Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Gušenje školstva u birokratizmu


Božena Jelušić
U intervjuu za RSE profesorka književnosti u školi „Danilo Kiš“ u Budvi , Božena Jelušić, komentariše protest cetinjskih gimnazijalaca i govori o situaciji u crnogorskom školstvu.

RSE:
Štrajk učenika cetinjske gimnazije danima je u centru pažnje javnosti. Da li mislite da su se učenici i njihovi roditelji spontano okupili da podrže bivšeg direktora Đurišića, koga ponovo žele da vide na toj funkciji, ili je, kako neki tvrde, taj proces politizovan?

Jelušić:
Sklona sam da mislim da su se ipak spontano okupili roditelji, učenici, nastavnici i građani Cetinja. Mislim da zaista nije moguće u jednom Cetinju, koji ima dugu istoriju nezavisnosti i otvorenog butna, i prema svemu što se događalo devedesetih, do te mjere instrumentalizovati ljude, da zavrijede argumenti po kojima je taj direktor, koji je već četiri godine bio direktor, dio opcije Radikalne stranke ili do te mjere čovjek suprotan onome što je Crna Gora danas. Zbog toga sam spremna prije da povjerujem u to da nisu instrumentalizovani.

Imala sam priliku da razgovaram sa učenicima iz cetinjske škole. Oni su u jednom naivnom pokušaju da pronađu svoje sagovornike i saborce širom Crne Gore, pitali da li bi bilo moguće da ih učenici drugih škola podrže. Nekoliko stvari su mi ispričali vezano za rad svog dosadašnjeg direktora, iz čega sam stekla utisak da je riječ o čovjeku koji je bio prilično posvećen školi, koji je neke velike probleme vezane za školu uspijevao da riješi. Naravno, nije to uradio bez pomoći i sredstava Ministarstva školstva, pa je utoliko čudnije što je nakon četiri godine ta podrška izostala.

RSE: Saznali smo da je ljudima iz Ministarstva prosvete važno i sa kim se druži bivši direktor gimnazije na Cetinju. Naime, gradonačelnik Cetinja, Mile Janković, kazao je da mu je u telefonskom razgovoru pomoćnik ministra rekao da ne treba da podrži reizbor Đurišića jer je ovaj viđan u društvu Amfilohija Radovića.

Jelušić: To je dio nečega što bih nazvala ukupnim urušavanjem profesionalizma, u bilo kojoj oblasti društvenog djelovanja. Sve više je u pitanju kombinatorika. To je nekakva vrsta stvaranja grupa, koje isto misle, a manje razmišljate o tome koliko neko nešto zna da uradi. Na osnovu iskustva iz mog rada, pa i šire, vrlo često se oni najbolji prosvjetni radnici uopšte ne opredjeljuju da postanu direktori. To je takva profesija da se čudim kada se neko trudi da postne direktor jer je to do te mjere jedan neudoban posao koji od vas traži da se strašno mnogo priklanjate mišljenjima i da se suočite sa onim što je najveći problem školske reforme sada.

Reforma je proklamovala decentralizaciju, proklamovala je mnogo veće učešće lokalne samouprave u životu i radu škole, mnogo veću nezavisnost nastavnika i učenika. Imate praksu koja vam pokazuje da sve to nije tačno, pokazuje i snažnu centralizaciju i oglušavanje o želje lokalne zajednice i naravno jedan krajnji birokratizam u radu sa nastavnicima i sa učenicima. To je jedna jako neudobna pozicija i čini mi se da je ona izložena možda najvećem problemu neprofesionalizma.

RSE: Mnoge zbunjuje ovih dana procedura izbora direktora. Koliko je Ministarstvo uticajno u tom procesu, na koji način učestvuje i koliko je moćno prilikom odlučivanja?

Jelušić: Očigledno je, kao što vidite, prilično uticajno i postoji 1001 način da taj svoj uticaj realizuje. U svim oblastima gdje se vrši odabir upravljačkih struktura i kadrova, imate hiljadu načina: od poništavanja konkursa, sugestija, raznih administrativnih meandra kojima na kraju možete doći do osobe koja vam odgovara. Mislim da se oni, koji vode školstvo, polako guše u jednom birokratizmu.

Nije Cetinje jedino. Postoji najava sličnih problema u Tuzima, u Nikšiću, Tivtu. Prošle godine je bio bunt svih crnogorskih maturanata vezano za eksternu maturu. Postoji viša škola koja ne može, zbog administrativnih razloga, da dobije dozvolu za rad, za školovanje najpotrebnijih kadrova, više obrazovanih kuvara i konobara, zbog inertnosti Ministarstva. Zapravo na svim punktovima imate inertnost tijela koje treba da vodi.

Uvijek se pitam - koji ljudi idu da rade na ta mjesta? Kakvi su oni bili kao nastavnici? Koliko su bili sami pokretni, mobilni i koliko su željeli nešto da promjene? Bojim se da se u toj ledenoj pustoši birokratizma potpuno gubi suštinski koncept i reforme i neko zadovoljstvo građana, nastavnika i učenika. Čini mi se simptomatično da u jednoj godini imate toliko mnogo problema koji su iskrsnuli na ovom planu, od vrtića, zaključno s višom školom.

RSE: Da li vam prija da vidite gimnazijalce kako se ovako bore za svoja prava? Crnogorski studenti nikada na sličan način nisu pokušali da se izbore za neke promjene u sistemu studija. Kako na to gledate kao prosvjetni radnik i građanka?

Jelušić: Kao prosvjetni radnik sam prošle godine bila u prilici da učenici moje škole započnu, a ubrzo to prihvate i ostali crnogorski maturanti, jedan vrlo lijepo vođeni pokret preispitivanja eksterne mature. Tražili su odgovore, tražili su da se djeluje, da im se pojasni i da se uvaže neki njihovi zahtjevi. Meni kao nastavniku je to izuzetno imponovalo. Mislim da su se u tom procesu naša škola, kao i mnoge druge škole, ovlašćeni zavodi u Crnoj Gori, lijepo pokazali i ušli u jedna dijalog sa učenicima. Uvijek je prijatno kada vidite da ljudi koje školujete počinju samostalno da misle.

Nemamo primjera bilo kakvog studentskog bunta, ili bilo kakve potrebe da studenti nešto pozitivno mijenjaju. Učeničke populacije su još uvijek kolektivi, a studenti su u Crnoj Gori monade. U tako velikim studentskim grupama, gdje prelazite sve granice izdržljivosti nekog fakulteta, gdje može da se školuje 100 studenata, a primate 700 i to sa 1.500 eura po glavi studenta, potpuno obesmislite koncept i potpišete da nemate koncept visokog obrazovanja. Na kraju dovedete studente do nečega što je čisti pragmatizam - tu sam da uzmem tu diplomu i da idem dalje. Mislim da je više nego jasno i vidljivo da su neke jake srednje škole mnogo zahtjevnije od pojedinih, a sve ih je više, studijskih grupa. Na taj način jednu populaciju korumpirate, prosto je pretvarate u nešto što ona po definiciji ne bi smjela, niti bi trebala da bude.

Kod srednjoškolske populacije to još nije uspjelo i to teško da može da uspije upravo zbog toga što su oni još uvijek zajedno sa roditeljima, sa nastavnicima i sa građanima. Veća je ta veza.
XS
SM
MD
LG