Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sportisti bez prava na državnu mirovinu


Blanka Vlašić, arhiv
Zvuči nevjerovatno, ali Ivano Balić, Blanka Vlašić, Janica Kostelić ili Goran Ivanišević, iako su, postižući vrhunske rezultate ujedno promovisali i promovišu zemlju, ovi vrhunski sportisti u Hrvatskoj nemaju sistemski osigurane mirovine, niti zdravstveno osiguranje.

Dok su u vrhu, od olimpijskih odbora, klubova ili gradova, sportisti primaju dobre stipendije. Problem nastaje kad završe sportsku karijeru, osobito u sportskim granama koje komercijalno i medijski nisu toliko zanimljive. Neki od njih, zaslužene beneficije dobili su zahvaljujući političkom angažmanu, a ne vrhunskim sportskim rezultatima koje postižu.

„Ja sam Biserka Perman, članica kuglačkog kluba Rijeka, članica državne reprezentacije od 1976. do 2009. godine, neprekidno. Sudjelovala sam na 16 prvenstava, osvojila 22 medalje, od kojih sedam zlatnih, četiri svjetska rekorda i nositeljica prvog svjetskog rekorda za neovisnu Hrvatsku. S tim se volim pohvaliti. To je bilo u Bratislavi 1992. godine na svjetskom prvenstvu. Imala sam tu sreću da sam u prošlom saborskom mandatu bila na listi SDP-a, te sam izabrana za zastupnicu u hrvatski Sabor. Temeljem toga i moga staža, koji mi je plaćao moj klub, stekla sam uvjete za saborsku mirovinu.“


Najtrofejnija hrvatska i svjetska kuglačica, Biserka Perman, unatoč 23 osvojene medalje, kaže da bi sa svojim medaljama, bez saborske mirovine, teško kupovala kruh i mlijeko, a tako je s većinom vrhunskih sportaša koji, zbog intenzivnih treninga, ne stignu završiti školu, a još manje fakultet.

Janica Kostelic, Are, završnica Svjetskog kupa, mart 2006.
„Recimo, ne znam da li je Janica Kostelić završila srednju školu. Imala je tu sreću da je bila u sportu u kojem je ipak postojala određena financijska dobit i normalno da je ona uspjela sebi osigurati egzistenciju. Velika većina sportaša u ostalim sportovima, a koji nisu medijski praćeni, to ne uspijeva i oni, nakon završene sportske karijere, ostaju praktično siročići na cesti - šešir ispred sebe i idemo na korzo moliti za milostinju“, kaže Perman.

I bivša zvijezda hrvatskog vaterpola, Perica Bukić, danas predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza, svoju egzistencijalnu sigurnost može zahvaliti političkom angažmanu.

„Proveo sam u Saboru šest godina i po Zakonu imam prava na tu mirovinu, ali ne kao osvajač 40 najvećih svjetskih medalja koje uopće postoje u sportu kojim se bavim“
, navodi Bukić.

Goran Ivanišević spada u jedan posto hrvatskih sportaša koji po završetku karijere mogu mirno živjeti i uživati, zahvaljujući višegodišnjim vrhunskim rezultatima, ali i komercijalno atraktivnom sportu. Kruna je bila u Wimbeldonu 2001. godine. Zarađeni novac Ivanišević je ulagao u nekretnine u Hrvatskoj i svijetu. Popis vila i stanova je impozantan. U građevinskom biznisu nije baš imao previše sreće.

Upravo ovih dana Ivanišević opovrgava medijske napise kako mu loše ide i tvrdi da mu luksuznu 22-metarsku jahtu nisu zaplijenili zbog neplaćanja kredita, već ju je sam vratio jer je brod bio nekvalitetan.

Bez prihoda i zdravstvene zaštite


No, unatoč tome što je proslavio Hrvatsku, ni Ivanišević, a ni ostali vrhunski sportaši, nemaju pravo na državnu mirovinu. Prijedlog je nekoliko puta, a zadnji put prije tri godine, bio pred hrvatskim Saborom, ali nije prošao.

Goran Ivanišević na jednom od takmičenja, arhiv
„Mali procent sportaša je osigurao svoju egzistenciju baveći se sportom. Na žalost, bez treninga dva puta dnevno i izuzetnih fizičkih napora, sportaš ne može biti konkurentan, niti na evropskoj, niti na svjetskoj razini. To znači da u tom razdoblju i u tom vremenu mora zapustiti neke stvari, kao što je školovanje ili normalan radni odnos. Na žalost, sportaši koji su kao takvi donijeli olimpijska odličja, po završetku svoje sportske karijere, postaju socijalni problem“, kaže glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop.

„Trenutno, nije baš da se iko muči nakon osvojenih medalja, zbog količine stipendija, što od Olimpijskog odbora, gradova, županija i njihovih klubova. Za ove najbolje, primanja obilato premašuju visoki osobni dohodak u Hrvatskoj, tako da Filip Buden, naš srebreni olimpijac, gimnastičar iz Pekinga, ima sada sve te stipendije. Sve to zajedno sabrano prelazi preko 20.000 kuna. Ne vidim da bi se tu neko od ovih najboljih mučio. Druga je stvar što nakon karijere oni imaju neke mirovine ili nešto što bi bilo stalna dotacija“, navodi tajnik Hrvatskog zbora sportskih novinara Marin Šarec - Nemec iz Sporta plus.

Vrhunski sportaši u medijski manje zanimljivim sportovima ne žive komotno, ni na samom vrhuncu karijere, ističe kuglašica Perman. Sretni su, kaže, ako nađu sponzora koji će cijelom klubu uplatiti 10.000 eura godišnje, a ne pojedincu.

Zdravstvenu zaštitu putem raznih osiguravajućih društava imaju samo olimpijci i sretnici kao nogometaši, ako im to plati klub.

„Inače nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu jer sustav zdravstvene zaštite sportaša nije dio zdravstvenog sustava Republike Hrvatske, kao što je bio nekada u vrijeme Jugoslavije. Mi smo onda, od sportskog liječnika, dobili uputnicu za vađenje krvi i za snimanje pluća. S tom uputnicom smo obavili sve preglede i vratili se sa nalazom. To je bio, kao i svaki drugi, specijalistički pregled. Danas je to nemoguće. Vi idete sportskom liječniku, ali ako morate obaviti bilo koju pretragu, morate je normalno platiti. Zdravstvena zaštita sportaša je ravna na nuli. Ne daj Bože neke trajnije povrede, sportaš ostaje na cesti“, kaže Perman.
"Promidžba raznih proizvoda, od mineralne vode do prehrambenih artikala, bila je nešto što sam morao raditi kao dodatnu aktivnost da bi zaradio i financirao sebe za svoje treninge i pripreme", kaže plivački as Gordan Kožulj.


Tridesetčetverogodišnji plivački as, Gordan Kožulj, četverostruki olimpijac, jedan je od rijetkih hrvatskih vrhunskih sportaša s fakultetskom diplomom (završio je Političku ekonomiju na američkom sveučilištu Berkly). Smatra da bi muke mnogih sportaša bile riješene kada bi se, uz sport, mogli i obrazovati, a nakon sportske karijere zaposliti. Ali to je, kaže Kožulj, u hrvatskom obrazovnom sustavu vrlo teško, za razliku od američkog, koji upravo stimulira i potiče izvan-fakultetske aktivnosti.

„Samim plivanjem se jako malo može zaraditi. Više je onog što sam zaradio kao sportaš, a što je bilo vezano uz promotivne akcije ili marketinške kampanje, koje su indirektno vezane za to što sam bio uspješan u sportu, ali direktno nisu bile vezane za plivanje. Promidžba raznih proizvoda, od mineralne vode do prehrambenih artikala, bila je nešto što sam morao raditi kao dodatnu aktivnost da bi zaradio i financirao sebe za svoje treninge i pripreme. Vjerojatno je tako i sa sportašima u drugim sportskim aktivnostima. Na samim natjecanjima, bez obzira koliko bili uspješni, vrlo malo se može zaraditi. Najbolji mogu nešto zaraditi, ali opet to nije dovoljno da se pokriju troškovi velikih i važnih priprema. Od sporta se vrlo teško može živjeti“
, zaključuje Kožulj.

*****
Ukoliko vas zanima, ovdje možete naći i ostale priče iz teme sedmice o tretmanu sportista u regionu:
Titule stižu, a plate kasne
Sportisti u RS-u plaćeniji nego u Federaciji BiH
Kreditom na Evropsko prvenstvo
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG