Iako Hrvatska raspolaže najmodernijom tehnologijom i ima uhodanu praksu traženja i identifikacije nestalih, još se oko 1.800 osoba vodi kao nestale. Od tog broja nešto preko polovice su osobe hrvatske nacionalnosti, a nešto manje od polovice osobe srpske nacionalnosti.
Obitelji svih nestalih žale se na sporost postupka, a obitelji hrvatskih nestalih i na izostanak najavljene suradnje srbijanske strane.
I dvadeset godina nakon pada Vukovara, Marija Anić Antić traži posmrtne ostatke svog sina Jadranka, koji je kao dragovoljac iz Zagreba branio Vukovar, nakon pada grada je zarobljen i trag mu se gubi u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu, gdje je posljednji puta viđen ujesen 1991. godine. Uz nju, za svojim ocem tuguje njezin unuk, Jadrankov sin.
“Kada je bio mali i kada je krenuo u školu, napisao je sastav: ‘Moj prijatelj je bogatiji od mene. Ima tatu i ima veću kuću.’ Ja znam da moje dijete nije živo, ali čekam da dobijem bar jednu kost da se smirim”, priča Marija.
O tome da postoji svjedok koji je Jadranka vidio u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu izviještena je srpska strana, kaže voditelj Uprave za zatočene i nestale pukovnih Ivan Gruić.
Zatvor, ilustrativna fotografija
“Za sada nemamo odgovor, ali moram reći da nije nužno da ćemo Jadranka naći na tom području. Jer, imamo niz slučajeva gdje imamo svjedoke, pa čak i dokumente da su ljudi bili u zatvorima i logorima na teritoriji Srbije, a da smo ih kasnije našli u nekoj od masovnih grobnica u Hrvatskoj, poglavito na području Negoslavaca i Berka. Put je išao iz Vukovara u zatvor ili logor na području Srbije i povrat nazad na okupirano područje Hrvatske”, navodi Gruić.
Još se ukupno 1804 osobe vode kao nestale. Iako već dugo nema zasebnih “etničkih” popisa, bivše “hrvatske” nestale sada se tehnički naziva “nestalima iz 1991 -1992”, i njihov je broj konačno pao ispod tisuću.
Očekivanja od sarajevske konferencije
U Zagrebu i Osijeku ima 557 neidentificiranih posmrtnih ostataka tih žrtava koji su svi obrađeni klasičnim postupcima sudske medicine i podvrgnuti DNK analizi. DNK analiza je u potpunosti utvrdila genotip za 421 osobu, ali on ne odgovara niti jednom od prikupljenih uzoraka krvi članova obitelji nestalih.
Kako su 53 tijela žrtve paljevine, znanost za sada nema načina utvrditi njihov identitet, nego se samo može pretpostaviti na temelju mjesta gdje su tijela nađena. Još se za 61 tijelo vrše ponovljene provjere. I tu se nema mnogo što dodati.
Međutim, kako je velik broj nestalih sa hrvatske strane iz vremena pada Vukovara, Gruić kaže kako bi sljedeći veliki pomak bio da srbijanske vlasti počnu konkretizirati svoju iskazanu spremnost na suradnju.
“Da krenu u to, taj problem bi se mogao riješiti vrlo brzo. Dakako – ne sve, ali jedan veliki dio problema bi bio riješen”, navodi Gruić.
Slično razmišlja i predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir, govoreći o svojim očekivanjima od skore međunarodne konferencije o nestalima u Sarajevu.
“Strahujemo da konferencija ne bude tek poligon za sklapanje određenih sporazuma koji bi državama regije otvorili lakši i slobodniji put prema Europskoj uniji, a da i taj dan bude samo još jedan dan koji je prošao, a da se u njemu nije ništa riješilo”, kaže Ljiljana Alvir.
I tajnik Udruženja srpskih porodica odvedenih, ubijenih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba “Protiv zaborava” Branko Jurišić kaže za naš radio da se njegovi članovi žale na sporost postupka, ali i na to da se ništa ne radi po pitanju nestalih Srba u Vukovaru 1991. godine, prije početka ratnih aktivnosti.
“Nismo puno nešto radili, jer dogodi se nekako da taman kad se nešto hoće napraviti – onda se desi da nije pravi trenutak. Ljudi koji su u Udruženju nisu zadovoljni radom Udruženja i situacijom, da tako kažem”, zaključuje Jurišić.
Obitelji svih nestalih žale se na sporost postupka, a obitelji hrvatskih nestalih i na izostanak najavljene suradnje srbijanske strane.
I dvadeset godina nakon pada Vukovara, Marija Anić Antić traži posmrtne ostatke svog sina Jadranka, koji je kao dragovoljac iz Zagreba branio Vukovar, nakon pada grada je zarobljen i trag mu se gubi u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu, gdje je posljednji puta viđen ujesen 1991. godine. Uz nju, za svojim ocem tuguje njezin unuk, Jadrankov sin.
“Kada je bio mali i kada je krenuo u školu, napisao je sastav: ‘Moj prijatelj je bogatiji od mene. Ima tatu i ima veću kuću.’ Ja znam da moje dijete nije živo, ali čekam da dobijem bar jednu kost da se smirim”, priča Marija.
O tome da postoji svjedok koji je Jadranka vidio u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu izviještena je srpska strana, kaže voditelj Uprave za zatočene i nestale pukovnih Ivan Gruić.
Još se ukupno 1804 osobe vode kao nestale. Iako već dugo nema zasebnih “etničkih” popisa, bivše “hrvatske” nestale sada se tehnički naziva “nestalima iz 1991 -1992”, i njihov je broj konačno pao ispod tisuću.
Očekivanja od sarajevske konferencije
U Zagrebu i Osijeku ima 557 neidentificiranih posmrtnih ostataka tih žrtava koji su svi obrađeni klasičnim postupcima sudske medicine i podvrgnuti DNK analizi. DNK analiza je u potpunosti utvrdila genotip za 421 osobu, ali on ne odgovara niti jednom od prikupljenih uzoraka krvi članova obitelji nestalih.
Kako su 53 tijela žrtve paljevine, znanost za sada nema načina utvrditi njihov identitet, nego se samo može pretpostaviti na temelju mjesta gdje su tijela nađena. Još se za 61 tijelo vrše ponovljene provjere. I tu se nema mnogo što dodati.
Međutim, kako je velik broj nestalih sa hrvatske strane iz vremena pada Vukovara, Gruić kaže kako bi sljedeći veliki pomak bio da srbijanske vlasti počnu konkretizirati svoju iskazanu spremnost na suradnju.
“Da krenu u to, taj problem bi se mogao riješiti vrlo brzo. Dakako – ne sve, ali jedan veliki dio problema bi bio riješen”, navodi Gruić.
'Strahujemo da konferencija ne bude tek poligon za sklapanje određenih sporazuma koji bi državama regije otvorili lakši i slobodniji put prema EU", kaže Ljiljana Alvir.
Slično razmišlja i predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir, govoreći o svojim očekivanjima od skore međunarodne konferencije o nestalima u Sarajevu.
“Strahujemo da konferencija ne bude tek poligon za sklapanje određenih sporazuma koji bi državama regije otvorili lakši i slobodniji put prema Europskoj uniji, a da i taj dan bude samo još jedan dan koji je prošao, a da se u njemu nije ništa riješilo”, kaže Ljiljana Alvir.
I tajnik Udruženja srpskih porodica odvedenih, ubijenih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba “Protiv zaborava” Branko Jurišić kaže za naš radio da se njegovi članovi žale na sporost postupka, ali i na to da se ništa ne radi po pitanju nestalih Srba u Vukovaru 1991. godine, prije početka ratnih aktivnosti.
“Nismo puno nešto radili, jer dogodi se nekako da taman kad se nešto hoće napraviti – onda se desi da nije pravi trenutak. Ljudi koji su u Udruženju nisu zadovoljni radom Udruženja i situacijom, da tako kažem”, zaključuje Jurišić.