Ovo je stih španjolskog pjesnika Antonija Machada. Sjetili su ga se kolege iz Zareza, opisujući aktualne prosvjede fejsbukovaca po Zagrebu i Hrvatskoj. Elita ih omalovažava, oni su ustrajni. I dalje nemaju vođe, niti jasno formulirane ciljeve. Osim ako dovođenje u pitanje cjelokupnog uspostavljenog sustava ne smatramo osmišljenim programom.
Desetak tisuća građana već više od mjesec dana, upornim večernjim marširanjem, označavaju glavne točke svoga nezadovoljstva – Vladu i premijerku, opoziciju, sindikate, glavne medije i korporacije, banke, crkvu. Rječju – establišment. Za sada je pošteđen Predsjednik republike.
Zadivljujuća je lakoća kojom mnogi političari, intelektualci, analitičari i glavni opinionmakeri odbacuju te prosvjednike, obične građane raznih dobnih uzrasta, socijalnog statusa i političkih uvjerenja kao irelevantne.
Protuvladini prosvjedi u Zagrebu, 2. ožuka 2011Prekaljeni demonstranti, koje pamtimo još od šezdesetosme i sedamdestprve, potom i iz kasnog tuđmanizma, uvrijeđeno i pomalo starački odmahuju, zamjerajući im čak i – finu odjeću! Crkva je tradicionalno zabrinuta zbog možebitne urote protiv hrvatske države. Političari, odgojeni na kratkim tečajevima spina a ne na knjigama i u životu, pokušavaju iskamčiti kakav jeftini poen, ocrnjujući protivničku stranu. Sindikalni lideri su nepovratno propustili vlak, legitimirajući se kao parazitski paradržavni sloj. I neka dobra književno-novinarska pera nisu se proslavila, proglašavajući demonstrante redikulima i radikalima, i to nakon što je masa običnih građana podviknula pred prozorima korporacije koja ih je uhljebila.
To je govor kojega je pregazilo vrijeme, izgubljen u diskursu prošljog stoljeća. Građanstvo se budi na ulicama, pred očima zabezeknute „elite“, pronalazi se kao subjekt u susretu s nepoznatim a istovrsnim ljudima. I oni su zbunjeni i konfuzni, poput interneta s čijih su virtualnih stranica potekli, ideje su im raznorodne, međusodno suprotstavljene. Ali, nešto se pokrenulo, autoriteti se ne zarezuju, izvire neka nova energija.
Ostaci ljevičarskih intelektualaca skloni su prepoznati odbacivanje kapitalizma kao sukus zahtjeva i motor koji pokreće građane. Ili barem ovakvog, tranzicijskog, divljeg i predatorskog. Dosljedni ljevičari bi rekli – zar ikakav drugačiji i postoji?
Ali, ako bi se upitalo većinu prosvjednika, teško da bi se tako izjasnili.
Oni su daleko od neke čvrste svjetonazorske ideje, oni znaju da zemlja ide u pogrešnom smjeru i adresiraju odgovornost na vlast i političko-poslovni establišment u cijelosti.
Ekonomisti srednje generacije u prosvjedima prepoznaju prije svega elementarnu brigu ljudi za vlastitu i budućnost svoje djece, u kojoj novih radnih mjesta nema na vidiku. Bez razvoja, investicija, konkurentnosti i socijalne solidarnosti – Hrvatska glavinja. Ekonomisti su izračunali da je današnja plaća mjerena današnjim cijenama manja od one iz daleke 1977. godine za tisuću kuna, oko 135 eura!
To je stvarnost koja ujedinjuje anonimne prosvjednike.
Racionalno političko ponašanje ozbiljno bi uzelo u obzir te poruke i razmotrilo što mu je u korijenu.
Ponašanje političke elite sve je prije nego racionalno.
Vladajući HDZ čvrsto se zubima drži vlasti, pa makar svijet propao. Posljednje ostatke legitimiteta troši na svađu sa svima i svakim tko ih dovede u pitanje. Na udaru nije samo oporba, već i šef države, i poslodavci koji su se drznuli osmisliti neke svoje investicijskje projekte. Providno se ucjenjuje Europskom Unijom, besmisleno licitira održavanjem izbora prije ili poslije referenduma o priključenju Uniji i zamagljuje notorna činjenica da se to priključenje faktički prolongira. Svako propitivanje odgovornosti vlasti proglašava se destabilizacijom zemlje i ugrožavanjem njezine europske budućnosti.
Politički život kontaminiran je sitnim podvalama i zaglupljujućim prepirkama ni oko čega bitnog.
Opozicija se trudi prikazati drugačijom, ne uvijek uspješno. Istina je da se svi njezini prijedlozi i inicijative odbacuju, ali ne vidi se cjeloviti projekt novog društvenog i ekonomskog razvoja, gdje bi svim društvenim grupama jasno i pošteno bilo predočeno što ih čeka. Ne vidi se da doista razumiju i umiju kreirati posve novu politiku. Jedino što ih donekle jače razlikuje od trenutačne vlasti je manja korumpiranost.
Možda jest utješno, ali je nedovoljno za razvoj i oporavak.
Zemlja se nalazi u stanju napetog iščekivanja, iako nije jasno čega. U normalnim okolnostima i u uobičajenom poretku stvari izlaz bi, prirodno, bili izbori. Jer ni jedna vlada ne može preživjeti ovako nizak rejting i neuvažavanje kao što ga ima trenutačna hrvatska.
Ali HDZ to neće da uvaži. Neizravno, oporba joj je dala time out do početka ljeta. Nije za očekivati da će HDZ produktivno iskoristiti to vrijeme.
Javnost je zapravo u svemu ovome bila najstrpljivija.
Do sada.
Desetak tisuća građana već više od mjesec dana, upornim večernjim marširanjem, označavaju glavne točke svoga nezadovoljstva – Vladu i premijerku, opoziciju, sindikate, glavne medije i korporacije, banke, crkvu. Rječju – establišment. Za sada je pošteđen Predsjednik republike.
Zadivljujuća je lakoća kojom mnogi političari, intelektualci, analitičari i glavni opinionmakeri odbacuju te prosvjednike, obične građane raznih dobnih uzrasta, socijalnog statusa i političkih uvjerenja kao irelevantne.
To je govor kojega je pregazilo vrijeme, izgubljen u diskursu prošljog stoljeća. Građanstvo se budi na ulicama, pred očima zabezeknute „elite“, pronalazi se kao subjekt u susretu s nepoznatim a istovrsnim ljudima. I oni su zbunjeni i konfuzni, poput interneta s čijih su virtualnih stranica potekli, ideje su im raznorodne, međusodno suprotstavljene. Ali, nešto se pokrenulo, autoriteti se ne zarezuju, izvire neka nova energija.
Ostaci ljevičarskih intelektualaca skloni su prepoznati odbacivanje kapitalizma kao sukus zahtjeva i motor koji pokreće građane. Ili barem ovakvog, tranzicijskog, divljeg i predatorskog. Dosljedni ljevičari bi rekli – zar ikakav drugačiji i postoji?
Ali, ako bi se upitalo većinu prosvjednika, teško da bi se tako izjasnili.
Oni su daleko od neke čvrste svjetonazorske ideje, oni z
Ekonomisti srednje generacije u prosvjedima prepoznaju prije svega elementarnu brigu ljudi za vlastitu i budućnost svoje djece, u kojoj novih radnih mjesta nema na vidiku.
Ekonomisti srednje generacije u prosvjedima prepoznaju prije svega elementarnu brigu ljudi za vlastitu i budućnost svoje djece, u kojoj novih radnih mjesta nema na vidiku. Bez razvoja, investicija, konkurentnosti i socijalne solidarnosti – Hrvatska glavinja. Ekonomisti su izračunali da je današnja plaća mjerena današnjim cijenama manja od one iz daleke 1977. godine za tisuću kuna, oko 135 eura!
To je stvarnost koja ujedinjuje anonimne prosvjednike.
Racionalno političko ponašanje ozbiljno bi uzelo u obzir te poruke i razmotrilo što mu je u korijenu.
Ponašanje političke elite sve je prije nego racionalno.
Vladajući HDZ čvrsto se zubima drži vlasti, pa makar svijet propao. Posljednje ostatke legitimiteta troši na svađu sa svima i svakim tko ih dovede u pitanje. Na udaru nije samo oporba, već i šef države, i poslodavci koji su se drznuli osmisliti neke svoje investicijskje projekte. Providno se ucjenjuje Europskom Unijom, besmisleno licitira održavanjem izbora prije ili poslije referenduma o priključenju Uniji i zamagljuje notorna činjenica da se to priključenje faktički prolongira. Svako propitivanje odgovornosti vlasti proglašava se destabilizacijom zemlje i ugrožavanjem njezine europske budućnosti.
Politički život kontaminiran je sitnim podvalama i zaglupljujućim prepirkama ni oko čega bitnog.
Opozicija se trudi prikazati drugačijom, ne uvijek uspješno. Istina je da se svi njezini prijedlozi i inicijative odbacuju, ali ne vidi se cjeloviti projekt novog društvenog i ekonomskog razvoja, gdje bi svim društvenim grupama jasno i pošteno bilo predočeno što ih čeka. Ne vidi se da doista razumiju i umiju kreirati posve novu politiku. Jedino što ih donekle jače razlikuje od trenutačne vlasti je manja korumpiranost.
Možda jest utješno, ali je nedovoljno za razvoj i oporavak.
Zemlja se nalazi u stanju napetog iščekivanja, iako nije jasno čega. U normalnim okolnostima i u uobičajenom poretku stvari izlaz bi, prirodno, bili izbori. Jer ni jedna vlada ne može preživjeti ovako nizak rejting i neuvažavanje kao što ga ima trenutačna hrvatska.
Ali HDZ to neće da uvaži. Neizravno, oporba joj je dala time out do početka ljeta. Nije za očekivati da će HDZ produktivno iskoristiti to vrijeme.
Javnost je zapravo u svemu ovome bila najstrpljivija.
Do sada.
