Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Zvizdić: Ulagati u knjige, ne u šljašteće festivale


Humor uvijek ublažava stvarnost u kojoj živimo i u kojoj smo živjeli: Mustafa Zvizdić

Književnik Mustafa Zvizdić, dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca u BiH. Nagrađen je za knjigu poezije Praški metro.

U intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) Zvizdić ocjenjuje da vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju više ulagati u knjige, a ne u "neke šljašteće festivale".

"Kultura treba da bude jaka, a ne njene manifestacije", ističe.

RSE: Gospodine Zvizdiću, dobitnik ste Godišnje nagrade Društva pisaca BiH. Koliko su Vam značajna ova priznanja?

Zvizdić: To je velika čast za mene i vrlo mi je drago što sam dobio ovu nagradu. Velika mi je čast biti u društvu pisaca poput Maka Dizdara, Ćamila Sijarića, Duška Trifunovića, Derviša Sušića i ostalih. Ova nagrada ima dugu tradiciju i to joj daje dodatni kvalitet, uz ova imena. Ona se dodjeljuje od 1953. godine.

RSE: U obrazloženju nagrade je rečeno i "da ste geometar duše, koji je jednostavno i kratko, u knjizi Praški metro, dao perfektnu poeziju sa humorom bezazlenim samo naizgled i načinom pisanja koji osvaja". O čemu govorite u poeziji?

Zvizdić: Da je proza, bilo bi mi lakše da kažem o čemu govorim, poezija je malo fluidnija stvar, nije baš tako eksplicitna poput proze. Tu je uhvaćen neki period od 20 godina, neki prizori, raspoloženja, pogled na predratni, na ratni period, tu su neke slike s putovanja, zatim iz današnjeg vremena neke situacije. Vrlo bitan moment je praški ciklus, koji je bio inicijalna kapisla za pisanje ove knjige. Imam sedam-osam pjesama o Pragu i iz Praga, taj takozvani praški ciklus.

RSE: Pišete i o ratu u BiH na jedan potpuno drugačiji način?

Zvizdić: U ovoj knjizi imam ratni ciklus, eksplicitno od četiri pjesme. Ali u svim drugim pjesmama govori se posredno ili neposredno o ratu. Taj rat je u svima koji su preživjeli ostavio duboke tragove. To nije ništa racionalno, to je iracionalno, taj rat čuči u meni, ti neki strahovi. To je vjerovatno našlo odjeka i u mojoj knjizi.

Svijet nije tako strašan, ako ima humora.

RSE: Kažu da ste odlični kada je riječ o humoru u poeziji. Pošto ste pomenuli strahove i rat, da li je taj humor i način da se branite od tih strahova?

Zvizdić: Naravno. Meša Selimović je jednom rekao da ne voli ironiju, koja je sami grč, voli humor, koji je superiorniji. Znači, humor je viši stupanj od ironije. Naravno, ima i ironije, koja na neki način pobjeđuje tu groznu stvarnost. Stvari ne izgledaju opasno kada ih izvrgnemo ruglu, kada ih malo pogledamo s neke druge strane. Svijet nije tako strašan, ako ima humora. Humor uvijek ublažava stvarnost u kojoj živimo i u kojoj smo živjeli.

RSE: Razumiju li u BiH humor i ironiju, prije svega u poeziji?

Zvizdić: Ako ništa, Bosanci razumiju humor. Kao mlad čovjek sam imao predstavu da je poezija nešto uzvišeno, sveto, ozbiljno. Međutim, kako prolaze godine, počinjem da čitam pjesnike kojima je humor i ironija vrlo bitan faktor. Humor i ironija su poželjan faktor u poeziji jer se na neki način osvježavaju i same činjenice. Jezik se obnavlja kroz humor i kroz ironiju. Poezija sa humorom nije okoštala, već jedna vedra stvar u razvoju.

RSE: Nakon Praškog metroa, Vi ste objavili još jednu knjigu poezije, Na šahovskom turniru. Kažu da se u obje knjige referirate, između ostalog, na film i muziku. Koliko Vam je značajna umjetnost uopšte?

Zvizdić: Umjetnost je bitna. Za pisca ne valja da se oslanja na samo jedan segment, čak i kada piše prozu, na primjer životno iskustvo, stvarno iskustvo. Najbolje je kad su ta dva segmenta ujedinjena, znači, stvarno iskustvo, činjenice iz života, i takozvano bibliotekarsko iskustvo, iskustvo čitanja, iskustvo gledanja filmova, iskustvo muzike. Kada se to dvoje podudare, grubost tog stvarnog postupka se malo omekšava. Kada sudarite kulturu i stvarni život, onda se dobije jedan elegantniji rukopis.

Do toga sam došao spontano. Vjerovatno, sve što sam čitao našlo je mjesta u mojoj literaturi, na jedan iracionalan način. Nisam imao neki plan, sve se sklopilo u ovim mojim knjigama.

RSE: Nagradu Društva pisaca BiH dobili ste za 2016. godinu, zapravo kada je i objavljena knjiga poezije, Praški metro. Obrazloženje je nedostatak sredstava. Šta nam to govori?

Zvizdić: Imamo i Nobela koji kasni, pa zašto ne bi i nagrada Društva pisaca? To je tako, splet okolnosti, nije bilo sredstava, to je neka međufaza. Ova je nagrada, kao i moja knjiga, lijek sa odgođenim djelovanjem. Što bi rekao Oliver Dragojević - Kad god došla, dobro došla.

RSE: Često govorimo o stanju u kulturi u BiH, zbog toga Vas i pitam za taj nedostatak sredstava. Kako vi vidite kulturu u ovoj državi, naročito taj dio koji se odnosi na finansiranje te oblasti, ali i položaj umjetnika uopšte?

Zvizdić: Kultura je uvijek na margini, naročito u državama s manjim budžetom, s manje sredstava, u manje uređenim državama, kao što je slučaj s BiH. Trebalo bi da bude obrnuto, jer BiH ima šansu u kulturi, ima izvanrednih stvaralaca, pisaca, režisera i slikara. Trebalo bi se više ulagati u kulturu.

Bio je to u početku možda jedan od razloga što sam napravio pauzu. Situacija je bila jako deprimirajuća, čovjek ne vidi razloga zašto da piše. Stvari su loše, ali to nije opravdanje za moj vlastiti nerad. Sada o tome više i ne razmišljam. Situacija, kakva je, takva je - grozna. Kada sam napisao roman, prije deceniju, situacija je bila loša.

Sada je situacija bolja. Izdavačka kuća Buybook je odlična. Ima nekih stvari koje su poticajne za pisanje, a toga prije deceniju nije bilo. Sve to ide sporo, ali ide na bolje, što se tiče same književnosti. Vidim da je moja knjiga čitana, iako je poezija, vidim da je ljudi čitaju.

BiH nije bez čitalaca, nije bez ljudi koji vole knjigu. To na prvi pogled nije tako strašno i loše, što se tiče samih čitalaca i samog interesovanja ljudi za umjetnost, za književnost u ovom slučaju. Ima poticaja, ima interesovanja, koraci su spori, ali postoji poboljšanje. Bolje je nego što je bilo prije deset godina, na primjer.

RSE: Znači li to, što Vi sada govorite, da se u BiH može živjeti od poezije?

Zvizdić: Ne može. Ne može ni u SAD-u. Tiraži američkih pjesnika su 500 primjeraka. Od poezije se ne može ni u svijetu živjeti. Pisac samo kada dobije Nobelovu nagradu može da živi od književnosti. Mi tu pratimo svjetske trendove.

Bosna i Hercegovina ima odličnu poeziju.

RSE: U tom svjetlu, kako ocjenjujete književnu scenu u BiH i gdje je mjesto koje zauzima poezija?

Zvizdić: BiH ima odličnu poeziju, sada da ne nabrajam autore, neke ću zaboraviti, pa bih se za deset minuta sjetio i bilo bi mi žao što ih nisam spomenuo. Imamo izvanrednu poeziju, takođe i prozaiste. To je vrlo vitalna scena u BiH i tu treba tražiti da se više ulaže. Ako ništa, ono što čini jednu državu to je prije svega njena kultura. U kulturu treba ulagati, to bi trebalo da neko prepozna od vlasti. Da li će prepoznati? - znate sami kakva je vlast.

RSE: Činjenica je ipak da se to ne dešava?

Zvizdić: Ne dešava, ali je bolje. Ljudi su pomalo digli ruke od države i počeli su da se fokusiraju na sebe. I ove izdavačke kuće su jako pozitivna stvar i one bolje rade. Situacija je bolja nego što je bila.

RSE: Koliko politika u BiH može da utiče na to da se kultura stavi na jedno mjesto koje joj zapravo pripada?

Zvizdić: Da se više sredstava ulaže u kulturu, u književnost, da se više izdvaja budžetski, to je krajnje jednostavan proces, da se kultura podigne na jedan veći nivo, na mnogo veći nivo, da se mnogo više ulaže u kulturu, pogotovo u literaturu. Previše je tu nekih vanjskih stvari. Treba da se ulaže u knjige, a ne u neke šljašteće festivale, ne mislim na književne festivale, oni su tu najpozitivniji. Treba da bude jaka kultura, a ne njene manifestacije.

RSE: Kažu da rijetko objavljujete knjige, ali evo za dvije godine, dvije knjige poezije. Jednom ste rekli: "Ne pada mi na pamet da se takmičim sa nekim piscima u produkciji, neću da se takmičim u bilo kom smislu. Svaki pisac ima svoj unutrašnji ritam". Koliko je taj ritam zaista značajan za pisce?

Zvizdić: Važno je da čovjek piše, ne po svaku cijenu, književnost nije takmičenje, nije trka na sto metara. Svaki pisac ima neki svoj unutrašnji proces i ritam. Ući u neko takmičenje, shvatiti književnost kao sport, je pogubno za samog pisca.

Nisam pisao deset godina, a sada pišem dvije godine. Možda su trebale neke stvari da se akumuliraju i da sazriju, da dobiju konačan oblik, da malo sazrijem kao pisac, da budem sam sa sobom. Na neki način sam savladao zanat.

Facebook Forum

Povezani članci

XS
SM
MD
LG