Dostupni linkovi

Šaškor: Priznanje genocida, uvjet za normalan život


Memorijalni centar Potočari

Može li se živjeti u istoj zajednici sa zemljom koja ne priznaje genocid u Srebrenici?

To nije pitanje salonskog moraliziranja, još manje politikanskih kalkulacija.

Postoje stvari koje pripadaju ljudskoj zajednici i koje joj ne pripadaju.

Priznanje, osuda i zakonsko kažnjavanje odgovornih za genocid u Srebrenici jedno je od takvih.

Ruski veto onemogućio je donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici, taj mali, ali vrijedan civilizacijski iskorak ukupne ljudske zajednice.

Rusija je, ne prvi put, stavila svoje geostrateške interese ispred općeljudskih vrijednosti. Srbija i Republika Srpska su, također ne prvi put, odbile suočavanje s odgovornošću.Poricanje relativiziranjem zločina već je viđena politika.

Zapad nije posve nevin u ovoj priči. Njegovo (ne)djelovanje prije 20 godina omogućilo je zločin, a današnji interes je ukalkuliran u pokušaj donošenja rezolucije u Vijeću sigurnosti.

I uz ta saznanja i rezerve, rezolucija je bila opravdana. Pravomoćne sudske kvalifikacije genocida osnažene političkom deklaracijom snažna su poruka.

Neophodna za nastavak normalnog života naroda i država. Mir bez pravde je samo poluvrijeme, varljivo zatišje.

Nakon žalosne nemoći Ujedinjenih nacija ostale su ''utješne'' rezolucije o Srebrenici Evropskog parlamenta, kao i ona Predstavničkog doma američkog Kongresa, upravo usvojene. Njihova znatna politička težina donekle iskupljuje krah u UN-u.

Srpski premijer Aleksandar Vučić najavio je dolazak na komemoraciju u Potočare ako rezolucija Vijeća sigurnosti ne bude usvojena. Potez besprimjernog cinizma. Političari su čeljad debelog obraza, otporna na delikatnost, ali što je previše – previše je.

Političari su čeljad debelog obraza, otporna na delikatnost, ali što je previše – previše je.

Srbija je osebujno zamislila svoj put u evropske integracije. Nešto po principu one izreke ''pazi da ostanem nevina'', računajući na svoj, izmišljeni ili realni, geopolitički značaj. Stvarnost je ponešto drugačija. Kosovo je najbolji primjer. Kosovo je - više ili manje formalizirano – ali ipak jasno postavljeno kao uvjet za pristupanje Srbije EU. Pri tome se ulaže značajan napor da se Srbija ne ponizi i ne oteža njezina unutarnjopolitčka stabilnost.

Srebrenica bi trebala biti jednako tako važna. Ne može biti poniženje države priznanje genocida koji je u njezino ime počinjen.

Svojedobno su međunarodna zajednica i EU činile veliki pritisak na Hrvatsku zbog njezine politike prema srpskoj zajednici. Posve opravdano. Prije međunarodnog priznanja Hrvatska je morala donijeti odgovarajuće zakonske akte koji su jamčili manjinska prava, a prije otvaranja pristupnih pregovora s Evrospkom unijom i Ustavni zakon. Da nije bilo toga pritiska, Hrvatska bi vjerojatno nastavila živjeti Tuđmanovu nacionalističku matricu i put u Evropu još ne bi završio. Nota bene, matricu onog istog Tuđmana koji upravo doživljava da ga lijevoliberalne stranke u predizborne svrhe pokušavaju staviti na svoje zastave.

Taj je pritisak za Hrvatsku bio blagotvoran. Polako i ponekad nevoljko, ali stvari su se ipak mijenjale, zemlja normalizirala.

I za Srbiju bi takvi uvjeti bili korisni. Priznanje genocida u Srebrenici na prvom mjestu.

A što bi to značilo za normalan život Bosne i Hercegovine, ne treba niti spominjati.

  • Slika 16x9

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG