RSE: Što reći o jučerašnjem divljanju u strogom centru Beograda? Mediji su znali gdje će biti napadi i postavili su kamere, ali policije nigdje.
Šimonović: Vandalizam je sam po sebi problem, ali nije glavni problem. Divljaka uvijek ima. Ono što zabrinjava jeste nedostatak prevencije. Državni organi Srbije, koji su, uostalom, i organizirali okupljanje, znali su, ili su morali znati, za prijetnju veleposlanstvima. Ako su mogli organizirati na tisuće autobusa kojima su dovodili prosvjednike iz cijele Srbije, onda su morali zaštiti i veleposlanstva. Prema tome, ono što treba očekivati od strane Srbije je, ne samo osuda, koja je već stigla, ali i isprika i naknada štete.
RSE: Prve reakcije s hrvatske strane – takav je bar moj dojam – su da se očekuje da će to trajati još nekoliko dana, dok se «ne istutnjaju». Koliko su takva očekivanja na mjestu? Ili ovo može postati jedna konstantna, tinjajuća, ili ne samo tinjajuća, kriza u Srbiji i regiji?
Šimonović: Najavljivano je dva miliona prosvjednika. Međutim, uz prijevoz i lanč-pakete, okupilo se 200.000-300.000. S druge strane, ne bih rekao da će to nužno kratko trajati. Cijelo vrijeme se od strane vlade najavljuju jedan program za sve situacije. Mislim da to neće biti tako masovno, kao što su se neki pribojavali, ali mislim da će trajati jedno vrijeme i da će trebati vremena dok se taj balon ne ispuše.
RSE: Da li će se uspostaviti elementarna stabilnost između Beograda i Prištine, da bar nekako stvari počnu funkcionirati?
Šimonović: Mislim da će, bar u početku, Albanci na Kosovu jako paziti da ne dođe do kršenja prava srpskog stanovništva. Međutim, na duži rok, to je nešto što će iziskivati pažljivo monitoriranje od strane međunarodnih snaga. Što se tiče komunikacije između Srbije i Kosova, tu treba, bar u prvo vrijeme, očekivati poteškoće.
RSE: Vi ste izašli sa sugestijom da Hrvatska ne bi trebala sjediti i tek kazati da će u neko dogledno vrijeme priznati kosovsku nezavisnost, već da treba iskoristiti svoju poziciju u Vijeću sigurnosti, svoju poziciju u regiji i probati pomoći i Srbiji i Kosovu.
Šimonović: Ja mislim da mi možemo bolje pomoći i Srbiji i Kosovu od drugih jer ih bolje razumijemo, jer smo s njima živjeli, jer – nadam se – dijelimo iste aspiracije i budućnost članstva u Evropskoj uniji, s tim da smo mi na tom putu dalje odmakli. Mi nećemo biti u prvom redu za priznavanje, ali ni zadnji.
RSE: Što je sa Makedonijom? U Makedoniji oko dvadesetak posto stanovništva čine Albanci. Mnogi se boje da bi sindrom nezavisnosti Kosova mogao preliti i na Makedoniju, na ovaj ili onaj način. Koliko su takva strahovanja utemeljena?
Šimonović: Makedonski Albanci, kao i svaki drugi narod, imaju pravo na samoopredjeljenje. Međutim, dok je situacija u Makedoniji takva da se njihovo samoopredjeljenje omogućava od strane državnih organa u Makedoniji, dok im se omogućavaju njihova nacionalna prava, to je bitno drukčija situacija nego što je to bila situacija sa Kosovom. U krajnjoj liniji, Makedonci i Albanci u Makedoniji mogu razgovarati apsolutno i uvijek o svim temama. Ali za neku jednostranu akciju, u smislu odcjepljenja ne bi postojala međunarodnopravna opravdanja.
RSE: Gdje je differentia specifica?
Šimonović: Differentia specifica između Kosova i Makedonije je na prvom mjestu u tome što je Kosovo u vrijeme SFRJ imalo jedan autonomni status, koji Albanci u Makedoniji nikada nisu imali. Kosovskim Albancima je takav status bio ukinut, i to protupravno, i kad su oni na to reagirali, na njih se išlo grubom represijom i nije im se omogućavalo da svoja ljudska i nacionalna prava ostvaruju u Republici Srbiji. To je ključna razlika.
