Dostupni linkovi

Sve naše bolesti imaju veze s ratom


Dramaturg Almir Imširević, bez datuma
Sarajevski dramaturg Almir Imširević, pored ostalog, govori o tome kako je doživeo vest o hapšenju Ratka Mladića, kakva sećanja mu budi ovaj događaj, kako su izgledali komšijski odnosi sa generalom Momčilom Perišićem, takođe, haškim pritvorenikom, kako je izgledao njegov prvi posleratni dolazak u Beograd.

Imširević: Izostala je neka velika reakcija, kako smo očekivali. Nije bilo slavlja jer ne vidim razloga da ljudi zbog takvih razloga izlaze na ulice. Čini mi se posve jasno, da kada bilo šta čekate 15 godina, splasnu neke emocije, promjene se. Kada govorimo o BiH, vidio sam ljude koji su izašli na Palama da daju podršku Ratku Mladiću, ali ono što je meni zanimljivo i što sam mogao primijetiti sa slika tog okupljanja, da je 90 posto tih ljudi mlađe od Ratkovog moždanog udara. Mi, koji smo bili direktnije vezani za dešavanja 1992. – 1995. godine, sa pravom smo poprilično umorni i razočarani.

RSE: Kako Vam se sad čini kada pogledate na taj period? Kad se podvuče neka crta, da li je to tako uopšte moralo da bude? Koje su prve emocije koje se javljaju kod Vas?

Imširević: Definitivno nije trebalo da bude ovako. To je sada lako govoriti i zvuči kao fraza. Trudim se da taj dio, ne da zaboravim, nego nekako da on više ne trasira put kojim idem. Dovoljno je to ostavilo pečeta, da sve što radimo, tiče se tog perioda. Sve naše bolesti koje se sada pojavljuju, imaju veze sa tim ratom.

Jedina stvar, a to je stvar koju bih volio da ljudi u Beogradu shvate bez ljutnje, da se ne ljute na nas kada kažemo da bi bilo lijepo da smo sve ovo pokušali 1992., ako ne već 1991. Radili su još neki telefoni, mogli smo se čuti, mogli smo pričati, znali smo otprilike šta se sprema, a da ne kažem da nije trebalo čekati hapšenje Ratka Mladića da govorimo i da probamo analizirati samo zato što bi trebali, kako god to zvučalo kao fraza, nastojati živjeti dalje normalno.
Volio bih da radimo svi na svim stranama, da ne čekamo trenutak u kojem ćemo za sve naše negativne stvari i naše greške moći okriviti druge.

Dajem za pravo ljudima sa svih strana da budi i razočarani i ljuti i da imaju svoje mišljenje sa kojima se mi drugi nećemo slagati, ali mi je isto tako krivo kada čujem jednog od vaših ministara koji kaže jedno super simpatično opravdanje kojim opravda što država nije uhapsila 15 godina Ratka Mladića. On kaže: „Svi znamo kako je teško nakon 15 godina prepoznati oficira koji je sada civil i kako je teško prepoznati nekoga ako je sada star”. Očekujem da se tamo pojave ljudi koji će reći: „Pa dobro, ali prije 15 godina je bilo mnogo lakše ga prepoznati”. S druge strane to opravdanje zvuči blesavo, kao da vam se doktor na VMA žali zašto mu stalno šaljete bolesne pacijente. Čini mi se da ljudi zaborave šta im je posao. Naglašavam opet, to bih volio da radimo svi na svim stranama, da ne čekamo trenutak u kojem ćemo za sve naše negativne stvari i naše greške moći okriviti druge.

"Ali" nas rastavlja i razbija

RSE: Šta ste upamtili u vezi sa Mladićem iz tog perioda? Hoću da kažem, koje slike kod Vas se javljaju kada čujete ime Mladića?

Imširević: Gotovo sam siguran da 90 posto Sarajlija ima istu asocijaciju. Niko od nas, ili većina nas, na svu sreću nije imala kontakt oči u oči sa Mladićem. Sa druge strane, mislim da ljudi na ovim prostorima pamte dva ili tri datuma i znaju šta su radili na taj dan. Znaju šta su radili 2. maja 1992. Dani kad su uhapšeni Karadžić i Mladić nisam siguran koliko će im ostati važni. Moja prva asocijacija sjećanja na Mladića je naravno ona njegova rečenica kojom traži od svojih kolega da nam razvlače pamet. To mi nekako dovoljno govori. To bih volio, ne da se sudovi, nego da se psiholozi i sociolozi bave takvim stvarima. Šta znači vojna naredba – razvucite im pamet?! Tu ostaje prostor da i jedni i drugi shvatimo kakav je ovo rat bio.

A druga asocijacija je posve privatna, a tiče se jednog od presretnutih telefonskih razgovora Mladića i generala Perišića, zato što je važno ljudima u Beogradu i Srbiji napomenuti da smo većinu glavnih aktera mi znali. Sarajevo je mali grad. Uzmite telefonski imenik prije rata i tu ćete naći na istom mjestu i Radovana Karadžića, i Aliju Izetbegovića, ja ću naći svoga oca, neke svoje prijatelje koji su poginuli. Znači i zločinci i žrtve, svi su na istom mjestu. Tvrtko Kulenović je tu, Dževad Karahasan je tu.

Dramaturg Almir Imširević, bez datuma
General Perišić je stanova dva sprata ispod mene i u jednom trenutku je otišao, naravno po zadatku, negdje dalje iz Sarajeva, to znamo gdje je bilo, a ostala je familija. Pamtim njegovu suprugu, čini mi se da se zvala Smilja, kao jako ljubaznu i finu ženu. I onda znam tu sliku u kojoj teta Smilja priča sa kumom Ratkom. Taj dio vas povrijedi onako privatno. Zaboravite rat, zaboravite šta jedni tvrde o Slobi, šta drugi kažu o Aliji, razmislite šta to nije funkcionisalo u vašem haustoru, u vašem ulazu. I tu me ne mogu ubijediti da su imali razlog da dvije – tri godine kasniju kažu da su recimo Srebrenicu oslobodili od Turaka.

RSE: Ovih dana možemo da čujemo ocene iz sveta i odavde - Veliki dan za pravdu, žrtve, članove njihovih porodica koji su preživeli. Šta uopšte može da bude zadovoljenje pravde za te ljude?

Imširević: Mi koji smo imali sreću da nam se takva stvar ne desi, ne trebamo se ljutiti na majke koje su izgubile djecu jer oni će ostati vječno, ne samo nezadovoljni, nego nesretni. Mi ne trebamo pokazivati nezadovoljstvo i govoriti kako to da ste opet nezadovoljni. Naravno da će biti nezadovoljni do kraja života.
Naše rečenice i međusobni razgovori ne smiju krenuti sa "ali". To "ali" nas posljednjih 20 godina tako dobro rastavlja i razbija, da je to nevjerovatno.

Ono što mi trebamo jeste da naučimo da je to na žalost posve normalno stanje kada se takvi zločini dese. Mi bi trebali da naučimo da izbacimo iz naših riječnika veznik ali. Naše rečenice i međusobni razgovori ne smiju krenuti sa ali. Kada vam ja kažem da se u Srebrenici desio zločin, a vi kažete - da ali, muslimani su radili to i to. I obrnuto. To ali nas posljednjih 20 godina tako dobro rastavlja i razbija, da je to nevjerovatno.

A koja vrsta zadovoljenja? Nisam siguran. Znate, svaka velika kazna koju zamislim davala bi neku vrstu „priznanja” tim ljudima. Recimo kako izvještavaju televizije o tome šta radi Ratko Mladić i šta je rekao, je opet svojevrsna mistifikacija. Kada date na vijestima da je Ratko tražio Dostojevskog, i ne znam kojeg još ruskog pisca da čita, neću reći da pravite blago opravdanje, ali blago mistifikujete tu ličnost. Niko od nas nije čuo da je Bin Ladin tražio Focknera da čita, nego jednostavno se to desilo kao slučajno, završilo se pucnjavom, a on je sahranjen u moru.

Volio bih da jedni prema drugima budemo bezobrazni

RSE: Ako isključimo taj neki proces koji teče na relaciji prijatelji – rodbina, dva su evidentna puta kojim ide proces pomirenja u regionu - ovaj koji vode političari i ovaj koji vode ljudi iz kulture i naravno mnoge druge javne ličnosti, nevladin sektor, sport i ostalo. Koliko ta dva puta idu paralelno? Činjenica je da daleko veću snagu i daleko više rezultata pokazuje ovaj put kojem Vi pripadate. Dakle put kulture zbližavanja. Da li politika može sada koliko - toliko da parira inicijativi koju prave i čine ljudi iz kulture?

Imširević: Ja bih naravno volio da se to desi, mada čisto sumnjam da će biti tako uspješni. Oni rade po posve drugim pravilima. Mada ni tu nisam razočaran.

Naravno da su ljudi iz kulture mnogo brži, konkretniji i iskreniji, ali sa druge strane, nije pitanje dogovora politike i kulture na relaciji Bosna i Hercegovina i Srbija. Taj isti problem svako od nas ima unutar svoje države. Politika i kultura unutar Bosne i Hercegovine ne prati jednu drugu, kao što ni u Beogradu to ne radi. Ja mogu sa sigurnošću tvrditi da sve ove godine, mi koji se danas dobro razumijemo, razumjeli smo se i tad. To je nešto što, na žalost, treba stalno ponavljati ljudima. Meni je dosadilo da nekome objašnjavam koliko ja prijatelja imam u Beogradu i sa koliko se tamo ljudi recimo mnogo bolje razumijem, nego sa recimo ljudima u nekom gradu Bosne i Hercegovine.

RSE: Kada ste prvi put poslije rata došli u Beograd? Kako Vam je to tada izgledalo?

Imširević: Sa Dinom Mustafićem sam 1995. ili 1996. boravio u Beogradu. Onda smo u BITEF teatru, tada se to zvalo Teatrom pod opsadom, govorili o ratu, o pozorištu u Sarajevu. Tu je bilo 200-tinjak ljudi iz Beograda. Mi smo došli sa malom dozom straha kako ćemo biti prihvaćeni. Bili smo prihvaćeni sjajno, iz prostog razloga što je došlo 200 ljudi koji nikada nisu imali problem sa tim, 200 ljudi koji su od početka razumijevali, ne samo nas, nego svijet oko sebe.

Problem nastane i u Beogradu i u Sarajevu kada izađete izvan tih zidova. Kada izađete izvan pozorišta, krene problem. Ni u sarajevska, ni u beogradska pozorišta političari ne dolaze baš rado i u gomilama. I ako dođu, ne razumiju oni baš najbolje o čemu mi to govorimo.

Retrospektiva: U Beogradu je završen peti festival "Dani Sarajeva" gde su se sastali umetnici iz ova dva grada, maj 2011. (Autor: Iva Martinović)

x
Retrospektiva "Dana Sarajeva"
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:06:56 0:00
Direktan link

Jedne godine sam prisustvovao manifestaciji koja se zove „Dani Sarajeva u Beogradu”. Volio bih da to bude još preciznije organizovano sa ciljevima za koje tačno znamo šta nam je namjera. Volio bih da tu dođe mnogo više Beograđana, da ima mnogo više konkrenih razgovora i da smo mnogo drskiji jedni prema drugima.

Stalno govorim ljudima iz pozorišta da bih volio da dolazimo jedni drugima sa predstavama koje provociraju. Mene komedija „Buba u uhu”, i kad je najsjajnija, pa čak ni Šekspirove najsjajnije komedije, ne zanimaju, ali me zanima da čujem kako jedni sa drugima razgovaramo preko scene. Volio bih da pričamo o Srebrenici, o Vukovaru, o onome što tišti ljude na Palama, Zrenjaninu, da o tome direktno govorimo. Volio bih da se sretnu predstavnici raznih organizacija, da se mnogo češće nalaze. Da se majke koje su izgubile djecu sa jedne, druge, treće strane nađu, pa ako je početak razgovora da psuju majke jedne drugima, da pristanemo i na to, ali da nakon, ne znam koliko dana, sjednu i razgovaraju. Pa će vidjeti da imaju mnogo više zajedničkog nego što imaju sa svojim političarem kojeg su pokušavali braniti ili nagovoriti da stane na njihovu stranu.

RSE: Već je prošlo podosta vremena od posljednjih „Dana Sarajeva”, manifestacije koja se definitivno širi i sve se snažnije čuje u Beogradu i prepoznaje po posjetama publike i reakcijama. Šta bi ste Vi želeli sledeću godinu za „Dane Sarajeva”? Kakva reakciju i šta biste voleli da doživite u Beogradu?

Imširević: Volio bih da i sa jedne i sa druge strane predstave koje idu tamo da dođemo u fazu kada će se praviti namjenski i onda pričamo o svemu ovome. Zovnete umjetnike i kažete - a sad pričamo o, pa neka to bude i hapšenje Ratka Mladića, zločin u Srebrenici. I onda se iz svih uglova bavimo tim i sličnim temama. Nemam ništa protiv svih drugih stvari, treba i njih da razmjenjujemo i da jedni drugima dolazimo i sa veselijim pričama. Na žalost, mi smo u situaciji kada prelijepi koncert Damira Imamovića neće ništa učiniti. Može mi Damir zamjeriti, siguran sam da radi genijalne stvari sa svojim koncertom, ali sat vremena padanja u sevdah neće pomiriti ova dva naroda.

Volio bih da jedni prema drugima budemo bezobrazni i da kažemo šta zamjeramo, a čini mi se da to još nismo uradili, ali da ne dopuštamo to političarima. Naravno da će oni raditi ovo što rade kao do sada, ali mi bi se trebali baviti ovim nekim ljudskim stvarima i ne nervirati se zato što jedan, drugi ili treći političar ne govori onako kako smo mi zamislili. Ja bih volio da se tu neke stvari promjene, da mi pravimo neke prve korake i da budemo mnogo glasniji i mnogo bezobrazniji. Onda će se sve ostalo, nadam se, mijenjati u dobrom pravcu. Da ćemo ovaj dio zaboraviti, pa nećemo od naših generala praviti priče o Elvisu Prisliju, koji se ponovo pojavio nakon smrti.

Sve o Ratku Mladiću


Sve o hapšenju optuženika za genocid i zločine protiv čovječnosti nakon 15 godina bježanja od pravde. Svjedočenja, analize, komentari, multimedija.
XS
SM
MD
LG