"Dvadeset i više godina nakon završetka rata, on i dalje traje, samo što nema pucnjave i ljudi nisu u skloništima, ne gine se na ulicama, ali gotovo u svim ostalim sferama života, rat i dalje traje, mržnja je vrlo postojana i rekao bih čak bukti, ili se vidi jače nego što je to bilo u vrijeme rata", kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ivica Đikić, novinar, pisac i scenarist.
Za prvi roman "Circus Columbia" 2004. godine je u Tuzli dobio nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Autor je i više publicističkih knjiga.
Objavio je "Bearu", dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici, te roman "Ukazanje". Piše i poeziju, kratke priče, a kao pisac scenarija dospio je i do Netflixa sa serijom "Novine", na čijoj trećoj sezoni radi.
RSE: Nedavno je Evropski sud za ljudska prava odbacio tužbu koju je protiv Hrvatske podnio bivši hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić nakon što je kažnjen zbog uzvikivanja ustaškog pozdrava. No, da li u Hrvatskoj postoji spremnost da se odrekne ustaške politike, ili su to tek priče za Evropu?
Đikić: Odgovor nije jednostavan. Meni se čini da najveći dio onoga u čemu se službena Hrvatska ograđuje od ustaštva i Nezavisne države Hrvatske (NDH) zapravo "obavezni" program za EU, međunarodnu zajednicu i za neki civilizirani svijet. Ali i u tom "obaveznom" programu ima jako puno licemjerja i falsifikata. S druge strane, i ovoj sadašnjoj vlasti predvođenoj HDZ-om i Andrejom Plenkovićem ipak lagano počinje dopirati do svijesti da to ograđivanje od ustaštva i NDH mora postati politika i na domaćem terenu, jer posljedice veličanja i rehabilitacije ustaštva u hrvatskom javnom i političkom životu najprije će osjetiti sam Plenković i ta umjerena vlada HDZ koji ima problem sa radikalnom desnicom, a ne sa ljevicom koja je razbijena i slaba.
RSE: Podjele, mržnja i nacionalizam i dalje žive na Balkanu, pa čovjek ima osjećaj da se stvari ponavljaju i da se vraćamo u prošla vremena, da sigurno koračamo u propast?
Ne vidim ni jednu politički relevantnu opciju koja ima šanse da dođe na vlast, a koja bi bila sposobna iskoračiti iz vrtloga mržnje u koji smo upali.
Đikić: Volio bih biti optimističniji i vidjeti neke svijetle primjere koji pokazuju da u nekim područjima ipak napredujemo. Bojim se da je ova vaša pesimistična dijagnoza ipak bliža istini, jer 20 i više godina nakon završetka rata on i dalje traje u našim zemljama, samo što nema pucnjave i ljudi nisu u skloništima, ne gine se na ulicama, ali gotovo u svim ostalim sferama života, rat i dalje traje, mržnja je vrlo postojana i rekao bih čak bukti, ili se vidi jače nego što je to bilo u vrijeme rata.
Možda je to zato što za razliku od ratnog vremena postoje društvene mreže i medijski kanali kroz koje ti obični ljudi odašilju poruke za koje niste mislili da uopće postoje u društvu, toliko su zle i crne i zapravo su proizvod jedne potpune intelektualne i moralne zapuštenosti. To ratno naslijeđe i ta ratne ostavština ovdje vitalno postoje i ne vidim ni jednu politički relevantnu opciju koja ima šanse da dođe na vlast u bilo kojoj od ovih država, a koja bi bila sposobna zaustaviti tu vrtnju u krugu prošlosti, iskoračiti iz vrtloga mržnje u koji smo upali i u kojem se vrtimo svih ovih godina, manjim ili žešćim intenzitetom.
RSE: Negiranje ratnih zločina u Hrvatskoj, ali i drugdje na Balkanu postaje opće mjesto. Kako se tome suprotstaviti?
Đikić: Nisam osoba koja može davati neke recepte ni društvu ni bilo kome, ali čini mi se da je jedini logičan i ispravan put za suočavanje sa ratnim zločinima i zlom u vlastitim redovima direktno suočavanje sa svim činjenicama o zločinima i zlu koju su počinili pripadnici "našeg naroda, u naše ime". To je jedini način ozdravljenja, jer ne vjerujem u ideje tipa da se proglasi nekakav embargo na razgovor o temama iz rata, ratnim zločinima i o tome tko je što napravio u ratu.
Mislim da takav embargo ne pomaže izlječenju i nizanju zabluda i pogrešaka, već samo konzervira stanje što je štetno za svako društvo. Suočavanje sa istinom koja ma koliko bila traumatična jest jedini način da ozdravimo i krenemo u nekom pozitivnijem pravcu. Sve su ove naše zemlje zatrovane su na taj način. Po meni Srbija mora najviše učiniti kako bi progledala, kako bi se suočila i shvatila što se dogodilo i kako bi našla načine da se nosi s time. Važno je da se u Srbiji u dogledno vrijeme pojavi neka politička snaga koja bi tako pristupala prošlosti, iako trenutačno ne vidim takvu opciju.
RSE: Američke obavještajne službe upozoravaju da postoji opasnost od izbijanja sukoba na Balkanu. Odnosi među narodima, ali državama na ovim prostorima nikako da se stabiliziraju. Uostalom, ona fraza o bratskim narodima umrla je u ratnim 90-tim. Plašite li se mogućeg nasilnog scenarija na Balkanu?
Đikić: Ja se jako plašim rata nakon iskustva koje sam imao. Zato nikada neću reći da je rat nemoguć, ni da je rat nerealna opcija ili opcija koja je zauvijek iza nas, nažalost. U 90-im je većina normalnih ljudi mislila da rata neće biti, a on se ipak dogodio i bio je jako krvav i dugo je trajao. Meni se ipak čini, da barem u idućih nekoliko godina na ovim prostorima rat nije za očekivati, jer su sve ove zemlje financijski, ekonomski, demografski i politički toliko iscrpljene da ne vidim neki potencijal, ili motiv da bi se opet išlo ginuti i ratovati.
Meni se čini da je ipak "lakše ratovati" preko Facebooka i raznih društvenih mreža. Uz to, mislim da EU, NATO i međunarodna zajednica ne bi dozvolili da se opet razbukta rat u Evropi. Dakle, iz niza razloga ne treba očekivati rat, ali da postoji i tinja mržnja, i da postoji preduvjet za nešto nasilno u to nema nikakve sumnje. U svim ovim zemljama se uporno podgrijavaju ratni mitovi i slave ratne obljetnice, pobjede i porazi i to ostavlja sjeme zla i rata u ovim našim zemljama.
RSE: I Evropom se šunja duh radikalizma. Populisti postaju sve značajniji faktor u politici, jača ekstremna desnica, njemački Bundestag upozorava na rastući antisemitizam u Njemačkoj. Do kuda sve to može otići?
Đikić: Povijest nas je mnogo puta naučila da se stvari za koje smo mislili da se nikada neće ponoviti ipak ponovile i to u groznijem obliku. Može ići do fašizma, do onoga što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Ništa ne isključujem, ali mislim da EU unatoč svim problemima koje ima kao unija, ali i pojedine države, kako sa ksenofobijom, nacionalizmom i šovinizmom, raznim oblicima sijanja mržnje i straha, mislim da su političke elite tih zemalja ipak izvukle velike pouke iz Drugog svjetskog rata i mislim da neće dozvoliti da situacija izmakne kontroli i da se vratimo u '30. i '40. godine prošlog stoljeća. Svijest o pogubnosti takvog scenarija postoji u najutjecajnijim političkim i intelektualnim krugovima najvažnijih zemalja Evropske unije.
RSE: Prava na televizijski serijal "Novine" otkupio je i Netflix. "Novine" je priča o medijima i politici, tranziciji, o tajkunima, lažima koji se olako pretvaraju u istinu. Lažne vijesti preplavile su medije. Kakva je ona stvarna medijska scena Balkana?
Đikić: Rekao bih da je dosta porazna i dosta tužna. Ta scena je prije 50-tak, pa čak i prije 20 godina bila mnogo bolja. Stanje medija, ili bolje rečeno stanje novinarstva na Balkana se srozava iz godine u godinu i sada je na djelu borba za preživljavanje. Tu mislim na profesionalno novinarstvo, odgovorno, zanatski pametno, kritičko novinarstvo. Toga je sve manje unatoč sve većem broju medija, prije svega portala koji, uz rijetke izuzetke kojima svaka čast, nisu našem novinarstvu podarili puno više od površnosti, senzacionalizma, jeftinih trikova i dosjetki.
U svemu tome je bilo jako malo pravog novinarstva koje ima svoje procedure i pravila i koje drži do načina prenošenja vijesti i informacija. Iz toga ćorsokaka u koje je dovedeno novinarstvo na ovim prostorima, osobno ne vidim izlaz, ni kratkoročno, ni dugoročno, jer osim urušavanja svih kriterija, morala i pismenosti, ovdje se radi i o vrlo malim i siromašnim tržištima. U takvim okolnostima dobro novinarstvo koje ima svoju cijenu nije realno očekivati, jer ne vjerujem da u bilo kojoj državi ima 20.000 ljudi koji će izdvojiti par eura tjedno da bi kupili neki ozbiljan list u kojem se neće lagati, izmišljati i u kojem se neće jeftino prodavati niske strasti, već će se baviti ozbiljnim stvarima i kritikom postojećeg društva.
RSE: I novinar ste i pisac. Da li je danas unosnije biti pisac?
Đikić: Meni su ta dva zanimanja neodvojiva. Podjednako volim i novinarstvo i književnost, važno mi je i novinarstvo, i književnost i pisanje scenarija. Meni su te tri ladice jedne te iste komode, malo u jednu, drugu, pa treću, ali sve je povezano i blisko. Osim novinarstva kojim se bavim na dnevnoj i tjednoj bazi, trenutno radim na scenariju za treću sezonu serije "Novine" i razvijam još neke scenarističke projekte zajedno sa Vukom Ršumovićem iz Srbije, Emirom Imamovićem Pirketom iz Šibenika i sa Goranom Gajićem u Los Angelosu. Vidjet ćemo što će od svega toga biti na kraju.
Facebook Forum