Dostupni linkovi

Štraus: U Sarajevu razvaljuju šta god stignu


Ivan Štraus

Ivan Štraus, graditelj je brojnih sarajevskih objekata poput hotela Holiday Inn, UNIS-ovih nebodera, zgrade Elektroprivrede, Press centra na Bjelašnici, Muzeja vojnog vazduhoplovstva u Beogradu i zgrade Opere u Sofiji.

Danas, ovaj arhitekt, dobitnik Šestoaprilske nagrade i brojnih drugih priznanja, živi od 200 eura penzije. Od toga mu se odbijaju troškovi zbog gubitka sudskog spora protiv investitora biznis centra UNITIC, zbog poslijeratne obnove te zgrade, čiji je također autor.

RSE: Arhitekt ste brojnih objekata u Sarajevu, među kojima su UNIS-ovi neboderi, Holiday Inn i mnogi drugi. Kako danas vidite arhitektonsku gradnju Sarajeva?

Štraus: Uopšte me ne interesira. To je odraz nečega što meni nije jasno, šta se to događa i čemu to. Nije mi bilo jasno zašto se sa Trebevića puca po nama. Kako će srušiti grad, pa onda ući u njega. Vidimo da toga ima i danas, gdje ima istorijski daleko vrednijih gradova. Razvaljuju šta god stignu. Nisam kritičar arhitekture. Izdao sam knjige. Kroničar sam arhitekture, koji tuđe kritike uvrštava u knjigu, sa fusnotama, čija su to mišljenja, gdje se mogu naći, gdje se mogu provjeriti neke činjenice.

RSE: Mnoge objekte koje ste projektirali, u ratu su stradali. Kako Vam je to bilo tada promatrati?

Štraus: Nije mi bilo lako, ali sam mislio da nije lako ni drugima. Ni novinarima, pogotovo stranim, koji su dolazili ovdje, nije bilo lako. Sa balkona smo vidjeli kako zgrade gore. Rekao sam im da mene ne sažaljevaju jer su moja djeca na sigurnom. Moja supruga i ja smo ostali ovdje, proživjeli smo dobar dio života, predivan. Jedino sam želio da ne budem ranjen, da ne mogu da vidim, da ne mogu da hodam, da ne mogu da crtam. To bi bila tragedija. Meni je više žao djece, koja su ginula na ulicama.

RSE: Kako promatrate danas arhitektonska dostignuća u svijetu i što Vas zadivljuje?

Štraus: Uvijek sam htio da budem ovdje onaj koji radi kao Europejac. Nije to više arhitektura koju sam cijenio i poznavao. Moji kriteriji su ostali starinski. Kada sam vidio skicu Opere u Sidneju, htio sam odustati od studija arhitekture.

RSE: Neki Vaši objekti, koji su uništeni u ratu, nakon obnove, nisu dobili isti, autentični izgled, kao što su UNIS-ovi neboderi. Kako to komentirate?

Štraus: Ima na Bjelašnici Press centar, koji je bio napravljen za Olimpijadu. On je bio samo malo načet, mogao se popraviti. Objekt je napravljen u kolorističkom maniru i maniru malo slobodnijem od gradskog. Više je sportski i okrenut mladim ljudima, koji tu dolaze. Tu sam napravio nešto za svoju dušu. On je trebao kasnije da bude press centar za sve ostale zimske sportove. Neko je rekao da se to sruši. Tamo su nešto napravili, ali nikada nisam vidio šta. Nisam čak ni ljubomoran na to što je neko napravio. Imam fotografije kako je to izgledalo za Olimpijadu.

Ivan Štraus: Nisam kritičar već kroničar arhitekture
Ivan Štraus: Nisam kritičar već kroničar arhitekture

RSE: Protiv investitora biznis centra UNITIC vodili ste sudski spor zbog poslijeratne obnove. Spor ste izgubili i još uvijek plaćate sudske troškove.

Štraus: Podnio sam tužbu za ugrožavanje mojih autorskih prava. Na žalost, oni nisu znali o čemu se radi. To je sve kuvajtski posao. Nije to naš svijet. Naši su htjeli da se uližu ili da naprave neki posao, koji nema veze sa mojim.

Dogodilo se da istovremeno moja supruga umire. Da vam ne opisujem kako sam se osjećao. Pitala me jednom - Ko to zvoni? Kažem - Poštar. Pitala me - Što to djeca pišu, kada imaju Skype. Ona je tada samo na njih mislila. Kažem da nisu djeca, nego je sud konačno odlučio. Četrnaest godina se čekalo na tu presudu. Rekao sam da smo izgubili. Ona nije imala šta da kaže, bilo joj je žao mene. Bio sam razmažen od nje.

RSE: Mnogo toga ste dali Sarajevu, a da li je Sarajevo dalo Vama zasluženi status?

Štraus: Jeste, mada je pitanje šta je Sarajevo? Sarajevo su moji prijatelji Sarajlije, sa kojima sam studirao, i njihovi roditelji. Njihovi su roditelji mene gledali kao svoga, kao da sam rod njihovoj djeci. Ni u čemu nisam oskudijevao. Imao sam stipendiju i radio sam.

Crtao sam karikature šahista za Oslobođenje, ilustracije za priče koje je Oslobođenje objavljivalo. Radio sam plakate za strane filmove, koji su dolazili preko Foruma. Svašta sam radio. Crtao sam sa kolegama i svojim bratom na dvospratnim autobusima koje smo dobili iz Londona. Strugali smo njihove reklame, pa crtali naše. Sve su to bili jako važni poslovi. Radili smo nešto korisno i divili se kako to lijepo izgleda. To se ponovilo kada su došli tramvaji iz Vašingtona. Nisam znao ko je Ljubo Kojo, Vaso Radić. To su sve bili gradonačelnici koji su se smenjivali, daleko prije svih ovih sada.

  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG