Katavić: Formula višedecenijskog postojanja "Prijatelja"

Muški vokalni ansambl Prijatelji iz Sarajeva obilježio je okruglo 55 godina postojanja. Snimili su bezbroj veoma uspješnih pjesama, istinskih hitova, od evergrina do sevdalinki, a pravi je kuriozitet činjenica da među aktivnim članovima ima još osnivača. Ovom prilikom razgovaramo sa Mariom Katavićem, voditeljem ansambla.

RSE: Ovako dug vijek jednog kolektiva podrazumijeva korjenite personalne izmjene. Ko je još iz one najstarije generacije aktivan?

Katavić: Đorđe Malić, pjeva prvog tenora, Vlatko Tvrtković zvani Braco i Želimir Jovanović, bas, su od prvog dana. Goran Gelineo je došao malo kasnije. To je ekipa koja je 50 godina skupa, neki i 55 godina.

RSE: Kako sada izgledaju oni stari, uvijek dobri Prijatelji? Kako su personalno raspoređeni vaši glasovi?

Katavić: Tu ima bukvalno pet generacija. Najmlađi je Zvjezdan Živković, 28 godina. Raspon od 76 do 28 godina mislim da dovoljno govori o sastavu. To daje kvalitet druženju i to trebaju ljudi da čuju i vide. Miran Karabašić je tenor, Bruno Papišta je tenor, Elvir Solak je takođe tenor, moja malenkost, Mario Katavić, bariton.

RSE: Više od pola stoljeća postojanja, Prijatelji su gostovali širom svijeta i iza sebe ostavili pregršt hitova, rado slušanih interpretacija. Šta vam je donijelo više pristalica – "Zelena polja", "Jesenje lišće", "Kad ja pođoh na Bentbašu"?

Katavić: Sa pjesmom "Kad ja pođoh na Bentbašu" smo uvršteni u antologiju bosansko-hercegovačkih sevdalinki. To je jedini sastav na svijetu koji radi 55 godina, a da su ljudi iz originalne postave u njemu. Publika kod nas najviše cijeni druženje. Uvijek je pjevanje bilo profesionalno, a zarada amaterska.

RSE: Ovakvi ansambli obično imaju svoj žanrovski omeđen i profil i repertoar – klapsko pjevanje, balade, duhovna muzika. Vi ste na početku bili klapa i pjevali elegije, balade, starogradske, sevdalinke. Samo je bila potreba za druženjem, a to šta će iz te potrebe izići je bilo stvar trenutka?

Katavić: Upravo je tako. Uvijek je bilo - šta se nama sviđa, šta mi volimo da pjevamo. To je jedina formula postojanja ansambla. Uz to i druženje.

RSE: Sam repertoar, njegova raznovrsnost sugerišu promjenjivost sastava. Mada je kroz Prijatelje prošlo 40-tak muzičara, jezgro je ostalo isto. Biologija, kojoj uporno prkosite, je neuništiv igrač. Kako adaptirate nove snage?

Katavić: To je sada jednako teško. Danas mladi nisu čuli, ili neće da čuju, za kulturno- umjetnička društva. Nekada se putovalo po svijetu svugdje besplatno, a samo je uslov bio da odeš u društvo i budeš u nekoj sekciji. Prijatelji i jesu i nisu sekcija. Oni su 53 godine uz Selju, rade kao sekcija, ali kao da nisu sekcija. Angažujemo mlade koji probaju, pa vide. Prošlo je dosta ljudi. Probali su pa vide da ne mogu, ili ne mogu da pjevaju takvu vrstu repertoara. Nisu navikli na takvu vrstu druženja, a to je ono nekadašnje druženje - sjedneš fino pa uz čašicu rakije (razgovora) održi se i proba.

RSE: Premda su Prijatelji započeli u okviru Miljenka Cvitkovića, vi ste se afirmisali u društvu Seljo. Popularna je bila Sloga, rodno mjesto većine ovdašnjih grupa, ali su se nekako odvojili, samo ste vi ostali. Šta vas to veže za Selju?

Katavić: Svi žure za nekakvim novcem. Zato propadaju i pjevači i grupe. Jedina grupa koja je opstala od tih svih što su bili u Selji su Indexi. Indexi su sami ime za sebe. Tu ne treba ništa više da se kaže. Indexi su inače bili stalni bend koji je pratio Prijatelje, i na snimanjima i na koncertima. Uglavnom su te zabavne pjesme snimali Indexi. Davorin Popović je pjevao sa nama divnu pjesmu. Taj snimak se rijetko može čuti i ne znam da li uopšte postoji u arhivama. Ja ga posjedujem slučajno, ali ne znam da li ga posjeduju radio stanice. To je jedan od antologijskih snimaka.

RSE: Mene fascinira činjenica da danas postoji jedna grupa kao što ste vi. Osim vlastite volje i unutrašnje potrebe da se družite, da vaše prijateljstvo dijelite sa poštivaocima, morate potrošiti negdje neki dinar. Kakva je situacija danas u kulturnom amaterizmu, očigledno morate sami finansirati svoje postojanje?

Katavić: Upravo tako. Jednog našeg kolegu, Gorana Gelineoa, kada su pitali - Do kada misli pjevati u Prijateljima, on je samo rekao - Dokle budem imao novca. To sve govori. Danas je situacija u kulturi strašna. Poremetili su se parametri vrijednosti. Nećemo da kukumavčimo. Slavimo.

RSE: Nekada su Prijatelji bili česti gosti po svim festivalima, u svim zemljama svijeta, ali u zadnje vrijeme ima malo poziva i malo mogućnosti da se negdje ode?

Katavić: Putujemo, odemo, zovu nas, ali kod nas u BiH to su muzički urednici koji puštaju ono što se njima sviđa. Nije više da puštaju ono šta hoće publika da sluša. To je problem.

RSE: Mislim da ima mnogo radio stanica koje zasnivaju svoj program na muzici, ali prave muzike nema. Trešti nešto što se ne može podnijeti.

Katavić: Kod nas u Bosni bi se reklo - Tuđa ovca puna loja. Uvijek se puštaju strani pjevači, a domaći se gaze nogama. Mislim da je to velika šteta. Ima ovdje još dosta pjevača. Nisu to samo Prijatelji. Ima tu još zaboravljenih pjevača.

RSE: Nadam se da će ova vaša godišnjica na izvjestan način podsjetiti i naše muzičke urednike. Mada nemamo muzičke kritike, ipak neki ljudi pišu o tome da je došlo vrijeme da se konačno prava, ozbiljna, autentična muzika vrati ljudima koji je interpretiraju i ljudima koji je hoće slušati.

Katavić: Nadam se i ja.