Dostupni linkovi

Gutereš u posjeti povratnicima


Antonio Guteres i Safet Halilović, Foto: Midhat Poturović

*Visoki komesar UN za izbjeglice Antonio Gutereš (Guterres), u posjeti BiH 25. i 26.08. 2009. Osim razgovora sa zvaničnicima vlasti, Guteres posjećuje neka izbjeglička i povratnička mjesta. *U Mangurićima, selu u opštini Sokolac, nedostatak životnih uslova tjera povratnike na novi odlazak *Povratnici Srbi u okolicu Kalesije traže konačno rješavanje nemogućih uslova u kojim žive Radnici-ivalidi koji su radili u Hrvatskoj smatraju da se njihova država BiH, nedovoljno brine kako bi oni ostvarili prava stečena u ssusjednoj zemlji.

Visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Gutereš (Guterres) je, u okviru posjete zemljama Zapadnog Balkana, u posjeti BiH 25. i 26. avgusta..

Cilj posjete je da sa predstavnicima vlasti BiH razgovara o intenziviranju pomoći raseljenim osobama i pronalaženju trajnih rješenja za preostalih 117.000 interno raseljenih, koji i četrnaest godina nakon rata žive u jako teškim uslovima.

Krajnje je vrijeme da se problem izbjeglih i raseljenih osoba, koje se povlači već dugi niz godina na području zapadnog Balkana, riješi te da se svi napori usmjere na razvoj zemlje i dobrobit svih njenih građana, izjavio je prije početka sastanka s ministrom za ljudska prava i izbjeglice BiH Safetom Halilovićem visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Gutereš.

On je istakao da je rješenje ovog problema u regionalnom pristupu te da je cilj njegovog dolaska u Hrvatsku, BiH i Srbiju upravo potenciranje takvog pristupa.

"Pohvalno je sve ovo što je do sada uradila vlada BiH u pogledu povratka izbjeglih i raseljenih, ali je potrebno što prije doći do konačnog cilja - povratka svih u svoje domove", kazao je Gutereš. Apelirao je na bh. institucije da u ovim kriznim vremenima ipak pronađu način i izostave izbjegle i raseljene iz neminovnog smanjenja budžetskih troškova.

Predstavnik UNHCR-a u BiH Naveed Hussain u Sarajevu je iznio podatak da je tokom rata u BiH raseljeno blizu 2,2 miliona ljudi, od čega je million otišlo u inostranstvo, a 1,2 miliona je raseljeno unutar granica zemlje.

U posljednjih 14 - 15 godina oko million ljudi ostvarilo je pravo na povratak, dok se oko million ljudi naselilo izvan BiH ili unutar granica BiH, ali izvan mjesta u kojima su živjeli prije rata.

"Prema procjenama organa vlasti, u BiH danas živi oko 117.000 raseljenih osoba, od kojih oko 7.000 živi u kolektivnim centrima i to su ljudi za koje mi pokušavamo da iznađemo rješenje", kazao je Hussain, dodajući da neki od njih i dalje žive u veoma teškim uslovima.

Hussain je istakao važnost usvajanja revidirane državne Strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u Domu naroda Parlamenta BiH. Taj dokument je već usvojilo Vijeće ministara BiH i Zastupnički dom Parlamenta BiH. Guteres će posjetiti povratničke porodice u Glamoču kao i kolektivni centar i povratničke porodice u Srebrenici.

Obnova u Srebrenici

Sredstvima Vijeća ministara BiH i Fonda za povratak BiH od 1. 200.000 KM ovih dana započelo je asfaltiranje puta Podosmače-Osmače kod Srebrenice. Prije toga obavljeni su opsežni pripremni radovi - put je proširen, uređeni su kanali, podzide i propusti.

Novi asfalt položit će se na dionici dugoj 3.400 metara i povezat će sedam zaselaka u okolini Osmača.

Osim ovog projekta, sredstvima Vijeća ministara BiH, u centru Srebrenice vrši se obnova pet stambenih objekata i Kulturnog centra, a sredstvima Svjetske banke, obnavljaju se još četiri zgrade. Uređenjem ovih objekata, uz prethodno obavljenu obnovu 11 stambenih zgrada, Srebrenica poprima izgled pravog turističkog gradića kakav je bio prije rata.

Počela je i obnova stare zgrade Gimnazije i, kako je planirano, već do početka školske godine, ovdje će se urediti prostor za Odjeljenje Pravnog fakulteta iz Sarajeva, kao i za studente ostalih fakulteta koji će ovdje početi rad.

Povratničke priče

U selu Mangurići, 18 kilometara od Sokoca, od 65 obnovljeno je samo 13 kuća, ali i te kuće bi uskoro mogle biti ponovo prazne, bez stanara, jer povratnici nemaju uslova za život.

Šezdesettrogodišnji Halil Ramić prvi je povratnik u ovo selo. Sa suprugom Hanom, živi bez ikakvih primanja:

„Šta će meni ova prazna kuća? U četiri zida da me zatvori. Šta ću ja ovdje? Prvo, voda ti je izvor života. Idem na vodu, dovučem vode. Čak na Žabka. Ili s Kolakovića, 17 kilometara. I u onom pravcu, i u ovom pravcu. 28 godina imam radnog staža. Imam mislim oko devet godina u vojsci. Predao sam, i to je odbilo.“

Očekivana pomoć u održivom povratku potpuno je izostala, pa prostrane livade i pašnjaci zjape prazni, baš kao što zjape prazna obećanja, pa i rješenja o dodjeli krave:

„Ovdje ima pet stotina duluma zemlje što se ne radi. Zadruga ovdje more da se oformi. Pa, eto, i za tu kravu sam predav'o. Četiri rješenja. Pogledaj.“

Hana dodaje:

„Da ti otvoreno kažem, ja planiram , kad bi imala kravu, othranim tele, prodam, brašno uzmem i sitnice.“

Halil:

„Shvati, krava – to je golemo. To je izvor života. Ja se nad'o toj kravi, ove će godine, hajd', one će godine. Došlo rješenje da mi je odobrena krava, a krava na Hreši. Vidio sam je na televiziji.“

Kako je iz zdravstvenih razloga ovoj porodici bilo potrebno mlijeko, kupljena je koza.

Hana kaže:

„Iz kuće dala frezu, kozu kupila. Da ima on. On ima pritisak. Da ima kisela mlijeka.“

U selu trenutno nema zaposlenih, kaže nam i 32-godišnji Denis Ramić, najmlađi povratnik:

„Ja bih najviše volio odavde pobjeć' gdje, da mogu. Eto, radio sam na brenti, 'vamo. Evo tri mjeseca već kako više ne radim. Nema. Radio za deset maraka, evo, znaju svi, svu zimu iš'o i radio. Možda bi se i cura tražila, ali neće ti nikad nijedna doći ovamo. Kakva cura, bolan! Gdje će ti doći?“

U selu Mangurići danas žive samo najodvažniji, oni koji rodni prag nisu ni po kakvu cijenu željeli zamijeniti tuđinom. Jesu li krivi zbog toga?

Halid odgovara:

„Ja sam mog'o svoja tri sina uzet', i svoju čeljad, pa u Njemačku, Ameriku. K'o i svi ljudi što su išli. Ja nijesam htio. Da smo svi otišli, gdje bi bili i šta bi bili? Ne bi ni ona Vlada doli bila da nije nas bilo, boraca. A borce su zapostavili. Od njih su napravili smeće. Zamolio bih ovu državu da obrati pažnju, da vide kako se živi, pa i da uđu u kuću, svakome. I pred kuću. Da vide kako živimo. Da vide šta jedemo.“

Povratnici u okolici Kalesije zaboravljeni


I povratnici u okolicu Kalesije muku muče i upozoravaju kako nije riješeno ništa od brojnih problema koje imaju, te su tražili sastanak u Vladi Tuzlanskog kantona. Šta su njihovi problemi i da li je barem na vidiku rješenje?

Povratnici srpske nacionalnosti u Kalesiju već godinama se žale da od nadležnih institucija, kako kantonalnih, tako i državnih, gotovo da ništa nisu dobili kako bi koliko-toliko vodili normalan život. Njihovi problemi stari su već deset godina, od dana kada su se vratili u svoje prijeratne domove.

Milisav Garić, predstavnik povratnika Srba u Kalesiju, proteklog tjedna sastao se s ministrom za raseljene osobe u Vladi Tuzlanskog kantona, Seadom Mujanovićem. Garić tvrdi da problemi, umjesto da se rješavaju, još uvijek se samo gomilaju:

„Imali smo i proteste u martu i od tad smo se počeli obraćati premijeru i ostalim višim institucijama – OHR-u, Ministarstvu za ljudska prava. Svi su upoznati s ovim problemima. Odmah da vam kažem da nismo naišli ni ovdje na neko veliko razumijevanje, obzirom da se svi pravdaju da nema sredstava, da su rebalansi, da su smanjenja. Mi takvu priču slušamo, vjerujte, deset godina.“

Već deset godina mole da im se riješe barem osnovni problemi:

„I dalje ne možemo da priđemo pravoslavnom groblju u Vojčinu, tamo je imovinski spor. Selo Vukovina također, bez puta deseta godina. Uzrok: kopanje kamena, ljudi prelaze preko privatnih parcela, vlasnik je to zabranio, pa ljudi ne mogu doći svojim kućama. Deponija smeća – ko zna koliko puta smo to ponovili. Tako se bahato ponašaju da to neće ni da malo zaštite, da to prekriju zemljom, da se ne vide leševi životinja, da se tu gavranovi ne okupljaju, da ne smetaju našim poljoprivrednicima i povratnicima koji su direktno uz tu deponiju.“

Na naše pitanje kako je izgledao sastanak s ministrom Seadom Mujanovićem, Garić odgovara:

„Bio je to sastanak čisto onako: popijena kafa, ponovljeno to sve, pokušaće oni nešto s opštinom, međutim, opština će da kaže: „mi znamo za to“, tako da se bojim da neće piti vode svi ovi naši napori. Pokušaćemo još nešto u Banjaluci, još tamo nismo bili. Čak smo tražili za traktor koji posjedujemo 600-700 litara nafte da obavimo proljetnu sjetvu. Odgovor je bio negativan.“

Zbog ovakvog odnosa prema povratnicima, brojne obitelji su ponovo napustile Kalesiju:

„Otišlo nam je pedesetak mlađih porodica, između 30-40 godina starosti, sa djecom, koji ovdje u startu nisu vidjeli perspektivu. Mi koji smo kao uporni, nadamo se, danas, sutra, godina po godina – biće bolje, a evo, vidite, na kakve odgovore nailazimo. Odlaze ljudi, a ne znaju ni sami gdje odlaze. Da su htjeli da budu tamo gdje se ponovo vraćaju, ne bi dolazili ovamo i stvarali sebi komplikacije. Njihova imovina je prepuštena slučaju, šta god bude od nje. Jednostavno, nema nas ni u lokalnoj zajednici, ni u Domu zdravlja, ni u opštini da je neko zaposlen, niti bilo gdje. Znači, jedno maksimalno ignorisanje.“

U razgovoru s ministrom za raseljene osobe Tuzlanskog kantona Seadom Mujanovićem, saznajemo da se novac ulaže u sva povratnička mjesta, ali zbog konfiguracije stanovništva koje se vraća, treba očekivati da veći dio kolača ipak pripada Bošnjacima koji su i brojniji:

„Oni smatraju da sva sredstva kojima raspolaže resorno Kantonalno ministarstvo trebaju biti usmjerena na podršku povratku Srba na području Kantona, a da brigu o povratnicima Bošnjacima u Podrinje, treba da preuzme Vlada RS. Da je to bilo tako, ni izbliza ne bi bio povratak u Podrinje onakav kakav jeste. Naravno, mi sve ove godine, pogotovo zadnjih četiri-pet godina, trošimo sredstva po principu pola-pola. Evo, mi smo danas donijeli odluku Vlade da izdvajamo 63 hiljade maraka za obnovu vjerskih objekata islamske vjeroispovjesti u Podrinju, a na jednoj od narednih sjednica ćemo također donijeti odluku da izdvojimo isto 63 hiljade maraka za obnovu vjerskih objekata na području Kantona, a svi znamo da nivo oštećenosti objekata i broj oštećenih objekata ili pravoslavnih crkvi ili islamskih objekata nije ni izbliza isti. Dakle, mi u startu zauzimamo jedan odnos pola-pola koji, kad bi stavili sve argumente na sto, nije realan.“

Ministar Mujanović naglašava i to da ovi povratnici još uvijek nemaju osobne dokumente izvađene u Federaciji BiH, već se koriste onima koje su stekli u mjestima privremenog boravka u Republici Srpskoj, što im je i dodatni problem:

„Ovim ljudima koji su se vratili sugerišemo da neće još dugo biti posebni, da neće vjerovatno biti ni Kantonalnog resornog ministarstva koje će se baviti ovom problematikom, nego će oni sva svoja prava iz domena socijalne zaštite ostvarivati kao i svi građani i što prije to na neki način shvate i preduzmu određene korake, to će biti bolje za njih. Naravno, stoji ona činjenica da je čitav niz problema koje oni imaju – njihova ponovna integracija u lokalnu zajednicu u kojoj su nekad bili, stanje infrastrukture itd., to zaista stoji.“

I ova povratnička priča tako opet završava samo na riječima i nadi da će nešto krenuti nabolje, a nadležni smatraju da se povratnici ponovno trebaju osjećati domaćinima na svojoj zemlji, iako do nje nemaju niti puta. Težnje za nečim boljim i čekanje na davno dana obećanja, još jednom su brojne povratničke obitelji otjerali u izbjeglištvo.

Puzigaća: Osigurati popis imovine i u inostranstvu

Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko treba svojim autoritetom da obezbijedi popis imovine BiH i u inostranstvu, smatra predsjednik Udruženja radnika i invalida rada izbjeglih iz Hrvatske sa državljanstvom BiH Nikola Puzigaća.

"BiH ima ogromnu nepopisanu imovinu u inostranstvu, kao što su željeznice, odmarališta, stanovi građana, kao i stanovi raznih preduzeća I drugi reprenzetativni objekti", rekao je Puzigaća, komentarišući činjenicu da se imovina nad kojom je BiH bila većinski vlasnik ne nalazi na popisu radne grupe zadužene za pitanje nekretnina van BiH.

"BiH za sada nema sluha da uradi ništa što se tiče stanarskih prava, penzija, invalidnina, radnog odnosa tamo u Hrvatskoj, naknada, zarađene plate, uzajamne kase. Imali bi mi tu tri dana nabrajati. Bosna i Hercegovina bi trebala da napravi jednu dobru državnu komisiju, na čijem bi čelu bili i naši članovi, naši pravnici u koje mi imamo povjerenja, da bi se vidjelo da BiH nešto čini da zastupa svoje državljane. Ako 30 hiljada penzionera nije dobilo osam - deset godina penzije, pomnoženo s jednim dolarom, puta 12 mjeseci, puta godine – izračunajte koliko je to. Ja stanarskog prava nemam, imam iz rada i radnog odnosa invalidnost, ja sam invalidom proglašen još prije rata. Nisam dobio penziju, pa se onda odugovlačilo, najzad su mi dali 700 i nešto kuna penzije. Kao rudar s 25 godina radnog iskustva, prošao sam Njemačku, Afriku, Alžir, svuda sam bio. Naravno da želimo da naši članovi ostvare svoja prava koja nam pripadaju, kao svagdje u svijetu. Možda jednog dana međunarodna zajednica ne bude više imala staklene oči, ne bude slijepa. Daćemo joj naočale, da vide da se krše ljudska prava. Ako ne vjeruju meni, neka pročitaju dvjesto i nešto stranica od pučkog pravobranioca, pa nek vide da se krše ljudska prava i za što se naši ljudi bore. Više nema niko povjerenja ni u jedno povjerenje, zato što ništa nismo mogli da dokažemo, izuzev lične imovine. Ostalo pada u vodu. Zašto su ljudi izdvajali tolike godine? U BiH se vratila imovina, a mi smo u neravnopravnom položaju.“

RSE: Koliko ste dugo živjeli u Hrvatskoj?

Puzigaća: Dvadeset i pet godina. Tamo su mi i djeca rođena. Živio sam, radio sam, desilo se šta se desilo, bio je rat. Mi iz BiH smo prvi poslati na čekanje, danas ideš na čekanje, 80 posto plaće, sutra pitaju kad ćeš doći na posao. Mi dođemo na posao, a oni kažu: a, ne, niste iskoristili godišnji odmor, idete na godišnji. Oni su to vješto odgađali do onog trenutka dok smo mogli da prelazimo granicu. Kad više nismo mogli, onda su nam dali otkaz. Sad živim u Banjaluci, tamo imamo kancelariju. Svi naši članovi nek se jave u našu kancelariju radi dodatne registracije Udruženja, pa ćemo vidjeti dalje šta ćemo.

(Saradnja : Kadir Plećan i Maja Nikolić )
XS
SM
MD
LG