Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Novinari na cesti u Hrvatskoj nisu baš svakodnevna pojava. Iz sjećanja već blijedi 21. studeni 1996. godine i stotinjak tisuća ljudi na zagrebačkom glavnom trgu kada su u obrani Radio 101 građani masovno ustali i tako spriječili pokušaj gašenja jednog od rijetkih slobodnih medija. Bio je to i početak kraja Tuđmanovog režima.
Pamti se i jedan bizarni prosvjed iz 2016. godine kada je desničarska kolona od pet tisuća ljudi nasrnula na novinare i tadašnjoj predsjednici Vijeća za elektronske medije isporučili – šajkaču. Nisu bili zadovoljni što je nakratko zabranjen rad mrzilačkoj TV stanici na kojoj se zazivala smrt Srbima.
Bilo je i javnog paljenja novina, u više navrata.
Svi ostali prosvjedi povezani s medijima bili su strukovno-sindikalni hepeninzi čije poruke su imale ograničeni javni odjek.
Prije nekoliko dana u Zagrebu su prosvjedovali novinari. Hrvatsko novinarsko društvo je pod sloganom "Oteli ste medije, novinarstvo ne damo" odlučilo javno prosvjedovati ulicama grada, te Vladi i Ministarstvu kulture uručiti listu od osam zahtjeva. Pridružilo im se nekoliko tisuća građana. Nakon duljeg vremena dio javnosti je prepoznao da je sloboda medija dio njihovih sloboda i da se za nju vrijedi boriti.
U Banskim dvorima zahtjeve su umjesto premijeru uručili portiru, a u Ministarstvu kulture objesili su ih na kvaku. Nikoga nije bilo.
Premijer Andrej Plenković je još ranije izjavio da ''ne vidi problem po pitanju slobode medija'' pa se tako ponio i ovom prigodom. Nakon prosvjeda poslužio se otrcanom PR-ovskim metodom zamjene teza, pa se o meritumu skupa izbjegao izjasniti, ali je zato predsjednika HND-a Hrvoja Zovka žigosao kao nasilnika, što je činjenično nepotvrđeno.
Trenutačno je u Hrvatskoj protiv novinara pokrenuto 1.130 sudskih sporova. Zakonska nivelacija koja je u kazneni zakon uvrstila i ''sramoćenje'' omogućila je ''osramoćenim'' moćnicima, pa i kada su o njima iznesene posve točne, provjerene i istinite činjenice, da tuže novinare i medije zbog povrede časti i ugleda. Sudska praksa posljednjih godina bilježi stotine takvih tužbi i sve više presuda na štetu novinara. Na njih se najčešće odlučuju lokalni političari, pa i sami suci. Pravna norma prerasla je u apsurdnu aberaciju. Primjenom na novinare izravno je ograničila slobodu izražavanja. Pojedini suci u presudama satiričarima uzimaju slobodu tumačenja što je satira – ona se, po njima, mora temeljiti na istinitim činjenicama. Cijeli jedan prostor ljudskog duha, izgrađivan stoljećima i posvjedočen tisućama neponovljivih djela, u interpretaciji nekih hrvatskih sudaca, mogao bi biti obesmislen i izbrisan.
A premijer ''ne vidi problem po pitanju slobode medija''.
U posljednje dvije godine zabilježeno je 50 napada i prijetnji novinarima. Malo njih doživjelo je sudsku zadovoljštinu.
Premijer i dalje ''ne vidi problem po pitanju slobode medija''.
Na brojnim skupovima kao i na spomenutom prosvjedu novinari su ukazivali na brojne probleme s kojima se susreću – na pritiske, prijetnje, cenzuru, materijalne ucjene. Govorili su o infiltraciji raznih interesnih lobija pa i mafije u medije. Država je sve odšutjela.
Briga za istinito, pravodobno i uravnoteženo informiranje, uz istodobno očuvanje novinarske samostalnosti i nezavisnosti, dio je javnih politika demokratskih društava. U Hrvatskoj je ta briga mizerna, ili preciznije, svodi se na kontrolu. Zakonodavni i financijski okvir, kao i sustav javnog utjecaja, uobličeni su tako da mediji servisiraju trenutačno vladajuću garnituru na državnoj i na lokalnoj razini.
Javni servis, prije svega Hrvatska radiotelevizija, prepušten je trećem ešalonu podobnika, kreativno nedoraslima čak i za suvislu propagandu. Programski osiromašen i profesionalno devastiran HRT je postao plijen sirove desničarske rekonkviste i izgubio javnu funkciju i utjecaj. Pri tome se novinare koji ukazuju na takvo stanje sankcionira, pa je tako ova kuća pokrenula 36 sudskih postupaka protiv vlastitih novinara i drugih medija koji o tome pišu.
Hrvatska pada na ljestvici medijskih sloboda. U EU je pri samom dnu. Glavne međunarodne novinarske asocijacije i evropske institucije koje o tome brinu ukazale su na ove probleme i pozvale hrvatske vlasti na djelovanje.
I za njih premijer ima odgovor: ''Ne treba međunarodna analiza da vidi ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj. Ne vidim problem, više se dramatizira nego što problem postoji.''
Umjesto dijaloga i djelovanja, vlast je izabrala bahatost i ignoranciju i sama se razotkrila. Svjedoci smo mekog autoritarizma koji je preplavio Hrvatsku. Nakon prijema Hrvatske u EU i prestanka strogog međunarodnog monitoriranja oblasti ljudskih prava i slobode izražavanja nastupilo je nazadovanje u ovim oblastima. Vlast se prilagodila novim okolnostima i pronašla nove, naoko nevidljive instrumente kontrole. Zakonodavstvo, regulativa, financiranje, kadrovska politika – sve je u funkciji vladanja nad društvom. Sve izgleda kao pravo, a zapravo je šarena laža.
Nekoliko dana poslije novinarskog javnog prosvjeda na zgradama nezavisnih medija osvanuli su ogromni grafiti s natpisom ''Smrt novinarima''.
Nepoznati mrzitelji dobro su iščitali onu premijerovu: ''Ne vidim problem po pitanju slobode medija''.
Facebook Forum