tako da su se te filijale u Crnoj Gori ponašale na bazi ekspanzivnih kreditnih politika matičnih banaka. Ono što je veoma važno naglasiti je da kada govorimo o stimulaciji tražnje, govorimo o sredstvima javnih izvora, o Međunarodnom monetarnom fondu, o kreditima Svjetske banke, o kreditima evropskih razvojnih banaka, prvenstveno Evropske investicione i Evropske banke za obnovu i razvoj. U sasvim drugoj poziciji su javne kreditne linije i komercijalne privatne linije. Kada govorimo o komercijalnim linijama i bankama u Crnoj Gori, javni investitori su bili ti koji su nudili mnogo veće i izdašnije finansijske pakete i pomoći zemljama koje su ugrožene dok, normalno, komercijalne banke su osnovane sa svojom osnovnom i veoma jasnom profitnom orijentacijom, i sasvim je normalno da u periodima krize komercijalne banke prve "povuku ručnu", odnosno, smanje kreditnu ekspanziju. U svakom slučaju, kada govorimo o Crnoj Gori, treba posmatrati novac koji dolazi iz javnih izvora.
RSE: Da li Crna Gora treba da traži pomoć Međunarodnog monetarnog fonda?
Vojinović: Međunarodni monetarni fond nudi zemlji finansijsku pomoć, ali sa tom finansijskom pomoći nudi set mjera ekonomske politike koju jedna zemlja može da, ili mora da primjenjuje. Svaka zemlja je drugačija i Međunarodni monetarni fond kao za svaku zemlju ima cijeli tim eksperata i stručnjaka koji procjenjuju stanje u datoj zemlji. U zavisnosti od zemlje i procjene koliko je njena ekonomija fleksibilna, sposobna i vitalna zavisi i paket predloženih mjera. Svaki put kada se zemlji nude mjere Međunarodnog monetarnog fonda to je uvijek u onim slučajevima kada je zemlja premašila u potrošnji mnogo više nego što zaista može da podnese i prije ili kasnije to usklađivanje mora da dođe pa bilo to ubrzanim ritmom i vođenjem MMF-a ili inicijalno. Ako pogledamo sami taj aranžman umnogome zavisi šta MMF nudi, šta se zaista nalazi u tom pakatu mjera. To je ipak jedan proces dvosmjerni gdje ipak ono šta ćemo na kraju zaključiti umnogome zavisi od snage i sposobnosti naše pregovaračke sposobnosti i moći neke stvari da jednostavno ispregovaramo sa MMF-om i tražimo određene ustupke u onim stvarima gdje smatramo da su neophodne.
RSE: Da li je Crna Gora mogla bolje odgovoriti na krizu i da li dijelite procjenu da je svjetska ekonomska kriza samo istjerala na vidjelo već postojeće problematične aspekte domaće ekonomije?
Vojinović: Uvijek kriza nastaje zato što nešto, odnosno, ekonomska politika i određeni njeni subjekti, u ovom slučaju to su bile banke, nijesu radile onako kao što bi trebalo. Nijesu bile pažljive u odabiru klijenta, percepciji rizika i tako dalje. Kriza nikad ne dolazi sama, nego je potrebno određeno vrijeme i serija loših poteza. Velika finansijska kriza, iako je došla iz Amerike, pogađa sve djelove svijeta. Danas je veoma teško govoriti šta i da li bi ova mjera bila bolja od neke druge. Za bilo koju mjeru potrebno je čak šest mjeseci da se vidi kako ona djeluje i kako reaguje, ali meni se čini da je crnogorska politika, u svom povlačenju poteza i djelovanju krize, izrazito pratila preporuke vodećih igrača: od Grupe 20, MMF-a, Svjetske banke...
RSE: Mnoge poteze Vlade na polju ekonomije, u velikoj mjeri će odrediti priliv stranog novca. Da li je za jednu ekonomiju zdravo da toliko zavisi od stranih investicija?
Vojinović: Broj direktnih investicija u ovoj fazi globalizovanog društa zaista predstavljaju jednu veliku polugu moćnog ekonomskog razvoja. Zemlje različito participiraju i primjenjuju modele razvoja. Znamo da je Irska, kao zemlja Evropske unije, prije dvadeset, trideset godina bukvalno počela sa nivoom eknomskog razvoja koji upravo mi imamo u Crnoj Gori i bazirajući ekonomski razvoj na bazi direktnih stranih invesitcija, to je jedna od najbogatijih i najbrže rastućih ekonomija u Evropi. To je jedan veoma dobar i uspješan primjer, a da normalno ima mnogo drugih koji nijesu tako uspješni. Puno toga zavisi od nas i puno toga zavisi u našoj moći uspregovarati dobre i druge uslove određenih finansijskih aranžmana.
RSE: Ali, sredstva od investicija treba pravilno usmjeriti. Da li je to dovoljno kvalitetno urađeno u Crnoj Gori?
Vojinović: Strane investicije su jedan od najjeftinijih načina dobijanja kapitala. Ali taj kapital ima strani vlasnik. Zemlja domaćin nema previše izbora i mogućnosti kako da usmjeri taj strani kapital. On je strogo profitno i autonomno vezan od njegovog vlasnika. Normalno, dobra ekonomska politika, određeni stimalansi mogu pomoći da se te investicije donekle, ali opet ponavljam, donekle kanališu.
RSE: Dalijel Nelson, ekspert za Balkan i direktor konsultantske kuće Globalni koncepti i komunikacije je ovih dana rekavši da je Crna Gora u ekonomskim nevoljama i da joj nedostaje infrastruktura i industrijski kapacitet, problematizovao ruski novac u podgoričkom Kombinatu aluminijuma. Da li se na kraju pokazalo da je ruski kapital ipak problematičan, i to ne samo zbog političkog aspekta ili špekulacija o njegovoj regualarnosti, već prije svega zbog nedostatka know-how kapaciteta, čemu u prilog upravo govori aktuelni problem podgoričkog Kombinata aluminijuma, čiji je većinski vlasnik kompanija ruskog tajkuna Olega Deripaske?
Vojinović: Ja ću odgovoriti tipičnim odgovorom koji je se nalazi u svakoj knjizi međunarodnih finansija kada mi sa studentima analiziramo efekte stranih direktnih investicija. Strane direktne investicije donose kapital, ali sobom donose know-how, način ponašanja, način upravljanja, način njegovanja ljudskih resursa, način donošenja poslovnih odluka upravo iz one zemlje odakle potiču. Sasvim je normalno da kapital koji dolazi iz starih zemalja članica Evropske unije sobom donosi ipak jedan sasvim drugi stil upravljanja i odnosa prema raznim resursima koji njeguje istu tradiciju kao u matičnim zemljama.
RSE: Da li biste crnogorsko iskustvo sa ruskim investicijama ocjenili kao pozitivno il negativno?
Vojinović: Za to je potrebna dublja analizra. Crnoj Gori je definitivno potreban kapital, ali kapital dolazi upravo na bazi motiva onoga ko ima kapital. Dok mi još uvijek nemamo dobro regulisanu javnu infrastrukturu, putnu infrastrukturu i ono što sve čini jedan kvalitet dobrog upravljanja jednom ekonomijom, dolazi vam neki, da ga nazovemo, sivi kapital. Što budemo više izgrađivali naše institucije, što budu zdravije, čvršće, što naša ekonomska finansijska, fiskalna makropolitika bude zdravija, sa boljim, preciznijim pravilima i sličnija onim koje važe u zemljama Evropske unije, time ćemo biti sve privlačniji i interesantniji onom kapitalu koji je nama mnogo značajniji, a to je kapital iz prvenstveno, starih zapadnih zemalja, članica Evropske unije i nekih drugih razvijenih zemalja sa drugih kontinenata.
RSE: Ekonomska kriza prijeti da ugrozi i regionalne ekonomske odnose. Bosna i Hercegovina je najavila mogućnost uvođenja carina zbog velikog deficita u razmjeni sa Srbijom i Hrvatskom. Da li bi uvođenje ovih mjera koje bi eventualno prvo uvela Bosna i Hercegovina, ali potom sigurno, recipročno, i ostale zemlje zapravo značio krah CEFTA sporazuma koji definiše zajedničko tržište zemalja zapadnog Balkana i Moldavije?
Vojinović: CEFTA je zaista dobar pokušaj vježbanja svega onoga u domenu trgovine što nas očekuje u članstvu u Evropskoj uniji. To je projekat koji se pokazao kao relativno uspješan u okviru zemalja centralne i istočne Evrope koje su jednostavno vježbale principe, zakonitosti, način trgovine u slobodnom regionalnom tržištu kakvo nas očekuje u Evropi. Ja moram da ponovo apostrofiram, da ulazak u Evropsku uniju znači slobodnu trgovinu sa 28 zemalja članica. Island je tu nadomak u ulazak u Evropsku uniju i normalno u okviru zemalja regiona. Ako nijesmo spremni da otrpimo i izdržimo i budemo bolji sa konkurencijom u regionu vjerovatno ćemo jako puno izgubiti takmičeći se sa konkurencijom iz 28 veoma razvijenih zemalja Evropske unije. Jednostavno, da bi mogli ući u to najrazvijenije tržište na svijetu u Evropskoj uniji bez obzira kakve su naše trgovinske performanse, mi ne možemo u okviru zemalja članica Evropske unije podizati i povećavati carine. Tako da kriza zaista pogađa sve zemlje mnogo više ove manje razvijene, ali zemlje u regionu bi trebalo da pronađu neki zajednički odgovor koji sigurno nije u protekcionizmu već ka sve većem poštovanju evropskih normi i standarda i na kraju zahtjeva Evropske unije.
Vojinović: Ako posmatramo sam način kako je kriza nastala i, da tako nazovemo, svjetsko upravljanje finansijskom krizom, svi glavni svjetski akteri: grupe 20 vodećih zemalja i međunarodne institucije, složili su se da nekako tretiranjem ove aktuelne svjetske krize treba da bude upravo na puno drugačijih mjera nego što su tretirane prethodne krize koje su podrazumijevale jako puno dodavanja, ili da naprosto kažem upumpavanje novca u ekonomske sisteme i cjelokupni ekonomsko-finansijski sistem. Oči su, bukvalno bile uprte, šta će se desiti u ovoj prvoj polovini 2009. godine. Možemo slobodno reći da najveći profesionalci, stručnjaci, ekonomisti, bankari, finansijeri... su intenzivno analizirali prethodne krize, aktuelni momenat i razloge njenog nastanka, tako da zaista možemo da vjerujemo da način koji su oni zamislili, da je lijek za izlazak iz ove krize, stimulisanje tražnje. Stimulacijom tražnje, stimuliše se ponuda, proizvodnja, a samim tim i trgovina. Veliki finansijski paketi su bili obezbijeđeni da bi se zadržao nivo potrošnje i proizvodnje na najvećem mogućem novu. Tako i procjena tog instituta, ali i procjena MMF-a i Svjetske banke je da se osjeća da se svjetska privreda polako oporavlja, što treba da bude dobar i pozitivan znak. Posebno za drugu polovinu godine.
...procjena MMF-a i Svjetske banke je da se osjeća da se svjetska privreda polako oporavlja, što treba da bude dobar i pozitivan znak. Posebno za drugu polovinu godine.
RSE: Da li je u Crnoj Gori dovoljno stimulisana tražnja. Čini se da je u bankama zavladalo pravo ledeno doba kada je u pitanju odobravanje kredita gradjanima i privrednim subjektima?
Vojinović: Jedna od glavnih preporuka međunarodnih finansijskih institucija je bila podržavati tražnju, ali onu pravu, zdravu tražnju koja na neki način ima osnova da vrati te kredite. Ono što je bila crnogorska praksa, to je bila praksa i drugih finansijskih sistema, da su banke bile veoma komotne. Ponašale su se lagodno, i olako odobravale kredite. Ono što treba opet napomenuti je da naše crnogorske banke su uglavnom u većinskom stranom vlasništvu, tako da su se te filijale u Crnoj Gori ponašale na bazi ekspanzivnih kreditnih politika matičnih banaka. Ono što je veoma važno naglasiti je da kada govorimo o stimulaciji tražnje, govorimo o sredstvima javnih izvora, o Međunarodnom monetarnom fondu, o kreditima Svjetske banke, o kreditima evropskih razvojnih banaka, prvenstveno Evropske investicione i Evropske banke za obnovu i razvoj. U sasvim drugoj poziciji su javne kreditne linije i komercijalne privatne linije. Kada govorimo o komercijalnim linijama i bankama u Crnoj Gori, javni investitori su bili ti koji su nudili mnogo veće i izdašnije finansijske pakete i pomoći zemljama koje su ugrožene dok, normalno, komercijalne banke su osnovane sa svojom osnovnom i veoma jasnom profitnom orijentacijom, i sasvim je normalno da u periodima krize komercijalne banke prve "povuku ručnu", odnosno, smanje kreditnu ekspanziju. U svakom slučaju, kada govorimo o Crnoj Gori, treba posmatrati novac koji dolazi iz javnih izvora.
RSE: Da li Crna Gora treba da traži pomoć Međunarodnog monetarnog fonda?
Vojinović: Međunarodni monetarni fond nudi zemlji finansijsku pomoć, ali sa tom finansijskom pomoći nudi set mjera ekonomske politike koju jedna zemlja može da, ili mora da primjenjuje. Svaka zemlja je drugačija i Međunarodni monetarni fond kao za svaku zemlju ima cijeli tim eksperata i stručnjaka koji procjenjuju stanje u datoj zemlji. U zavisnosti od zemlje i procjene koliko je njena ekonomija fleksibilna, sposobna i vitalna zavisi i paket predloženih mjera. Svaki put kada se zemlji nude mjere Međunarodnog monetarnog fonda to je uvijek u onim slučajevima kada je zemlja premašila u potrošnji mnogo više nego što zaista može da podnese i prije ili kasnije to usklađivanje mora da dođe pa bilo to ubrzanim ritmom i vođenjem MMF-a ili inicijalno. Ako pogledamo sami taj aranžman umnogome zavisi šta MMF nudi, šta se zaista nalazi u tom pakatu mjera. To je ipak jedan proces dvosmjerni gdje ipak ono šta ćemo na kraju zaključiti umnogome zavisi od snage i sposobnosti naše pregovaračke sposobnosti i moći neke stvari da jednostavno ispregovaramo sa MMF-om i tražimo određene ustupke u onim stvarima gdje smatramo da su neophodne.
RSE: Da li je Crna Gora mogla bolje odgovoriti na krizu i da li dijelite procjenu da je svjetska ekonomska kriza samo istjerala na vidjelo već postojeće problematične aspekte domaće ekonomije?
Kriza nikad ne dolazi sama, nego je potrebno određeno vrijeme i serija loših poteza. Velika finansijska kriza, iako je došla iz Amerike, pogađa sve djelove svijeta. Danas je veoma teško govoriti šta i da li bi ova mjera bila bolja od neke druge. Za bilo koju mjeru potrebno je čak šest mjeseci da se vidi kako ona djeluje.
RSE: Mnoge poteze Vlade na polju ekonomije, u velikoj mjeri će odrediti priliv stranog novca. Da li je za jednu ekonomiju zdravo da toliko zavisi od stranih investicija?
Vojinović: Broj direktnih investicija u ovoj fazi globalizovanog društa zaista predstavljaju jednu veliku polugu moćnog ekonomskog razvoja. Zemlje različito participiraju i primjenjuju modele razvoja. Znamo da je Irska, kao zemlja Evropske unije, prije dvadeset, trideset godina bukvalno počela sa nivoom eknomskog razvoja koji upravo mi imamo u Crnoj Gori i bazirajući ekonomski razvoj na bazi direktnih stranih invesitcija, to je jedna od najbogatijih i najbrže rastućih ekonomija u Evropi. To je jedan veoma dobar i uspješan primjer, a da normalno ima mnogo drugih koji nijesu tako uspješni. Puno toga zavisi od nas i puno toga zavisi u našoj moći uspregovarati dobre i druge uslove određenih finansijskih aranžmana.
RSE: Ali, sredstva od investicija treba pravilno usmjeriti. Da li je to dovoljno kvalitetno urađeno u Crnoj Gori?
Vojinović: Strane investicije su jedan od najjeftinijih načina dobijanja kapitala. Ali taj kapital ima strani vlasnik. Zemlja domaćin nema previše izbora i mogućnosti kako da usmjeri taj strani kapital. On je strogo profitno i autonomno vezan od njegovog vlasnika. Normalno, dobra ekonomska politika, određeni stimalansi mogu pomoći da se te investicije donekle, ali opet ponavljam, donekle kanališu.
RSE: Dalijel Nelson, ekspert za Balkan i direktor konsultantske kuće Globalni koncepti i komunikacije je ovih dana rekavši da je Crna Gora u ekonomskim nevoljama i da joj nedostaje infrastruktura i industrijski kapacitet, problematizovao ruski novac u podgoričkom Kombinatu aluminijuma. Da li se na kraju pokazalo da je ruski kapital ipak problematičan, i to ne samo zbog političkog aspekta ili špekulacija o njegovoj regualarnosti, već prije svega zbog nedostatka know-how kapaciteta, čemu u prilog upravo govori aktuelni problem podgoričkog Kombinata aluminijuma, čiji je većinski vlasnik kompanija ruskog tajkuna Olega Deripaske?
Sasvim je normalno da kapital koji dolazi iz starih zemalja članica Evropske unije sobom donosi ipak jedan sasvim drugi stil upravljanja i odnosa prema raznim resursima koji njeguje istu tradiciju kao u matičnim zemljama.
RSE: Da li biste crnogorsko iskustvo sa ruskim investicijama ocjenili kao pozitivno il negativno?
Vojinović: Za to je potrebna dublja analizra. Crnoj Gori je definitivno potreban kapital, ali kapital dolazi upravo na bazi motiva onoga ko ima kapital. Dok mi još uvijek nemamo dobro regulisanu javnu infrastrukturu, putnu infrastrukturu i ono što sve čini jedan kvalitet dobrog upravljanja jednom ekonomijom, dolazi vam neki, da ga nazovemo, sivi kapital. Što budemo više izgrađivali naše institucije, što budu zdravije, čvršće, što naša ekonomska finansijska, fiskalna makropolitika bude zdravija, sa boljim, preciznijim pravilima i sličnija onim koje važe u zemljama Evropske unije, time ćemo biti sve privlačniji i interesantniji onom kapitalu koji je nama mnogo značajniji, a to je kapital iz prvenstveno, starih zapadnih zemalja, članica Evropske unije i nekih drugih razvijenih zemalja sa drugih kontinenata.
RSE: Ekonomska kriza prijeti da ugrozi i regionalne ekonomske odnose. Bosna i Hercegovina je najavila mogućnost uvođenja carina zbog velikog deficita u razmjeni sa Srbijom i Hrvatskom. Da li bi uvođenje ovih mjera koje bi eventualno prvo uvela Bosna i Hercegovina, ali potom sigurno, recipročno, i ostale zemlje zapravo značio krah CEFTA sporazuma koji definiše zajedničko tržište zemalja zapadnog Balkana i Moldavije?
Vojinović: CEFTA je zaista dobar pokušaj vježbanja svega onoga u domenu trgovine što nas očekuje u članstvu u Evropskoj uniji. To je projekat koji se pokazao kao relativno uspješan u okviru zemalja centralne i istočne Evrope koje su jednostavno vježbale principe, zakonitosti, način trgovine u slobodnom regionalnom tržištu kakvo nas očekuje u Evropi. Ja moram da ponovo apostrofiram, da ulazak u Evropsku uniju znači slobodnu trgovinu sa 28 zemalja članica. Island je tu nadomak u ulazak u Evropsku uniju i normalno u okviru zemalja regiona. Ako nijesmo spremni da otrpimo i izdržimo i budemo bolji sa konkurencijom u regionu vjerovatno ćemo jako puno izgubiti takmičeći se sa konkurencijom iz 28 veoma razvijenih zemalja Evropske unije. Jednostavno, da bi mogli ući u to najrazvijenije tržište na svijetu u Evropskoj uniji bez obzira kakve su naše trgovinske performanse, mi ne možemo u okviru zemalja članica Evropske unije podizati i povećavati carine. Tako da kriza zaista pogađa sve zemlje mnogo više ove manje razvijene, ali zemlje u regionu bi trebalo da pronađu neki zajednički odgovor koji sigurno nije u protekcionizmu već ka sve većem poštovanju evropskih normi i standarda i na kraju zahtjeva Evropske unije.
