U Sarajevu brda znaju da pritisnu, zimski smog da udavi, sparina da obori a brzina života da samelje. Sarajlije i Sarajke taj osjećaj mješavine nervoze, tjeskobe i koječega, za šta je teško naći pravu riječ, nazivaju "srkletom".
Većina ih spas potraži u vikend-bijegu na okolne planine.
Za Ceciliu Hajzler i Nedžada Avdibegovića, međutim, planina više nije samo izletište. Već više od devet mjeseci, šumski mir je njihova svakodnevica i dom.
Ispred planinarskog doma "Prijatelji prirode" na Igmanu, planini nedaleko od Sarajeva, ugodna tišina, uz poneki šum vjetra u granama crnogoričnog drveća, gotovo je opipljiva.
Cecilia se, dok nam priprema kafu u kuhinji koju naziva svojim "kraljevstvom", prisjeća puta koji ju je iz ravne Vojvodine doveo prvo u Sarajevo, a zatim na Igman.
U ovaj bosanskohercegovački grad je iz Novog Sada stigla 2017. godine zbog studija. Sa Nedžadom je živjela na Vratniku, u starogradskoj mahali u kojoj su imali, kako kaže, "super osećaj zajednice". Nedžad je imao posao na koji je svako jutro išao u šest sati, ona je išla na fakultet.
"Ali, kad god bismo seli da pričamo, pričali smo o tome kako da izađemo iz te mašine, iz te gužve, iz srkleta, sistema", priča Cecilia za Radio Slobodna Evropa.
Preokret se dogodio slučajno kada je, pošto je završila fakultet i tražila posao u struci, u oglasima pronašla poziv za rad u planinarskom domu. Nedžadov je odgovor - na njenu dilemu "pa hoćemo li?" – bio kratak: "Hajde, probaj".
Izlazak iz 'zone komfora'
Selidba na Igman značila je radikalan prekid s dotadašnjim životom i izlazak iz onoga što Nedžad naziva "zonom komfora". On je u gradu imao stabilan posao radno-okupacionog terapeuta u terapijskoj zajednici, uz dodatne restauratorske poslove.
"Majstorluci razni... gips, enterijer, eksterijer, svi ti fini radovi", objašnjava Nedžad svoje zanimanje restauratora.
Bez ikakvog prethodnog ugostiteljskog ili domarskog iskustva, spakovali su stvari i krenuli u nepoznato. Podijelili su uloge – on kuha, ona je zadužena za čistoću, kafu i kasu. Učili su u hodu kako nahraniti i ugostiti grupe od više desetaka ljudi, usvajajući brojne operativne sitnice koje planinski život zahtijeva.
No, planina nije samo ćarlijanje vjetra i oku umiljate sunčane zrake koje plešu kroz grane drveća, jer je već prva zima na Igmanu postala njihov test izdržljivosti. Snijeg ih je tri puta potpuno odsjekao od svijeta.
"Prva dva dana bude bajka, super je. Treći dan... čoveče, stani. Stvarno kao u nečijem snu, kao da me neko hipnotisao. Zavejano sve. Moramo praviti prtinu kroz šumu, skroz jedan drugi film", prisjeća se Cecilia i dalje u čudu kako su uspjeli proći kroz takav period života na planini.
Ipak, to nije bilo najteže iskustvo, nego se to desilo u januaru '26. kada je planinarski dom mjesec dana bio neprestano pun ljudi. Za Ceciliu je "potpuni nedostatak privatnosti i sopstvene aure" bio veliki emotivni izazov.
"Bilo je situacija da mi je došlo da pobegnem... Nedžad zna s ljudima, zna kako, a meni je potrebno da imam nešto svoje, pa ću ja lako posle s ljudima. Ali nemoj me stalno. Kad smo taj januar pregurali, sad može sve. Prekaljujemo se", kaže ona smijući se.
Planina kao lijek: Pola glave od plastike i metala
Za Nedžada, ovaj prelazak iz grada u šumu ima dublju terapeutsku ulogu. Iza njegovog mirnog glasa kriju se decenije fizičkih i psihičkih trauma koje nosi od svoje šesnaeste godine.
"Treba mi mir, ne mogu frku i trku. Imao sam problema kroz čitav život, trauma... Borio se sa šesnaest godina, svašta nešto. Pola glave mi je plastika i metal. To su i predratne, i ratne, i poslijeratne traume. Cjeloživotne", priča Nedžad za RSE.
I ljekari su mu savjetovali mir, a devet mjeseci provedenih na igmanskom zraku dalo je vidljive rezultate.
"Popravio sam se pravo", kaže on, naglašavajući da su se njih dvoje povezali "na drugačiji način", da su sad puno "sposobniji, smireniji i da više cijene neke stvari".
Jedna od tih stvari je i izvorska voda, zbog čega Cecilia o tome priča uz široki osmijeh i osjećaj zahvalnosti.
"Svaki put kad odemo negde, nekim drugim honorarnim poslom kojim se bavimo pored ovog, kad god se vratim ovde, samo kažem – hvala ti, Bože, i napijem se ove vode sa ovog izvora što nam je u cevima".
PANSTILIA: Misija 'pod lipom'
Iako su drastično promijenili način života i okruženje, Cecilia i Nedžad nisu odustali od svojih primarnih profesija. Cecilia je pedagoginja i istoričarka umjetnosti, dosta je radila sa djecom i bavila se i savjetodavnim radom.
"Tako, šta mi tu možemo da uradimo da popravimo ovaj svet? Imam to u sebi, to volim, radim i dalje neke projekte", priča Cecilia te kaže kako su sada osnovali i svoje udruženje.
Iz te želje da "poprave svet", zajedno sa kolegicama i kolegama – muzejskom edukatoricom iz Umjetničke galerije BiH, pedagogom i botaničarkom iz Zemaljskog muzeja – osnovali su udruženje PANSTILIA.
Naziv je akronim latinskih riječi za mir (Pax), umjetnost (Ars), prirodu (Natura) i učenje (Studiorum). "Tilia" simbolizuje lipu, drevno drvo koje još od starih Slavena ima tu simboliku da se ispod nje ljudi okupljaju i druže.
"Želimo da se ta zajednica formira u prirodnom okruženju. To je lična vizija koja se itekako uklapa u ovu priču", kaže ona objašnjavajući da je riječ o neformalnom obrazovanju i odgoju za mir kroz stvaralaštvo u prirodi.
Između ravnice i brda
Dok Nedžad češće odlazi do grada zbog nabavke, Cecilia većinom ostaje tu s njihovim psom Lolom. Svakih mjesec-dva odlazi u rodni Novi Sad da vidi mamu i da, kaže, "pustim pogled da mi se ne vrati".
"Ne volim stalno odlaziti u Sarajevo, pa da se vraćam. Od tih razlika zaboli me glava. Odem samo kad moram", priča ona.
"Dok sam bila u mahali, ubeđivala sam sebe: ustani iz kreveta, siđi dole, popni se gore... i to mi je bio maksimum", prisjeća se Cecilia.
Danas, svaki silazak u Sarajevo za nju predstavlja teret.
"Tamo osetim kao da me nešto pritiska, stisnuta sam. A onda dođem ovde... uuuu... raširim ruke. Skroz je neki drugi osećaj. Telo mi se drugačije ponaša", opisuje Cecilia trenutak povratka iz grada na Igman.
U šumovitom kutku Igmana, a opet nedaleko od glavne ceste, Cecilia i Nedžad žive život po vlastitom izboru i naravno pravilima planinarskog doma čiji su uposlenici.
Dok piju ledenu izvorsku vodu koja im stiže ravno kroz cijevi u čašu, oni su primjer da se iz "mašine" može izaći – ako imaš hrabrosti da postaviš pitanje "hoćemo li?" i odgovoriš sa "hajde da probamo".