Dostupni linkovi

Hrvoje Čulić živa legenda Hajduka


Hrvoje Čulić, Foto: Goran Vežić

Hrvatski tisak slavi Darija Srnu, koji je u Istanbulu, kao prvi hrvatski nogometaš, kapetan neke momčadi, ponio jedan europski pehar - kup UEFA. Srna, kapetan Šahtjara iz Donjecka, bivši igrač Neretve iz Metkovića i Hajduka iz Splita, ima pravo slaviti svoje visoke europske dosege, ima pravo i splitski klub biti ponosan na svog bivšeg igrača i kapetana hrvatske reprezentacije, ali je šteta da taj isti klub zaboravlja vrijeme prije 65 godina, kad je on bio na krovu Europe.

Prije 65 godina nogomet je bio više od igre - tada je nogometni klub Hajduk, 7. svibnja 1944. godine, na dan splitskog patrona svetog Duje, na Visu, obnovljen kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Danas je iz te slavne momčadi na životu samo 86-godišnji nekadašnji golman, Hrvoje Čulić. Umjesto da prima počasti u ime svoje generacije - priliku da se sjeti tih dana, imao je samo pred vašim novinarom. Nitko ga nije pozvao da mu čestita veliku obljetnicu:

"Meni niko ništa nije javia, a krivo mi je za Hajduk."


No, to je kraj ove velike priče. Što je bilo na njenom početku? Hrvoje Čulić je prije rata branio u splitskom Akademskom športskom klubu. Nakon pada Italije, zajedno sa tisućama splitskih omladinaca, priključio se partizanima na Mosoru i Biokovu. Došao je i do Visa, gdje se razbolio:

"Ja tu nisam moga maknut. Dođe Jozo Matoš i poče me masirat."


Slavni Hajdukov kapetan, Jozo Matošić, pomogao je Čuliću da ozdravi i da se priključi nogometnoj sekciji XXVI divizije:

"Kasnije su došli partizani Hajduka ja sam im se priključia."


Neki Hajdukovci su na Vis došli iz partizanskih jedinica, a neki potajice iz okupiranog Splita. Godine 1944., 7. svibnja, hajdukovci su iz pera doktora Šime Poduje poslali pozdrav Splitu.

"Tvoj Hajduk, prvi predstavnik sportske Dalmacije, koji ti je pronio slavu kroz 33 države i četiri kontinenta, nalazi se danas, nakon četiri godine fašističko-ustaških progona, na slobodi. Na oslobođenom teritoriju i na Dan svetog Duje, tvog patrona, obnavlja se u okrilju Narodnooslobodilačke borbe...",
pisao je Šime Poduje, mozak čitave operacije i u Splitu i kasnije na sredozemnim obalama, gdje je Hajduk nastupao.

Hrvoje Čulić je za ratnog Hajduka branio na pedesetak utakmica na tri kontinenta - u Europi, Aziji i Africi. Prvi nastupi su bili u Italiji, kamo je Hajduk otišao s Visa:

"To je bila ka naša baza i tu je bia Hajduk."

Između niza utakmica izdvaja se ona odigrana 23. rujna 1944. godine u Bariju, kad je Hajduk igrao s reprezentacijom britanske vojske pred 50.000 gledalaca, što je bio najveći sportski događaj u tada porobljenoj Europi. Hajduk nije bio kompletan radi malarije, od koje su neki igrači oboljeli:

"Onda nisam brania, bia sam rezerva. Sve je bilo dobro prvo poluvrijeme. Bilo je 2:2, ali kasnije smo pali. Nismo imali snage. Ali, da si ti vidija te naše ranjenike, te naše koji su bili u Italiji u bolnici, kako su došli i kakao su navijali. Ta igra Hajduka je bila jedna oduška."


Revanš je uslijedio kasnije. Poslije je Hajduk išao na Maltu. I politički je djelovao, kaže Hrvoje Čulić, objašnjavali su istinu o ratu u Jugoslaviji i onima koji su bili za kralja:

"Hajduk je mnogo pomoga tim našim ljudima koji su bili ne zna se za šta, jedni govore ovako, a drugi onako. Mi smo njima objasnili situaciju i mnogi su se Splićani vratili. I to je bila uloga Hajduka, ne samo nogomet."

Igrao je Hajduk i u sjevernoj Africi, u Egiptu. Igrali su i s našim izbjeglicama u El Shattu, na pijesku sinajske pustinje:

"Igrali smo s našim ljudima koji su tamo bili, ali opet je došlo do zbližavanja, do tumačenja, do objašnjena situacije. Tu je bilo svega."


Najveća počast partizanskom Hajduku stigla je u Bejrutu. Ukazom generala de Gaullea postali su počasna momčad Slobodne Francuske. Tamo su, kaže Hrvoje Čulić, svi voljeli Hajduka:

"Svi su bili za Hajduka. To znači da je Hajduk steka simpatije igranjem i ponašanjem. To je bio veliki zasluženi dobitak, veliki, veliki."

U Libanonu su voljeli partizanskog Hajduka, a u Hrvatskoj je početkom devedesetih došlo neko vrijeme kad ga više nisu voljeli, pa su i iz njegova memoranduma izbrisali podatak da je on momčad Slobodne Francuske.

Publicist Ante Jelaska:

"A samo zamislimo što bi to značilo jednome Ajaksu ili jednome Anderlehtu, da nosi, da je zaradio u tom paklu II svjetskog rata ovakav strašno jak i značajan naziv! Šta bi se oni time hvalili, šta bi oni isticali, a mi smo to izbrisali, mi smo to sakrili. Sve te ratne trofeje, pokale, fotografije, sve je to iz Hajdukovih prostorija uklonjeno."


Hajduk je kao momčad Narodnooslobodilačke vojske jedini od prijeratnih istaknutih klubova zadržao svoje ime. Neki su htjeli i da on nakon rata bude vojna momčad, ali hajdukovci su to odbili, kaže Hrvoje Čulić:

"Ipak smo mi zadržali ime Hajduk, a onda, u to vrime, to baš i nije bilo lako."

Zahvaljujući svojoj ratnoj generaciji nogometaša, Hajduk je zadržao pravo na svoje ime, a zadržao je i pravo da ostane klub Splita i Dalmacije. Ante Jelaska:

"Došla je Hajduku ponuda Štaba JNA da nastavi igrati pod patronatom i u ime Vojske. Hajdukovci, uprava i igrači su to jednoglasno odbili. Rekli su - Mi, kada je trebalo u ratu boriti se za cjelinu, onda smo to uradili. Danas rata više nema, započinje građanski život i mi ćemo nastaviti samo i isključivo kao predstavnik grada Splita, Hajduk grada Splita, drugo ništa ne dolazi u obzor."

Za dvije godine splitski klub će proslaviti stotinu godina svog postojanja i valjda tada neće preskočiti dio svoje ratne povijesti kad su, slikovito rečeno, bili prvaci Europe, kad su saveznički avioni bacali letke, pozivajući europske sportaše da se ugledaju na splitske nogometaše.

"Bili su bili vrhovi planina,

Bila je košulja Hajdučkoga sina.

Ruke ćemo skupa za bile diči,

K'o jedno srce za Hajduk ćemo biti.

Bila i plava skladna je boja,

To je simbol majstora s mora.

Ruke ćemo skupa za Bile diči,

K'o jedno srce za Hajduk ćemo biti.

Ponos je grada poznat po svitu

I uvik vjeran svom rodnom Splitu."
XS
SM
MD
LG