Dostupni linkovi

Mustafić: Između revolucije koja se nije desila, i evolucije koja neće doći


Dino Mustafić: Zašto smo ostali tako uglibljeni u nekom istorijskom vakuumu?

Dino Mustafić, jedan od najznačajnijih i najangažovanijih pozorišnih redatelja u regionu, donedavno direktor Međunarodnog teatarskog festivala MESS, preuzeo je dužnost prvog čovjeka uprave Udruženja redateljica i redatelja Bosne i Hercegovine, jedinog strukovnog udruženja za prostor čitave države. U intervjuu za RSE Mustafić govori o budućim obavezama, ali i o poziciji teatra uopšte, te o vlastitom poimanju autorskog angažmana u umjetnosti.

RSE: Unatoč brojnim teatarskim projektima, silnim drugim obavezama, prihvatili ste odgovornu ulogu prvog čovjeka veoma vitalnog Udruženja redatelja i redateljica BiH. Kako sve to uskladiti?

Mustafić: Smatram da je Udruženje redatelja i redateljica BiH važno strukovno udruženje, koje ima namjeru da afirmiše umjetnost redateljstva, a sa druge strane da pokuša, u ovakvim socijalnim, političkim i društvenim prilikama, da se izbori za što bolje uvijete, koji mogu omogućiti umjetničke rezultate i napraviti sredinu u kojoj je imaginacija i kreacija jedini limit mojim kolegama.

RSE: Čini mi se da do sada nismo imali posve ozbiljnog dijaloga, ne isključivo zbog osionosti i nekompetentnosti vlasti, nego i zbog činjenice da se sa vaše strane prepoznaje nehaja, ili barem uzdržanost, osim kada su osobni interesi u pitanju?

Mustafić: Slažem se sa vama, ali mi se čini da polako, u umjetničkoj zajednici generalno, dolazi do spoznaje da bez strukovne solidarnosti, bez uređenoga sistema, koji će vrlo jasno nametnuti regulaciju distribucije, ionako nedovoljnih sredstava, nije moguće djelovati, ni individualno, pa čak i kada imate vrlo izražene lične interese. Oni pripadaju tom umjetničkom svijetu. Umjetnici su po prirodi dosta dezorganizirani i individualci i nije im baš bolja strana uvezivanje ili organizirani nastup.

Mislim da smo svjesni, da u ovakvoj situaciji, u kojoj je taj kulturni sektor zapušten ili potpuno devastiran, da bez zajedničkih nastupa neće biti moguće ostvariti niti svoja radna, ni građanska prava. Jedan od naših prioriteta je da pokušamo zajednički, koordinirano, sa drugim strukovnim organizacijama, sa likovnjacima, muzičarima, piscima, pa čak i dramskim umjetnicima, kojima također treba udruženje, imati zajednički nastup.

RSE: Vi ste i u svojim teatarskim projektima radili na promjeni datoga.

Mustafić: Vjerujem da je u pitanju volja umjetničkog djelovanja i boljeg angažiranog pristupa ili stava prema stvarnosti koja me okružuje. Najčešći medij kojim se izražavam je pozorište. Vjerujem da je pozorište javni prostor socijalnog dijaloga i ogledalo stvarnosti. Ono je i supstrat našega života i kondenzovana stvarnost. Iz tog osjećaja i impulsa počinjem da stvaram, od izbora teksta, pa do rada na svakoj predstavi ponaosob.

RSE: Posljednje vrijeme ste proveli u Beogradu. Pretpostavljam da je u pitanju nova predstava, velikih dometa i očekivanja?

Mustafić: Uvijek sam vrlo oprezan kada sam u pozorišnom procesu jer je to neki poseban i osjetljiv period u kojem mi već odavno nije važan rezultat, koliko mi je važan sam taj proces. U tom smislu se jako radujem radu na predstavi "Novo doba", u produkciji BITEF teatra, po tekstu mladog srbijanskog dramaturga Vuka Boškovića, po motivima sjajne knjige političkih eseja Viktora Ivančića "Radnici i seljaci".

Predstava na neki način pokušava scenski da studira i istražuje fenomen tranzicije i šta sve, ta kobna riječ za južnoslavenske narode, znači. To je proces koji nikako da se okonča. Mi upravo kroz taj tekst razmišljamo o tome zašto smo ostali tako uglibljeni u nekom istorijskom vakuumu, između revolucije, koja se nije desila, i evolucije, koja očigledno neće doći. Pokušavamo da otkrijemo sve te mehanizme tranzicije, koja je počela u zločinu, a završila u besprizornom profitu. Čini mi se da smo na dobrom tragu da predstavu učinimo zanimljivom i jako bliskom životu i istini, onome što gledamo pred našim očima već toliko godina.

Zanimljivo je da se taj pojam i shvatanje tranzicije, u glavama neke nove društvene elite, i u marketinškom djelovanju, pretvorio u jednu kantu za smeće, u koju se trpa sve što u novostvorenim uvjetima ne valja, što nije u skladu sa novim političkim normama ili božjim pretpostavkama. Čim neko misli drugačije, ili nije spreman da se prilagodi, on se šutira u tu kantu za smeće i stvar bezbrižno krene da hoda dalje.

Mislim da je kritičko mišljenje postalo remetilački faktor tih novokomponovanih elita i država, u kojem dominira strah, kao jedna nezaobilazna posljedica vrlo zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti. Taj fenomen straha, koji se stalno primjenjuje kao neka dnevno-politička praksa, kroz metode nepravne države, dolazi sa logikom da se sve može kupiti i prodati, a čovjek je tu najjeftinija roba. Sa tom činjenicom, na koju smo pristali i prihvatili je kao istorijsku, ili zli usud, ne želimo se pomiriti.

U predstavi imamo klasičnog dramskog junaka, kakvih ima u stvarnom životu i kakvih sam upoznao u stvarnom životu, ljude sa moralnim integritetom, koji ne mogu sa tim da se pomire. Na žalost, mnogi od njih ne prežive tu tranziciju. Novo doba se bavi vremenom i prostorom u kojem se prepoznaje groblje etičkog idealizma.

Pozorište je supstrat našega života i kondenzovana stvarnost: Mustafić
Pozorište je supstrat našega života i kondenzovana stvarnost: Mustafić


RSE: Spadate među pozorišne redatelje koji su radili u svim teatarskom centrima, skoro sa svim ansamblima na ovim prostorima. Sudeći prema onome što sam pročitao o tome, posvuda ste se osjećali kao da ste kod kuće.

Mustafić: Jesam, jer je za mene kulturni prostor jedinstven. Mnogo toga određuje jezik kojim govorim i sa kojim se jako dobro razumijem sa svim našim komšijama i susjedima. To je cijeli južnoslavenski kulturni prostor. Posljednjih godina sam puno radio na balkanskom prostoru. Smatram da me balkanski kulturni identitet vrlo snažno determinira.

Imao sam priliku da radim u zemljama Evropske unije, u Zapadnoj Evropi i u Istočnoj. U tom procesu adaptiranja na drugačije uvjete, uvijek sam tražio i počinjao svoj umjetnički rad, ili boravak tamo, uz jednu svojevrsnu etapu socijalizacije. Prvo potražim sve bliske ljude u tima gradovima, a onda uđem u jedan otvoreni odnos, zaljubim se u određene kvartove i parkove. Imam svoj kutak i restoran, svoju kafanu, svoje društvo. Uvijek sam pobornik toga da gradove čine ljudi. Nađem se u mikrosvjetovima, koji me ispunjavaju.

RSE: Unatoč činjenici da svjedočimo jačanju nekih retrogradnih procesa, sa ponekada veoma eksplicitnim manifestacijama, pozorišna publika rado čeka goste iz susjedstva, ansambli surađuju, bujaju zajednički projekti. Ima li izgleda da to tijesto naraste i da se širi, pa da zatomi ovo bubnjanje iz zraka, da svi, ili što više nas, počnu živjeti i razmišljati kao pozorišna publika o kojoj govorimo?

Mustafić: Umjetničko povezivanje ili kultura je prva porušila nametnute i neprirodne barijere i granice. Mi ćemo sigurno puno toga činiti i u buduće, kao umjetnički djelatnici, da otvorimo neke druge komunikacijske kanale. Publika nema taj problem. Čini mi se da ga nemaju ni obični ljudi. Nekako se stvari na tom planu relaksiraju, rekao bih čak i intenziviraju.

Na žalost, to politika često ne prati, a onda se i medijski stiče dojam da kroz tu nacionalističku retoriku, kroz zloupotrebu i manipulaciju svakodnevnoga jezika, stvari izgledaju s polja i mnogo gore, nego što su u običnom, svakodnevnom životu.

Vjerujem da umjetnost može na individualnom planu mnoge promijeniti, mada ne vjerujem da može uticati na globalne društvene i istorijske tokove.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG