Hrvatski građani i dalje najviše vjeruju Crkvi, na visokom mjestu su i znanstvenici, mediji tek negdje u sredini, a na samom začelju i s najmanje povjerenja - političke stranke i političari.
Pokazuje to najnovije znanstveno istraživanje koje je, u suradnji s izdavačkim Centrom „Media metar“, proveo zagrebački Fakultet političkih znanosti.
Hrvatski građani najviše vjeruju Crkvi, znanstvenicima i obrazovnim institucijama, a najmanje političkim strankama, Hrvatskom saboru i Vladi - pokazuje to i najnovije široko terensko istraživanje predstavljeno na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Profesor Dražen Lalić:
„Crkva tradicionalno ima veliko povjerenje građana, posebno prosječnih hrvatskih građana. Vidjelo se da tu ima manje povjerenja kod visokoobrazovanih. Crkva nema nikakvu odgovornost. Ona samo komentira politička i društvena zbivanja jer što je veća odgovornost, to je manje povjerenje ljudi. Proći će vjerojatno još dosta vremena dok odnos prema Crkvi bude kao u većini zemalja zapadne Europe, s mnogo više rezerve nego kod nas.“
A u posljednje vrijeme, dodaje doktor Lalić, Katolička se crkva u Hrvatskoj često koristi i populizmom, što dugoročno nije dobro, ali kratkoročno dobiva kod ljudi poene, kao što je stav Crkve o pregovorima i graničnom sporu sa Slovenijom:
„Mislim da je to jedan dobar primjer gdje Crkva ide niz dlaku javnosti. Mislim da bi ona trebala biti puno ozbiljnija i trebala bi to staviti u kontekst budućnosti ove zemlje, koja bi trebala biti evropska i demokratska. Ako bi se crkva izrijekom izjasnila, recimo u vezi spora sa Slovenijom, sa korupcijom, sa ratnim zločinima ili sličnim pojavama, onda sigurno ne bi imala ovako veliko povjerenje. Nema odgovornost, a ide niz dlaku javnosti, tradicionalno je ukorijenjena i to je jedna dobitna kombinacija da se ima veliko povjerenje javnosti.“
Uz Crkvu, jedino su još obrazovne institucije, vojska i intelektualci dosegli ili uspjeli prijeći ocjenu tri u rasponu od jedan do pet, što pokazuje da Hrvati općenito imaju vrlo malo povjerenje u državne institucije.
Profesor Vlatko Cvrtila, dekan Fakulteta političkih znanosti:
„Ono što su i druga istraživanja potvrdila, kao i naše, je to da hrvatski građani jako malo vjeruju političkim strankama, da sve manje vjeruju onima koji djeluju u političkom prostoru, političarima i vođama političkih stranaka, ali i cijelim političkim strankama. Zajedno sa njima onda pada povjerenje u institucije, gdje bi povjerenje trebalo biti stabilno, bez obzira koja stranka bila na vlasti. Svaka bi trebala raditi u javnom interesu građana. Građani nisu prepoznali da institucije rade u javnom interesu.“
SENZACIJA ILI NIŠTA
Na upit „kome vjeruju“, zaustavljeni Zagrepčani u našoj su anketi, na ulicama Zagreba, najčešće odgovarali - nikome, pogotovo kažu nakon silnih afera, od Podravke do svih ostalih korupcijskih skandala:
„Ma lažu, što bih im vjerovao.“
„Smiješno mi je kada kažu da ovi direktori nisu ništa krivi. Bila sam trgovac, mali čovjek naspram njih. Bila sam zadužena za jedan resor i morala sam znati gdje je koja roba otišla. Oni moraju znati kuda je 65 miliona otišlo. Bilanca mora biti čista. Možda ih nisu uzeli, ali kuda je taj novac otišao? To nam je svima smiješno.“
Ne vjeruju Hrvati ni medijima previše, ali više no političarima. Više vjeruju lokalnim medijima, nego onima na nacionalnoj razni i, zanimljivo, najviše Internetu.
Profesorica na Studiju novinarstva, Marina Mučalo:
„Njegovom visokom statusu u ovome istraživanju zasigurno su pridonijeli neki vrhunski, profesionalni portali, koji su prvi, a ponekada i jedini, objavili masu skandala koji su se događali u zadnje vrijeme. Ono što također veseli, osobito lokalni radio ima visoku slušanost.“
U Hrvatskoj ima više od 3.000 novinara i 18 dnevnih novina, no, naklada im je najniža u posljednjih 18 godina.
Magistar Igor Kanižaj:
„Imamo opasnu naslonjenost na oglasnu industriju. To konkretno znači, u slučaju novina, da se dvije trećine novina financira od oglasne industrije, od oglasa, a samo jedna trećina od prodaje.“
Istraživanje također pokazuje kako građani smatraju da su hrvatski novinari pismeni, ali tendenciozni, skloni manipulaciji i isticanju loših vijesti:
„Novine se moraju prodavati. Jedna obična vijest i odmah senzacija. Novine su previše pod utjecajem kapitala. Samo im je do zarade. Takvo je vrijeme došlo, da nema ništa normalno. Mora biti senzacija ili ništa.“
Pokazuje to najnovije znanstveno istraživanje koje je, u suradnji s izdavačkim Centrom „Media metar“, proveo zagrebački Fakultet političkih znanosti.
Hrvatski građani najviše vjeruju Crkvi, znanstvenicima i obrazovnim institucijama, a najmanje političkim strankama, Hrvatskom saboru i Vladi - pokazuje to i najnovije široko terensko istraživanje predstavljeno na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Profesor Dražen Lalić:
„Crkva tradicionalno ima veliko povjerenje građana, posebno prosječnih hrvatskih građana. Vidjelo se da tu ima manje povjerenja kod visokoobrazovanih. Crkva nema nikakvu odgovornost. Ona samo komentira politička i društvena zbivanja jer što je veća odgovornost, to je manje povjerenje ljudi. Proći će vjerojatno još dosta vremena dok odnos prema Crkvi bude kao u većini zemalja zapadne Europe, s mnogo više rezerve nego kod nas.“
A u posljednje vrijeme, dodaje doktor Lalić, Katolička se crkva u Hrvatskoj često koristi i populizmom, što dugoročno nije dobro, ali kratkoročno dobiva kod ljudi poene, kao što je stav Crkve o pregovorima i graničnom sporu sa Slovenijom:
„Mislim da je to jedan dobar primjer gdje Crkva ide niz dlaku javnosti. Mislim da bi ona trebala biti puno ozbiljnija i trebala bi to staviti u kontekst budućnosti ove zemlje, koja bi trebala biti evropska i demokratska. Ako bi se crkva izrijekom izjasnila, recimo u vezi spora sa Slovenijom, sa korupcijom, sa ratnim zločinima ili sličnim pojavama, onda sigurno ne bi imala ovako veliko povjerenje. Nema odgovornost, a ide niz dlaku javnosti, tradicionalno je ukorijenjena i to je jedna dobitna kombinacija da se ima veliko povjerenje javnosti.“
Uz Crkvu, jedino su još obrazovne institucije, vojska i intelektualci dosegli ili uspjeli prijeći ocjenu tri u rasponu od jedan do pet, što pokazuje da Hrvati općenito imaju vrlo malo povjerenje u državne institucije.
Profesor Vlatko Cvrtila, dekan Fakulteta političkih znanosti:
„Ono što su i druga istraživanja potvrdila, kao i naše, je to da hrvatski građani jako malo vjeruju političkim strankama, da sve manje vjeruju onima koji djeluju u političkom prostoru, političarima i vođama političkih stranaka, ali i cijelim političkim strankama. Zajedno sa njima onda pada povjerenje u institucije, gdje bi povjerenje trebalo biti stabilno, bez obzira koja stranka bila na vlasti. Svaka bi trebala raditi u javnom interesu građana. Građani nisu prepoznali da institucije rade u javnom interesu.“
SENZACIJA ILI NIŠTA
Na upit „kome vjeruju“, zaustavljeni Zagrepčani u našoj su anketi, na ulicama Zagreba, najčešće odgovarali - nikome, pogotovo kažu nakon silnih afera, od Podravke do svih ostalih korupcijskih skandala:
„Ma lažu, što bih im vjerovao.“
„Smiješno mi je kada kažu da ovi direktori nisu ništa krivi. Bila sam trgovac, mali čovjek naspram njih. Bila sam zadužena za jedan resor i morala sam znati gdje je koja roba otišla. Oni moraju znati kuda je 65 miliona otišlo. Bilanca mora biti čista. Možda ih nisu uzeli, ali kuda je taj novac otišao? To nam je svima smiješno.“
Ne vjeruju Hrvati ni medijima previše, ali više no političarima. Više vjeruju lokalnim medijima, nego onima na nacionalnoj razni i, zanimljivo, najviše Internetu.
Profesorica na Studiju novinarstva, Marina Mučalo:
„Njegovom visokom statusu u ovome istraživanju zasigurno su pridonijeli neki vrhunski, profesionalni portali, koji su prvi, a ponekada i jedini, objavili masu skandala koji su se događali u zadnje vrijeme. Ono što također veseli, osobito lokalni radio ima visoku slušanost.“
U Hrvatskoj ima više od 3.000 novinara i 18 dnevnih novina, no, naklada im je najniža u posljednjih 18 godina.
Magistar Igor Kanižaj:
„Imamo opasnu naslonjenost na oglasnu industriju. To konkretno znači, u slučaju novina, da se dvije trećine novina financira od oglasne industrije, od oglasa, a samo jedna trećina od prodaje.“
Istraživanje također pokazuje kako građani smatraju da su hrvatski novinari pismeni, ali tendenciozni, skloni manipulaciji i isticanju loših vijesti:
„Novine se moraju prodavati. Jedna obična vijest i odmah senzacija. Novine su previše pod utjecajem kapitala. Samo im je do zarade. Takvo je vrijeme došlo, da nema ništa normalno. Mora biti senzacija ili ništa.“
