Ivan Đikić je znanstvenik svjetskog glasa, direktor Instituta za biokemiju Sveučilišta Goethe u Frankfurtu. Za svoje istraživačke radove dobio je niz priznanja u svijetu.
Za Radio Slobodna Evropa govori o tome da li će se karcinomi u budućnosti liječiti kao kronične bolesti, te kako je došao do spoznaje da bakterije imaju veze sa tumorima.
Profesor Đikić zalaše se za reformi školstva, te objašnjava zašto Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) danas nije institucija koja bi štitila interese svih građana Hrvatske.
RSE: Što donosi 2018. oboljelima od teških bolesti, nadasve karcinoma. Da li je moguće da će se tako teška bolest, u mnogim slušajevima smrtonosna, u budućnosti liječiti kao kronična bolest?
Đikić: Suvremena medicina uistinu napreduje u liječenju mnogih bolesti, uključujući i tumore. Sve moderne tehnologije koje su pristupačne i koje se mogu koristiti u biomedicini su danas vrlo brzo uključene, ne samo u eksperimentalni i pokusni rad, nego i u kliničku primjenu. I u slučaju tumora čini mi se da smo u zadnjih desetak, dvadesetak, godina kao zajednica postigli ogromne uspjehe tako da možemo s optimizmom reći da su tumori danas kronične bolesti, da je 50 posto tumora potpuno izlječivo, pogotovo tumori koji se otkrivaju u ranijoj fazi.
Za drugu grupaciju tumora imamo sve više uspješnih ljekova i možemo smatrati da su tumori danas kontrolirane bolesti gdje imamo 5 do 10 godina kronicitet i relativno kvalitetan život. Ono što je važno reći je da kada bi osobi prije 20-tak godina rekli – moći ćete živjeti pet ili deset godina sa tim tumorom, žene bi rekle – to je sve što trebam jer moje dijete će u to vrijeme biti punoljetno. To danas stvarno imamo, a žene s tumorom dojke preživljavaju za pet do deset godina sa 80 posto.
RSE: Kako ste došli do toga da su bakterije slične tumorima i kako istražujući bakterije stižete do tajne životnih procesa?
Đikić: To vam je priča znanosti gdje pojedinac ne može predviđati neke stvari. Ta veza između bakterija i tumorskih stanica došla je slučajno u moj laboratorij. Dugo sam razmišljao zašto je tumorska evolucija toliko brza i zašto je toliko teško boriti se protiv tumora. I onda sam gledao u prirodu i shvatio da su bakterije šampioni evolucijskog preživljavanja i evolucijskih promjena. One žive više od 4 milijarde godina na zemlji. Ima ih svuda oko nas i ne možemo ih se riješiti samo radi toga jer su preživjele i prilagodile se evolucijskim zakonitostima na život na zemlji.
Ta veza je nešto što me zaintrigiralo i onda sam počeo proučavati biologiju života bakterijskih stanica i shvatio da određene zakonitosti postoje i kod bakterijskih i tumorskih stanica. U zadnjih par godina smo usmjerili istraživanje na to da razumjemo što zdrave bakterije, bakterijska flora na našoj koži, u našim crijevima čini našem organizmu, kako metabolizira vitamine, što čini dobro u fiziološkom smislu, a što se događa kada dolazi do razvoja tumora i kako određene bakterije, pogotovo one patološke, mogu poticati tumore na metastaze i u tom trenutku uzrokovati raniju smrt.
RSE: Naravno, novac će biti ključan u svakom liječenju. Da li to znači da će siromašniji i teže do lijekova?
Đikić: Nažalost, suvremena medicina je sve skuplja i skuplja i to je posljedica dosta visokih ulaganja u otkrivanje novih lijekova i korištenje novih tehnologija. To ne znači da mi kao društvo trebamo prihvatiti realnost da samo bogatije zemlje ili samo bogati pojedinci mogu dobiti najkvalitetniju medicinsku zaštitu i njegu, nego se kao društvo trebamo zalagati za solidarnost, da zemlje koje imaju dobar sustav financiranja zdravstvene zaštite, omoguće da se i najbolji lijekovi ponude i omoguće svim građanima zemalja u kojima oni žive, jer medicina treba služiti svima, a ne samo pojedincima.
RSE: Znanstvenik ste koji je angažiran i u javnom životu Hrvatske. Dizali ste i dižete glas protiv primitivizma, plagiranja u znanosti, pisali ste svojedobno zbog toga i premijeru, ali kritizirali ste i druge društvene negativnosti u Hrvatskoj. Što Vam najviše smeta?
Đikić: Prije svega mislim da akademski školovani ljudi, ne samo znanstvenici, profesori na sveučilištima, nego svi građani trebaju dići svoj glas za pravdu, pravičnost, slobodu izražaja, kritičnog razmišljanja i kritičnog javnog izražavanja, a posebice za čestitost i zakonitost u našim društvima. U tom smislu moj angažman u Hrvatskoj je volonterski, domoljubni, ja imam pozitivna iskustva svoga života u Hrvatskoj. Tamo sam završio cjelokupno školovanje i Medicinski fakultet i zahvalan sam Hrvatskoj na svemu što je uložila u mene i zato svojim javnim angažmanom i znanstvenim radom, a bio sam 17 godina profesor na Sveučilištu u Splitu, gdje sam studentima besplatno predavao, bez honorara, sva putovanja sam platio sam, tako da sam uložio puno svoje energije i ljubavi u Hrvatsku i upravo mi je zbog toga važno da moj glas bude jedan od brojnih glasova intelektualaca, građana, pa i učenika i roditelja kada se bore za važne stvari. U svakoj zemlji je važno obrazovanje, važna je medicina, važna je znanost, jer to su grane koje su apolitične i trebaju predstavljati zdravu bazu svakog društa da bi ono bilo progresivno, otvoreno i dobro za nove generacije koje dolaze nakon nas.
RSE: Svojedbno ste napisali da je učenje je čaroban proces koji baš poput disanja i otkucaja srca započinje s prvim trenom života i ne napušta nas do kraja. U njegovoj osnovi je ljudska znatiželja, koja nas čini žednima znanja. Da li škola u Hrvatskoj potiče učenika na tu važnu znažitelju?
Đikić: Te misli sam napisao u predgovoru jednoj knjizi koju su napisali sami učenici i tim sam želio uistinu reći ono što mislimo i osijećamo, ali vrlo rijetko smo toga svijesni. Učenje je od rođenja pa do smrti jedan proces. Mi se svi mijenjamo i to ovisno o sredinama u kojima živimo. Meni je osobno jako važno da svi shvatimo da svatko od naše djece ima veliki broj talenata i da svako dijete može biti famozno u onom za što je talentirano. Nažalost, u velikom broju slučajeva, i to vam roditelji mogu potvrditi, kada pošaljemo djecu u školu sa šest, ili sedam godina, oni su optimistični, pozitivni i raduju se školi, no nažalost kada izlaze iz srednjih škola, gimnazija, ili strukovnih škola, oni su u velikom broju, već odrasli ljudi koji nemaju sigurnost u sebe, nisu se ispunili, nisu dobili šansu da pokažu ono u čemu su dobri i ne vide svoju budućnost kao nešto što je njihovo i što oni stvaraju.
Zato je važno da u Hrvatskoj promijenimo obrazovanje koje će stvarati djecu koja su sigurna u sebe, zadovoljna, koja će imati znanja i vještine, a prije svega da iskazuju vlastite talente koje ima svako dijete. No, u današnjim školama preko 80 posto talenata nestaje, a samo mali broj ostvaruje svoje talente, prvenstveno zahvaljujući roditeljima ili zato što su podržani od pojedinih profesora koji su s njima volonterski radili. Zato bi mi velika želja bila da u 2018. dođe do promjena u školstvu koje trebaju biti načelne, a ne administrativne kako bi djeca postala centar obrazovanja.
RSE: Aktualna vlast u Hrvatskoj kao da ne primjećuje zašto sve veći broj mladih napušta Hrvatsku, pa ipojedini svećenici optužuju medije za iseljavanje mladih. Ne treba li, narodski rečeno, najprije pomesti ispred svojih vrata?
Đikić: Mislim da su u ovom slučaju više javni službenici, političari, osobe koje ne žele odgovarati i ne žele odgovorno raditi svoj posao. Obaveza je, od pojedinaca iz manjih mjesta, gradova, pa čak i do županija i do države da stvarno prihvate, prvo, činjenicu da je danas Hrvatska u jednoj ozbiljnoj demografskoj krizi. Broj građana, a pogotovo broj djece koje ulaze u škole se rapidno smanjuje.To je jedna kriza koja unutar zadnjih dvadeset, trideset godina dovodi u pitanje opstojnost Hrvatske kao neovisne i samostojeće zemlje. I samo činjenica da smo u zadnjih deset godina u Hrvatskoj izgubili 17 posto prvoškolaca dovoljno govori o jednoj ozbiljnoj krizi. I tu krizu ne treba sakrivati, ne treba se manipulirati statističkim brojevima kao što vrlo često rade naši političar.
I ne treba govoriti da je kriva osoba A ili osoba B, nego trebamo te činjenice prihvatiti, trebamo biti iskreni prema građanima. I trebamo napraviti sve da bi se taj trend zaustavio, da bismo povećali broj osoba koji ostaju u Hrvatskoj. A najviše mi se čini da odlaze obitelji sa malom djecom, jer oni nisu sigurni da će njihova djeca imati budućnost u Hrvatskoj. I te ljude treba zadržati u Hrvatskoj, u Slavoniji, u Lici, u Dalmaciji, Primorju i bilo gdje drugdje. A one druge koji zbog svoje profesije stvarno žele otići iz Hrvatske u inozemstvo, njih trebamo motivirati, trebamo im omogućavati stipendije da odlaze, da uče nove tehnologije, da uče nova znanja i da se onda to njihovo zvanje koje steknu u inozemstvu, vrati kroz različite znanstvene projekte u Hrvatsku.
Jedan od takvih primjera sam ja osobno, koji sam otišao prije 25 godina. Naučio sam jako puno, ogromna iskustva imam i ogromne kapacitete i novčane potencijale. I sve to postepeno vraćam u Hrvatsku, preko aktivnog i znanstvenog rada, a i mog volonterskog doniranja u mnoge projekte. Iako mi kao znanstvenici pripadamo cijelome svijetu, povezanost sa mjestom gdje sam odrastao i sa mjestom čiju putovnicu nosim, sa zemljom kojom pripadam, jest posebna veza.
RSE: Čitatelji portala Index izabrali su Vas za pozitivca 2017. Laska li Vam to?
Đikić: Pa prije sve sam počašćen jer je taj izbor došao drugu godinu za redom i to je velika čast, jer ja ipak živim i radim u inozemstvu. Oni cijene moj znanstveni rad koji je većinom urađen u inozemstvu, bio je i dijelom ostvaren u Splitu. U Hrvatskoj očigledno postoji potreba za javnim angažmanom koji sam ja pokazao, te se to uistinu cijeni. Ljudi naime nisu sebični, kritični su prema malverzacijama, prema nezakonitostima, i da svačiji glas, uključujući i moj glas iz inozemstva može zajednički napraviti puno da se neke stvari riješe.
Meni je drago reći da je 2017. godina bila stvarno jedna krizna godina u Ministarstvu obrazovanja, gdje smo imali osobu koja je činila nečasne radnje u znanstvenom radu i činila velike greške. Nisu to bile samo male fusnote nego su to bile ozbiljne "cut and paste" problemi iz Wikipedije, pa i saborski Odbor za zanost je pokazao da je jedan od tih radova bio plagiran. Na kraju krajeva i sam ministar je rekao da je napravio grešku, da nije citirao svog kolegu filozofa iz Amerike. Tako da sve te stvari su nespojive sa javnom funkcijom ministra obrazovanja koji treba biti uistinu primjer djeci. I upravo zbog pritiska građana, zbog glasa velikog broja ljudi koji su bili nezadovoljni s tim, ministar je smijenjen, promijenjen, i danas mi imamo situaciju gdje imamo potpuno drugu strukturu u istoj vladi, ali imamo kvalitetne stručnjake, ljude čiji su životopisi na ponos Hrvatskoj. I takve ljude danas trebamo podržavati da pomognemo im da naprave promjene u obrazovanju koje su potrebne za 21. stoljeće.
RSE: Znanstvenik ste svjetskog glasa, ali vrata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) nikako da pređete. Što mislite o toj instituciji danas?
Đikić: Pa prije svega, ne mislim o izborima u akademiji, uopće. Meni svaka akademija, a član sam tri akademije, i svaka akademija mi je draga. Ja sam jako počašćen i izborom u Leopoldinu, ali i svjetsku akademiju i evropsku akademiju. Ta članstva donose i obaveze, a jane želim samo biti imenom član nego želim sudjelovati u programima koji mogu doprinijeti napretku znanosti, boljitku društva, širenju popularizacije znanosti. Sve su to stvari koje mene čine sretnim.
O Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti osobno bih želio imati dobro mišljenje, pozitivno, jer ipak je to akademija moje domovine. Na žalost, zadnji, odnosno rezultati HAZU-a nisu briljantni. Ja se samo nadam da će u budućnosti postizati bolje rezultate. A rezultati HAZU-a se očituju u tome da uistinu budu korektiv društva, da budu glas čestitosti u znanosti. Zato su trebali reagirati kada je ministar obrazovanja (Pavo Barišić) bio potvrđen kao plagijator. Na te i takve stvari HAZU mora reagirati. Meni je želja da HAZU postane vrlo aktivnijai puno otvorenija institucija. Moje članstvo u HAZU nije važno, važno je da HAZU radi u interesu građana u Hrvatskoj.
Facebook Forum