Prije dvanest godina u jami Tihotina, iz koje je nekada iskopavana boksitna ruda, Halida Draganović iz Ključa pronašla je posmrtne ostatke svojih sinova Edina i Zlatana.
„Gdje god smo čuli da postoji grobnica, bilo šta, mi smo tražili. On je pronađen tamo, obavili smo dženazu. Tad je pronađeno njih devet. Poslije su nađeni drugi. Još jedan fali, četrnaest je pronađeno i oni su dolje, na našem šehidskom mezarju. Kad bi svi ljudi odgovarali, meni niko ne može vratiti djecu. Ali, treba da svi kažemo istinu. Bosna neće naprijed ako budemo živjeli u ovakvom stanju. Zemlja izbacuje istinu iz sebe. Ljudi treba da kažu istinu, da svako nađe svoje. Da idemo dalje“, priča Halida Draganović
Bol zbog gubitka ne prolazi, ali je na neki način olakšanje kada nakon godina traženja pronađete tijela i na dostojanstven način sahranite svoje najdraže i kada znate gdje je mjesto na koje možete otići i proučiti im fatihu, kaže sa suzama u očima Šehiza Baručić, koja je također u rudarskom kopnu na Tihotini pronašla svoga sina. „Djeca su bila u logoru, izvedena, strijeljana. Nažalost. Mi nismo ništa znali do unazad možda dvije-tri godine. Mi smo svoju djecu pronašli, ali apeliramo na vlasti i na našu državu, koju mi smatramo svojom državom, da pronađu još one ostale koji nisu pronađeni. Jer svaka majka, sestra, supruga, dijete je sretno kad zna gdje treba da prouči fatihu, gdje da ode svome ocu, sinu, bratu ili bilo kome“, kaže Šehiza Baručić
No, Emina Mašinović iz Kulen Vakufa još nije pronašla svoj smiraj. Potraga za nestalim suprugom još uvijek traje. „Porodice nestalih i dalje tragaju, i dalje organi vlasti koji trebaju to raditi, ne rade na pravi način, malo se traži. Jednostavno, očekujemo više pomoći, i u ekshumacijama i u identifikaciji. Dvadeset i dvije godine – nije malo. Zamislite da dvadeset i dvije godine živite – moj sin je imao tri mjeseca, sad ima dvadeset i dvije, i još uvijek ne zna šta je bilo s njegovim ocem.“
Mujo Begić iz Instituta za traženje nestalih u Bosni i Hercegovini kaže da je grobnica u Tihotini iznimno nepristupačna, što pokazuje da su počinioci pokušali prikriti ovaj zločin. „Ta grobnica je dubine stotinjak metara, širine nešto više od metar i dužine nekih pet-šest metara procjepa. Ona je odabrana jednim smišljenim planskim ciljem da se prikriju te žrtve, da se nikada ne pronađu, da oni koji su najodgovorniji za te zločine nikada ne odgovaraju.“
Za zločin na Tihotini još niko nije procesuiran, iako su naredbodavci i počinioci uglavnom poznati. „Neosporne su činjenice koje govore o tome da su najviši vojni i policijski zvaničnici tzv. Srpske Opštine Bihać i 15. Bihaćke brigade, tzv. Vojske RS, bili umiješani, direktno i indirektno u ovaj zločin, i stoga mislim da ima dovoljno elemenata da se može podignuti optužnice koje će rezultirati osuđujućim presudama“, kaže Mujo Begić
Masovnu grobnicu na Tihotini otkrili su pripadnici Kantonalnog MUP-a i članovi Državne komisije za traženje nestalih 2002. godine. Ona je skivala tijela 53 ubijena zatočenika logora Račić, najzloglasnijeg logora na području bihaće općine iz kojeg skoro niko nije izašao živ. „Dvojica dječaka koji su bili na odsluženju vojnog roka, koji su se vraćali svojim kućama, zarobljeni u Bosanskom Petrovcu, nakon toga bili zatvoreni u logoru u Vrtočama, da bi kasnije bili prebačeni u logor Račić, i završili u jami Tihotina“
Identifikovani su posmrtni ostaci 51 žrtve. Najmlađa je bio sedamnaestogodišnji Mehmed Šehić iz Orašca, dok je najstarija žrtva Izet Mujić iz Golubića, koji je u vrijeme ubistva imao 55 godina.
