Napisala: Ines Šaškor
Svakog proljeća odvijaju se dvije odvojene komemoracije proboja logoraša iz ustaškog logora Jasenovac. Na komemoraciji u Donjoj Gradini, pored golemog panoa na kojemu je ispisana brojka od 700.000 žrtava, vodstvo Republike Srpske najavilo je donošenje skupštinske rezolucije o osudi genocida u Jasenovcu. Nekoliko dana ranije bivši kanadski diplomat zatražio je da se Hrvatska prije ulaska u Europsku Uniju ispriča za genocid što ga je ustaška NDH počinila u Drugom svjetskom ratu.
Na žalost, Jasenovac je bio prije, a ostao je i do danas, predmet neprimjerene politikanske manipulacije.
Kažimo odmah na početku – autorica se zalaže da se Republika Hrvatska ispriča žrtvama Srbima, Židovima i Romima za ustaški genocid, kao i svima kojima je monstruozna Nezavisna Država Hrvatska nanijela bol i patnju. Prijašnji predsjednik republike Stipe Mesić to je učinio. Bilo bi dobro da o tome dokument donese i Hrvatski Sabor. Dokument državnog Odbora iz 1995, povodom 50-te godišnjice pobjede nad fašizmom, sramotno je manjkav. To je potrebno učiniti zbog demokratske budućnosti Hrvatske.
Nipošto iz razloga i s argumentacijom koju smo čuli od Milorada Dodika i nekadašnjeg kanadskog veleposlanika u SFRJ Jamesa Bissetta, a odavno smo je pročitali u Memorandumu SANU, koji je pretočen u velikosrpski ratni projekt.
Katarzična točka proteklog rata je sud u Haagu, a ne Jasenovac
James Bissett se u bostonskom Christian Science Monitoru založio da se Hrvatska ispriča za genocid u II svjetskom ratu prije ulaska u Europsku uniju. Isti gospodin je 2008. u kanadskom listu Ottawa Citizen negirao da je u Srebrenici počinjen genocid, i to godinu dana poslije presude Međunarodnog sudapravde. Ovakvo zauzimanje nije teško prepoznati kao još jednu od politikansko-lobističkih radnji u funkciji velikosrpske interpretacije proteklog rata na ovim prostorima. U istoj je ravni i inicijativa da se na Deklaraciju o Srebrenici u Srbiji ili Republici Srpskoj odgovori deklaracijom o Jasenovcu. U istoj je ravni najnovije preuveličavanje broja žrtava jasenovačkog logora, obnavljanje monstruozne brojke od 700.000 ubijenih u kompleksu logora Jasenovac, što se čulo prije nekoliko dana na komemoraciji u Gradini, u RS.
Ne mogu se zločini iz najnovijeg rata tumačiti ili opravdavati onima iz prošlosti. Ne mogu se zločini „naših“ pravdati još strašnijim zločinima „vaših“. Tako se spirala nasilja i loših odnosa na Balkanu nikada neće zaustaviti.
To je oranje po ratnoj brazdi, izbjegavanje suočavanja s vlastitom odgovornošću za zločine, ono zaziva Bećkovićevo „ćeraćemo se još“.
Zemlje sljednice bivše Jugoslavije, koje su se našle u nekom obliku rata ili sukoba, imaju svoju katarzičnu točku, koju je međunarodna zajednica utvrdila, a one prihvatile: Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Ni Hrvatska, ni Srbija, niti Bosna i Hercegovina ne mogu u Europsku Uniju bez suradnje s tim sudom i kažnjavanjem ratnih zločina u vlastitim zemljama. To je uvjet ulaska u EU i pomirenja na ovim prostorima, a ne licitiranje zločinima iz prijašnjih ratova. Isto se istim mjeri, stara je latinska uzrečica.
Političke geste koje uvažavaju dignitet žrtava, koje se nedvosmisleno odnose prema zločinu, ne umanjuju ga niti relativiziraju, vode suočavaju svakog naroda i pojedinaca u nekom društvu s vlastitom savješću. Tako se opstaje na mapi civiliziranih naroda.
Razumije se da o uzrocima i posljedicama najnovijeg rata treba voditi stalnu, argumentiranu i smirenu raspravu, ali političko trgovanje zločinima je podloga za nove sukobe.
Isprika za genocid u NDH ne može biti uvjet Hrvatskoj za prijem u EU. Navedimo nekoliko argumenata: a) Jugoslavija je, s Hrvatskom u svome sastavu, masovnom antifašističkom borbom i vlastitim snagama porazila NDH, svrstavši se u zemlje pobjednice II svjetskog rata, a poslijeratnim zakonodavstvom i političkom praksom poništila njezine učinke. Doprinos hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj u toj borbi je golem; u Narodnooslobodilačkoj borbi sudjelovalo je 471.836 građana Hrvatske, od čega je 250.000 partizanskih boraca b) Republika Hrvatska nije državno-pravna sljednica NDH već upravo te SFRJ; i c) ni od jedne zemlja Evrope koja je za vrijeme II svjetskog rata imala kvislinški režim, kriv za masovne zločine i genocid, nije zatražena takva isprika kao uvjet prijema u EU.
Isprika za zločine NDH unutarnja hrvatska potreba
Nikakav uvjet, nikakva ucjena ne treba biti izrečena Hrvatskoj, ali Hrvatska treba nastaviti suočavanje s kompleksom Jasenovca i NDH iz vlastite unutarnje potrebe. Tuđmanova nacionalna revolucija iz 1990-tih s idejom „nacionalnog pomirenja svih Hrvata“, uz žestok obračun s nasljeđem Jugoslavije i komunizma, vratila je dio ustaškog nasljeđa u javni život, u politiku, u udžbenike, na oltare. Tisuće partizanskih spomenika odletjelo je u zrak, preživjelim partizanima ukinta su mnoga prava. Srpski doprinos je nestao iz hrvatskog povijesnog nasljeđa. Hrvatska je bila blizu da bude proglašena revizionističkom zemljom. To se vrijeme ipak prevladava, stanje 2010. neosporno je bolje od onoga iz 1990-te. U udžbenicima su ispravljeni najgori primjeri povijesnog revizionizma i šovinizma, iz javnog govora na državnoj razini iščezla je mržnja, učinjene su i konkretne geste; srpsko i židovsko stradanje u NDH počinje se uvažavati, njihov doprinos hrvatskoj povijesti i kulturi spominjati i valorizirati.
Gesta Hrvatskog Sabora koja bi se jasno odredila o zločinima NDH bila bi dobrodošla.
Židovi kažu: L'olam lo suv.
Nikada više.
Svakog proljeća odvijaju se dvije odvojene komemoracije proboja logoraša iz ustaškog logora Jasenovac. Na komemoraciji u Donjoj Gradini, pored golemog panoa na kojemu je ispisana brojka od 700.000 žrtava, vodstvo Republike Srpske najavilo je donošenje skupštinske rezolucije o osudi genocida u Jasenovcu. Nekoliko dana ranije bivši kanadski diplomat zatražio je da se Hrvatska prije ulaska u Europsku Uniju ispriča za genocid što ga je ustaška NDH počinila u Drugom svjetskom ratu.
Na žalost, Jasenovac je bio prije, a ostao je i do danas, predmet neprimjerene politikanske manipulacije.
Kažimo odmah na početku – autorica se zalaže da se Republika Hrvatska ispriča žrtvama Srbima, Židovima i Romima za ustaški genocid, kao i svima kojima je monstruozna Nezavisna Država Hrvatska nanijela bol i patnju. Prijašnji predsjednik republike Stipe Mesić to je učinio. Bilo bi dobro da o tome dokument donese i Hrvatski Sabor. Dokument državnog Odbora iz 1995, povodom 50-te godišnjice pobjede nad fašizmom, sramotno je manjkav. To je potrebno učiniti zbog demokratske budućnosti Hrvatske.
Nipošto iz razloga i s argumentacijom koju smo čuli od Milorada Dodika i nekadašnjeg kanadskog veleposlanika u SFRJ Jamesa Bissetta, a odavno smo je pročitali u Memorandumu SANU, koji je pretočen u velikosrpski ratni projekt.
Katarzična točka proteklog rata je sud u Haagu, a ne Jasenovac
James Bissett se u bostonskom Christian Science Monitoru založio da se Hrvatska ispriča za genocid u II svjetskom ratu prije ulaska u Europsku uniju. Isti gospodin je 2008. u kanadskom listu Ottawa Citizen negirao da je u Srebrenici počinjen genocid, i to godinu dana poslije presude Međunarodnog suda
Ne mogu se zločini iz najnovijeg rata tumačiti ili opravdavati onima iz prošlosti. Ne mogu se zločini „naših“ pravdati još strašnijim zločinima „vaših“...
Ne mogu se zločini iz najnovijeg rata tumačiti ili opravdavati onima iz prošlosti. Ne mogu se zločini „naših“ pravdati još strašnijim zločinima „vaših“. Tako se spirala nasilja i loših odnosa na Balkanu nikada neće zaustaviti.
To je oranje po ratnoj brazdi, izbjegavanje suočavanja s vlastitom odgovornošću za zločine, ono zaziva Bećkovićevo „ćeraćemo se još“.
Zemlje sljednice bivše Jugoslavije, koje su se našle u nekom obliku rata ili sukoba, imaju svoju katarzičnu točku, koju je međunarodna zajednica utvrdila, a one prihvatile: Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Ni Hrvatska, ni Srbija, niti Bosna i Hercegovina ne mogu u Europsku Uniju bez suradnje s tim sudom i kažnjavanjem ratnih zločina u vlastitim zemljama. To je uvjet ulaska u EU i pomirenja na ovim prostorima, a ne licitiranje zločinima iz prijašnjih ratova. Isto se istim mjeri, stara je latinska uzrečica.
Političke geste koje uvažavaju dignitet žrtava, koje se nedvosmisleno odnose prema zločinu, ne umanjuju ga niti relativiziraju, vode suočavaju svakog naroda i pojedinaca u nekom društvu s vlastitom savješću. Tako se opstaje na mapi civiliziranih naroda.
Razumije se da o uzrocima i posljedicama najnovijeg rata treba voditi stalnu, argumentiranu i smirenu raspravu, ali političko trgovanje zločinima je podloga za nove sukobe.
Isprika za genocid u NDH ne može biti uvjet Hrvatskoj za prijem u EU. Navedimo nekoliko argumenata: a) Jugoslavija je, s Hrvatskom u svome sastavu, masovnom antifašističkom borbom i vlastitim snagama porazila NDH, svrstavši se u zemlje pobjednice II svjetskog rata, a poslijeratnim zakonodavstvom i političkom praksom poništila njezine učinke. Doprinos hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj u toj borbi je golem; u Narodnooslobodilačkoj borbi sudjelovalo je 471.836 građana Hrvatske, od čega je 250.000 partizanskih boraca b) Republika Hrvatska nije državno-pravna sljednica NDH već upravo te SFRJ; i c) ni od jedne zemlja Evrope koja je za vrijeme II svjetskog rata imala kvislinški režim, kriv za masovne zločine i genocid, nije zatražena takva isprika kao uvjet prijema u EU.
Isprika za zločine NDH unutarnja hrvatska potreba
Nikakav uvjet, nikakva ucjena ne treba biti izrečena Hrvatskoj, ali Hrvatska treba nastaviti suočavanje s kompleksom Jasenovca i NDH iz vlastite unutarnje potrebe. Tuđmanova nacionalna revolucija iz 1990-tih s idejom „nacionalnog pomirenja svih Hrvata“, uz žestok obračun s nasljeđem Jugoslavije i komunizma, vratila je dio ustaškog nasljeđa u javni život, u politiku, u udžbenike, na oltare. Tisuće partizanskih spomenika odletjelo je u zrak, preživjelim partizanima ukinta su mnoga prava. Srpski doprinos je nestao iz hrvatskog povijesnog nasljeđa. Hrvatska je bila blizu da bude proglašena revizionističkom zemljom. To se vrijeme ipak prevladava, stanje 2010. neosporno je bolje od onoga iz 1990-te. U udžbenicima su ispravljeni najgori primjeri povijesnog revizionizma i šovinizma, iz javnog govora na državnoj razini iščezla je mržnja, učinjene su i konkretne geste; srpsko i židovsko stradanje u NDH počinje se uvažavati, njihov doprinos hrvatskoj povijesti i kulturi spominjati i valorizirati.
Gesta Hrvatskog Sabora koja bi se jasno odredila o zločinima NDH bila bi dobrodošla.
Židovi kažu: L'olam lo suv.
Nikada više.
