Nakon što su predstavnici sindikata napustili Gospodarsko-socijalno vijeće, premijerka Jadranka Kosor pozvala ih je da se vrate i nastave razgovor. Sindikati tvrde da je u tom tripartitnom tijelu Vlada razgovarala samo sa poslodavcima, dok je prema sindikatima bio stav „uzmi ili ostavi!“
Ono što još nikome nije uspjelo posljednjih dvadeset godina, uspjelo je hrvatskoj Vladi! Sindikalne središnjice zastupljene u Gospodarsko-socijalnom vijeću (GSV), tijelu u kojem se treba voditi socijalni dijalog između poslodavaca, sindikata i vlasti, izjavile su da zajedno izlaze iz tog tijela, i da kreću u organizaciju svesindikalnog sabora na kojem će odlučiti o sljedećim zajedničkim potezima.
Premijerka Jadranka Kosor pozvala ih je odmah da se vrate:
„Budući da su sindikalne središnjice najavile da izlaze iz GSV-a, želim ih pozvati da se vrate, želim ih pozvati za zajednički stol. Samo zajednički stol i samo razgovor rješavaju probleme.“
„Socijalni dijalog više ne funkcionira,“ odgovara predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević, obrazlažući zašto se izišlo iz GSV-a. Na sjednicama tog vijeća vodio se dijalog Vlade i poslodavaca, dok su sindikati bili suočeni sa politikom svršenog čina:
Ana Knežević, Foto: Enis Zebić„Vidjeli smo i kako je objavljen Vladin program gospodarskog oporavka – premijerka ga je prvom objavila na konferenciji za tisak, a onda smo ga mi dobili na sjednicu Gospodarsko-socijalnog vijeća, s obrazloženjem da ćemo moći intervenirati kada se bude operacionalizirala svaka pojedina mjera! One porezne stope na plaće su također prvo bile objavljene na Vladi, a mi ćemo o tome moći poslije raspravljati, opet po principu - uzmi ili ostavi!“
To je uzrok odlaska sindikata iz GSV-a, međutim neposredni povod bilo je otkriće da Vlada planira izmijeniti članak 262 Zakona o radu, gdje se predlaže da – nakon isteka važenja kolektivnog ugovora – njegova primjena traje najviše 6 mjeseci.
Na taj bi se način – tvrde sindikati – omogućilo poslodavcima (bilo Vladi u državnim i javnim poduzećima, bilo privatnicima) da otežu pregovore tih 6 mjeseci dok ne istekne kolektivni ugovor, a potom bi riješili stvar pravilnikom, u kojem će staviti samo ono na što ih obavezuje Zakon o radu, a ne i ono što je prije postignuto kolektivnim pregovaranjem.
Stezanje remena
A koja su to prava – objašnjava dobar poznavatelj problematike – bivši sindikalist, a sada laburist Dragutin Lesar:
„Ni Zakon o radu ni ijedan drugi zakon u sebi ne sadrži pravo zaposlenih na regres za godišnji odmor, niti naknaduputnih troškova, niti božićnicu, niti dječje darove, niti usksnicu – što god želite! Radnicima ostaje – osim otpremnine – samo zajamčena brutto plaća od 2.814 kuna, i ništa više!“
Odricanja su nužna, odgovara nekadašnji Lesarov kolega u sindikatu, a sada predstojnik vladinog ureda za socijalno partnerstvo Vitomir Begović. Svugdje u Europi se steže remen, kazao je:
„A mi ovdje radi jednog šnicla želimo ubiti kravu! Želim reći – ako je ovdje problem božićnica ili regres ove godine, da onda taj ustupak treba napraviti radi bolje budućnosti sviju, jer u suprotnom situacija može biti daleko gora – da uslijede rezovi, kašnjenje plaća, smanjenje broja zaposlenih itd!“
Kada je Račanova vlada početkom dvijetisućitih zbog pritiska MMF-a raskinula kolektivne ugovore i smanjila plaće u javnom sektoru, država je zbog raskida ugovora izgubila tisuće parnica na sudu i platila masne novce, a svi ozbiljniji analitičari slažu se da je to rezanje plaća bio vjerojatno glavni razlog zašto su dvije godine kasnije izgubili izbore.
Vlada je između čekića i nakovnja – s jedne strane kriza sa svojim imperativima, a sa druge sindikati sa svojim zahtjevima. Mediji skloni poslodavcima i Vladi plaše javnost tvrdnjama kako bi tvrdoglavost sindikata mogla dovesti do ponavljanja grčkog scenarija i u Hrvatskoj, ali za to je sindikalna scena u Hrvatskoj – kažu bolji poznavatelji - previše nejedinstvena.
Ono što još nikome nije uspjelo posljednjih dvadeset godina, uspjelo je hrvatskoj Vladi! Sindikalne središnjice zastupljene u Gospodarsko-socijalnom vijeću (GSV), tijelu u kojem se treba voditi socijalni dijalog između poslodavaca, sindikata i vlasti, izjavile su da zajedno izlaze iz tog tijela, i da kreću u organizaciju svesindikalnog sabora na kojem će odlučiti o sljedećim zajedničkim potezima.
Premijerka Jadranka Kosor pozvala ih je odmah da se vrate:
„Budući da su sindikalne središnjice najavile da izlaze iz GSV-a, želim ih pozvati da se vrate, želim ih pozvati za zajednički stol. Samo zajednički stol i samo razgovor rješavaju probleme.“
„Socijalni dijalog više ne funkcionira,“ odgovara predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević, obrazlažući zašto se izišlo iz GSV-a. Na sjednicama tog vijeća vodio se dijalog Vlade i poslodavaca, dok su sindikati bili suočeni sa politikom svršenog čina:
To je uzrok odlaska sindikata iz GSV-a, međutim neposredni povod bilo je otkriće da Vlada planira izmijeniti članak 262 Zakona o radu, gdje se predlaže da – nakon isteka važenja kolektivnog ugovora – njegova primjena traje najviše 6 mjeseci.
Na taj bi se način – tvrde sindikati – omogućilo poslodavcima (bilo Vladi u državnim i javnim poduzećima, bilo privatnicima) da otežu pregovore tih 6 mjeseci dok ne istekne kolektivni ugovor, a potom bi riješili stvar pravilnikom, u kojem će staviti samo ono na što ih obavezuje Zakon o radu, a ne i ono što je prije postignuto kolektivnim pregovaranjem.
Stezanje remena
A koja su to prava – objašnjava dobar poznavatelj problematike – bivši sindikalist, a sada laburist Dragutin Lesar:
„Ni Zakon o radu ni ijedan drugi zakon u sebi ne sadrži pravo zaposlenih na regres za godišnji odmor, niti naknadu
Radnicima ostaje – osim otpremnine – samo zajamčena brutto plaća od 2.814 kuna, i ništa više!
Odricanja su nužna, odgovara nekadašnji Lesarov kolega u sindikatu, a sada predstojnik vladinog ureda za socijalno partnerstvo Vitomir Begović. Svugdje u Europi se steže remen, kazao je:
„A mi ovdje radi jednog šnicla želimo ubiti kravu! Želim reći – ako je ovdje problem božićnica ili regres ove godine, da onda taj ustupak treba napraviti radi bolje budućnosti sviju, jer u suprotnom situacija može biti daleko gora – da uslijede rezovi, kašnjenje plaća, smanjenje broja zaposlenih itd!“
Kada je Račanova vlada početkom dvijetisućitih zbog pritiska MMF-a raskinula kolektivne ugovore i smanjila plaće u javnom sektoru, država je zbog raskida ugovora izgubila tisuće parnica na sudu i platila masne novce, a svi ozbiljniji analitičari slažu se da je to rezanje plaća bio vjerojatno glavni razlog zašto su dvije godine kasnije izgubili izbore.
Vlada je između čekića i nakovnja – s jedne strane kriza sa svojim imperativima, a sa druge sindikati sa svojim zahtjevima. Mediji skloni poslodavcima i Vladi plaše javnost tvrdnjama kako bi tvrdoglavost sindikata mogla dovesti do ponavljanja grčkog scenarija i u Hrvatskoj, ali za to je sindikalna scena u Hrvatskoj – kažu bolji poznavatelji - previše nejedinstvena.
