Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Imamović: "Dani Sarajeva" otvorili nova vrata


Damir Imamović
U intervjuu za RSE sarajevski muzičar Damir Imamović, interpretator tradicionalne bosanske sevdalinke, pored ostalog govori o razlozima zbog kojih se opredelio za ovu vrstu muzike, ali i o odnosima između Beograda i Sarajeva.

RSE: Razlog zbog kojeg ste ovih dana u Beogradu je festival Dani Sarajeva, manifestacija čiji je cilj, reklo bi se, višeslojan - uspostavljanje novih veza, izgradnja poverenja, podsećanje na ono što se događalo tokom nesrećnih 90-tih i naravno, predstavljanje kulturne scena Sarajeva. Vi ste kao selektor muzičkog dela programa imali, i ne baš jednostavan zadatak, da napravite presek dešavanja u muzici u Vašem gradu. Da li je bilo velikih problema i sa kakvim ste se sve dilemama suočavali tom prilikom?

Imamović: Jeste bilo dilema, naprosto zato što festival Dani Sarajeva predstavlja sarajevsku scenu već pet godina intenzivno, a Sarajevo nije Pariz, nije New York da ima toliko bendova, toliko filmova, toliko pozorišnih predstava da možeš svake godine zahvatiti i predstaviti deset. Naprosto, smanjena je produkcija i vrlo je malo stvari koje bi čovjek htio predstaviti kao neku posebnost, tako da je preda mnom, kao muzičkim selektorom ove godine, bilo predstaviti ono što se u ovom momentu sluša, računajući na to da je veliki broj jako dobrih bendova i izvođača već nastupio. Jako dobro poznajem festival s obzirom da sam na njemu već svirao dva puta i znam jako dobro ljude koji ga rade, i sa aktivističke i sa prijateljske, profesionalne i svake druge strane. Ove godine sam se odlučio na presjek generacija koje svoje stvaralaštvo vežu za Sarajevo.

Prvo je festival otvorila Jadranka Stojaković koncertom u Domu sindikata. Šta reći o Jadranki Stojaković? Vjerujem da svi jako dobro znaju o kome se radi. Zatim je uslijedio bend Velahavle, neka ta mlađa generacija, zapravo već moja generacija, čiji je gost na koncertu bio beogradski bend Svi na pod. Treću generaciju predstavlja ovaj put Timur Sijerić, mladi saksofonista iz Sarajeva, koji ima 21 godinu i studira na Muzičkom konzervatoriju u Beču. Svojim, vrlo interesantnim repertoarom, zapravo tek gradi taj neki klasični saksofon u BiH, tako da je on na neki način pionir. On čak svira i prvo bosansko-hercegovačko djelo za klasični saksofon i elektroniku, koje je napisao sarajevski kompozitor Mladen Miličević.

RSE: Naravno da je Jadranka na ovim prostorima izuzetno poznata, međutim Jadranka je imala jako interesantnu skoru prošlost. Živela je u Japanu i sad, koliko čujem, ponovo se vratila u Sarajevo. Kakva su njena iskustava, i sa Japanom i sa samim povratkom? Imali ste sigurno priliku da pričate.

VIDEO: Intervju sa Jadrankom Stojaković nakon njenog povratka u BiH

x
Što je nema
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:05:15 0:00
Direktan link

Imamović: Jadranku sam zapravo prvi put upoznao u Japanu 2004. godine, gdje sam bio u okviru jednog kulturno-muzičkog projekta. Zapravo je bilo fascinantno upoznati, u jednom takvom kontekstu, jednu osobu koju jako dobro znam muzički, jako dobro znam njene pjesme. I vidim danas u kojoj je mjeri ona već tada bila zasićena Japanom, zasićena 20-godišnjim životom u stranoj kulturi, koju ona jako voli, koja je predivna, ali se jako teško bilo uklopiti u nju.

Meni je izuzetno drago da se ona vraća u Sarajevo. Sviraćemo zajednički koncert 27. maja, koji će na neki način i biti njen formalni povratak. Ovaj beogradski povratak smo već uradili.

RSE: Bend Velahavle je bend, jedan od mnogih, koji deluju u Sarajevu. Bosansko-hercegovačka scena je prilično respektabilna u regionu. Odkud sad taj jedan novi duh? Gledam po reakcijama beogradske publike, svi bendovi koji dolaze iz BiH očekuju se sa velikim nestrpljenjem i čak se sa velikom pažnjom slušaju.

Imamović: Projekt Dani Sarajeva, a ovim ću odgovoriti na pitanje, je krenuo kao podsjećanje jedne mlađe generacije Beograđana na to šta se dešavalo početkom rata u BiH, znači na početak opsade Sarajeva u maju 1992. godine. I to je krenulo kao jedan kulturno-politički čin, da se srpska javnost podsjeti, zapravo poneki čak i prvi put upoznaju nakon godina medijske blokade i indoktrinacije šta se u Sarajevu dešavalo. I onda nas je sve iznenadilo kako se nešto, što je krenulo kao kulturno-politički festival, nastavilo, koliko je zapravo taj nekadašnji prostor imao smisla, kao zajednički, jezički, kulturni i svaki drugi prostor. I to ne u smislu neke jugonostalgije i nostalgije za tim političkim uređenjem, nostalgije za Titom, ili kako se svi već u vezi sa tim osjećaju, nego nas je zapravo podsjetilo na važnost tog prostora izraza.

Tu je opet Bosna u specifičnoj situaciji jer je jako malo infrastrukture za mlade bendove jer mladi bendovi i izvođači općenito ne mogu preživjeti samo radeći u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Zenici, nego su prinuđeni, iz tonu razloga, stalno ići tražiti prilike u Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Podgoricu. Možda je to razlog zašto se ti izvođači trude da se otvore. Ovo je jedan kompleksan odgovor na jedno jednostavno pitanje.

„Key words”


RSE: Pre četiri-pet godina, kada je to počinjalo, postavili smo pitanje - koliko je važno da ovakva manifestacija postoji, da otvori oči Beogradu. Sad već možemo da postavimo pitanje - koliko ima efekta od toga? Da li možete da podvučete crtu i kažete šta je učinjeno u ovom period?

Imamović: Siguran sam da ima itekako efekta. Festival je već sada u petoj godini otvorio mnoga vrata i već sada se stvari rade, ne da bi se javnost senzibilisala, ne samo da bi se nešto desilo, već da bi se stvari odvele deset koraka dalje. Bilo je nekoliko prelomnih momenata u festival, nekoliko prelomnih velikih koncerata, pozorišnih predstava, filmskih projekcija, debata, što je vrlo bitno, koje su pokazale da to nije više stvar neke male grupe, liberalnije grupe ljudi, koji vole čisto iz ljubavi prema kulturi vrtjeti se oko tih predstava, nego da je to stvarno jedna šira stvar.
5. Dani Sarajeva u Beogradu, foto: Matija Butrić

Festival već sada ulazi u jednu fazu kada se više misli o produkciji, kada se više misli o budućnosti, koja je budućnost zajedničkog rada kulturno-umjetničkih i javnih radnika iz Sarajeva i Beograda. Ove godine se radi jedna zajednička pozorišna produkcija redateljice Selme Spahić, koja producira fond ARTeFAKT, i Inicijative mladih za ljudska prava. Tako da mi se čini da budućnost nije samo u tom predstavljačkom karakteru, već u jednom ozbiljnom produkcijskom poduhvatu.

RSE: Koliko su u političkom segmentu opipljivi rezultati? Moj je utisak da se ta priča širi i da sada mnogo lakše ulazi u uši Beograđana.

Imamović: Ne samo u uši Beograđana, nego i u uši mnogih Sarajlija, u uši mnogih u Banja Luci, u Zagrebu, Podgorici jer ta ogromna ratna trauma opsade Sarajeva, pogroma u Srebrenici, pogroma u istočnoj Bosni, Beograd pod sankcijama i tako dalje, imala je lokalno različite karaktere, ali nam je svima ostala kao trauma apsolutnog beznađa. I sve je to proizvelo, kod svih građana na području bivše Jugoslavije, jednu vrstu automatskog prestanka razmišljanja u momentima kada se pojave ključne riječi: Srebrenica, genocid, agresija, građanski rat, Tito. Postoje neke „Key words” na koje ljudi prestaju da misle i prestaju da budu ljudi i postaju etno-političke životinje.

Čini mi se da je politika ta koja mora zakucati finalni ekser i šta god radili ljudi iz kulture, koliko god puta Dino Mustafić bio u Beogradu, koliko god puta Gorčin došao u Sarajevo, koliko god puta različiti redatelji ili muzičari išli sa svih strana granica, opet, kad se desi jedan politički gaf nekog ministra, nekog premijera Vlade, nekog predsjednika, to je u stanju da uništi odnose na duže.

Ali eto, mislim da za razliku od tih nekih vrlo često površnih veza koje su postojale, bar se mojoj generaciji tako čini, a mislim da tu imam pravo govoriti u ime generacije jer prijašnje bratstvo i jedinstvo, priča koja je postojala kao politički projekt u bivšoj Jugoslaviji, postojala je kao projekt u smislu da ne pričamo o lošim stvarima jer mi se svi volimo. Kao ono zajedno svi idemo u istu vojsku, imamo istu političku partiju, idemo na more i slično. Danas ta vrsta povezivanja ide u jednom puno intelektualno radikalnijem i iskrenijem smislu. Znači, ljudi postaju prijatelji, ne zato što je to inercija, već zato što to zaista žele. Žele se otvoriti jedni drugima. Tu često posreduje jedna zajednička otvorenost u tome da se sagleda šta se stvarno dešavalo i šta je istina o tim ratnim zbivanjima. Tako da mislim da ovaj festival tu igra izuzetno važnu ulogu.

RSE: Ljudi se ponovo zbližavaju, nove generacije se upoznavaju, stare generacije obnavljaju prijateljstva, a sa druge strane, imamo postupke političara. Retorički postoji njihova spremnost da to sve bude kako treba, da se vrati u jednu normalu. S druge strane, postupci ne prate tu retoriku.
Čini mi se najkreativniji ljudi, najpametniji ljudi, ljudi koji najdalje vide se već previše dugo nalaze u kulturi, umjetnosti, ponegdje u medijima i nažalost ne idu u politiku.

Imamović: U toku jednog intervjua sam shvatio da su svi ljudi u politici, koje ja znam, najlošiji đaci iz razreda. Znači, ljudi koji nemaju taj habitus da uče, da vjeruju u nešto, da ganjaju stvari bez obzira kuda ih ona odvela, nego su to ljudi koji, da nisu postali političari, komotno ih mogu zamisliti kao bilo šta drugo, upravo zbog toga što je kod nas politika već odavno stvar rješavanja vlastitog socijalnog pitanja.

Onda se nekoliko puta jasno vidjelo da je regionalna politika, koju vodi recimo Srbija ili Hrvatska ili Bosna, vrlo često odraz lokalne politike. Znači ljudi poduzimaju neke stvari koje na internacionalnom ili regionalnom planu imaju velike posljedice zarad dnevnopolitičkih, lokalnih, unutarnjo-političkih ciljeva, a te unutarnje političke ciljeve poduzimaju isključivo radi vlastite probitačnosti, keša, pozicija i slično. U tom slijedu ljudi vode regionalnu ili internacionalnu politiku radi vlastitih ciljeva. Jednostavno, čini mi se, najkreativniji ljudi, najpametniji ljudi, ljudi koji najdalje vide, nažalost se već previše dugo nalaze u kulturi, umjetnosti, ponegdje u medijima i nažalost ne idu u politiku.

Nacionalno-romantičarska priča izjela tradiciju

RSE: Koliko je politika ušla u naše živote, između ostalog, pokazuje i ovaj naš intervju. Najmanje smo vremena posvetili onome što Vi jeste, u tom nekom profesionalnom smislu, Vašoj muzičkoj orjentaciji - sevdahu. Kako se živi danas od sevdaha? Mnogi imaju utisak da je to duh nekog prošlog vremena i sad vi reciklirate te neke stare tragove Vašeg dede Zaima Imamovića i njegovih prijatelja i kolega. Kako danas egzistira sevdah u modernom vremenu?

Imamović: Luksuzno prije svega, kao B.B. King u limuzini. Ono što je meni izuzetno drago jeste da sevdah već neko vrijeme nije samo repertoar i nije samo zbir finih pjesama, koje uzimaju malo narodnjaci, malo pop muzičari, malo džezeri, pa onda od toga nešto prave, što je fino za tržište, već da se polaku naziru, čini mi se, važni pojedinci i umjetnici koji to shvataju vrlo ozbiljno i koji od sevdaha prave neku vrstu žanra. To jeste uradila generacija mog dede, Zaima Imamovića, kojeg spominjete. Normalno je da me ljudi vežu za njega, ali i da mi nije član porodice, ljudi bi me vezali za njega jer on je jedan od revolucionara u toj muzici. Nemoguće je baviti se sevdahom, a ne biti pod uticajem Zaima Imamovića, bar neko vrijeme, kao što je nemoguće ne biti pod uticajem Nade Mamule, Himze Polovine ili Muhameda Mešanovića Hamića.

Kako se živi? Čini mi se da je nekada teže, a nekada lakše. Upravo zato što sam posvećen isključivo toj muzici i ne bavim se ničim drugim, pa da to onda radim povremeno, čini mi se da ta muzika konačno postaje jedna umjetnička forma koja kreće polako ali sigurno prema tome da bude jedan savremeni izraz. Vidjećemo kuda će to otići. Za sada sam zadovoljan.

(VIDEO: Damir Imamović - Dva se draga www.sevdahfilm.com)



Što se mene konkretno tiče, radio sam jako puno. Dosta često sam svirao u Srbiji sa svojim triom, i solo, i kvartetom sa Bojanom Zulfikarpašićem, Bachar Khalifijem i Erikom Vloemansom. Spremam i neke nove projekte. Ove godine sam radio već dvije pozorišne predstave. Jedna je u Mostaru, a druga se upravo završava u Podgorici. Obje je režirao beogradski redatelj Stevan Bodroža. U proteklih sedam-osam mjeseci prvi put sam bio u Americi, prvi put sam bio u Skandinaviji, u Holandiji. Svirao sam mnoge interesantne festival i koncerte i nadam se da to ide dalje. Sad sam u procesu snimanja još jednog solo CD-a, pripremam ljetnje koncerte u Svrzinoj kući, što radim svake godine kao već tradiciju u Sarajevu. To je kao neko ulaganje u oživljavanje dobrih starih tradicija.
Čini mi se da je došlo vrijeme da se po prvi put kod nas tradicijom počnu baviti ljudi koji nisu konzervativci.

RSE: Kako iz Vašeg ugla funkcionišu tradicije i savremene tendencije?

Imamović: Čini mi se da je došlo vrijeme da se po prvi put kod nas tradicijom počnu baviti ljudi koji nisu konzervativci. Obično su se tradicijom bavili ljudi koji su konzervativci. Recimo, nama je nezamislivo, a to sam dosta često viđao u Americi, da imate folk muzičare koji su najljevlji u tom nekom političkom smislu. Kod nas je nažalost ta nacionalno-romantičarska priča, koja ima identičnu strukturu kod naroda i narodnosti, kako se to nekad zvalo, zapravo potpuno izjela tradiciju, pa je odmah jasno, ako se bavite sevdahom, kojoj političkoj stranci pripadate, zna se kojem miljeu pripadate. Čini mi se da moja generacija to po prvi put dovodi u pitanje.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG