Dostupni linkovi

Banović: Hrvatsko društvo sebe osuđuje na smrt


Snježana Banović:

Kazališna redateljica i sveučilišna profesorica iz Zagreba Snježana Banović u intervjuu za RSE kaže kako je Hrvatska danas zemlja bez programa, sa zakonima koji se ne provode i ne poštuju, zemlja bez inovativnosti i bez zajedništva. Banović je ostvarila niz predstava u kazalištima u regiji i autorica je dvije knjige o kazalištu. Ona govori o provincijalizaciji i malograđanštini koja je ušla u sve pore života u Hrvatskoj, te čemu se mogu nadati društva, poput hrvatskog, koja nemaju kulturu sjećanja.

RSE: Kakva je hrvatska država…svih njenih građana ili samo nekih?

Banović: Hrvatska država je jedno društvo koje je došlo u ozbiljnu krizu, ali kao krizno društvo je i započelo svoj život. Ono što se danas događa s tom državom i tim društvom je duboki pad u jednu baru poricanja svih civilizacijskih i demokratskih vrijednosti koje imamo upisane, od Ustava pa dalje, ali one ne funkcioniraju. Tako je hrvatsko društvo stvoreno očito za jednu veliku manjinu koja s njim radi što god hoće. I to je tužno.

RSE: Vi često kažete da je hrvatsko društvo malograđansko, provincijalno, postaje klerikalno, pojedini biskupi sve otvorenije propagiraju jedno nazadnjaštvo, društvo Srednjeg vijeka. Kako živjeti u 21. stoljeću umjesto u prošlosti?

Banović: Nemoguće je, jer je sve okrenuto prema prošlosti, a ne prema kulturi sjećanja. Prošlost je imaginarna prošlost, a povijest postaje isto tako imaginarna kategorija koja se izmišlja, domišlja, koja se konstruira, koja se falsificira. Tako je od biskupa koje ste spomenuli, dakle od Crkve koja se na dnevnoj bazi bavi politikom, koja se bavi svim resorima i koja je u resoru kulture našla jako dobro polje za svoje akcije. Programi su provincijalni i malograđanski.

Zapravo, malograđanština je ovdje ostala jedina ideologija. Nemamo mi posebne smišljene, ni desne, ni lijeve, ni centar, ni bilo kakve ideologije. Imamo malograđanske ideologije koje tvrde da su identitetske, nacionalne, nacionalističke, kakve god, ili one koje tvrde da su lijeve, a to nisu. Mi imamo neke ideološke pojave koje su ubetonirale takav stav koji je još Krleža detaljno opisao u svojim esejima "Deset krvavih godina" i kao da nas je prokleo sa naslovom te knjige.

Hrvatska je danas zemlja bez programa, sa zakonima koji se ne provode i ne poštuju, koji su zastarjeli ili su mrtva slova na papiru. Ovo je zemlja bez inovativnosti i zemlja bez zajedništva. Upravo ove kategorije su osnove da bi društvo išlo naprijed. Ono što je meni najgore i što me doslovno vrijeđa i dira do emocija je to što se Hrvatska odbija sjećati svoje slavne antifašističkeprošlosti. Dakle, Hrvatska se ne želi sjećati, a društva koje se ne žele sjećati su društva koje nemaju šanse za budućnost. Ako se ne sjećate što se dogodilo te 1941. i te 1945. i te 1955.i tako dalje…i ako odbijate da su činjenice samo činjenice, onda ste vi u dubokom, dubokom blatu zaborava. To onda vodi tome da ćete vi jedanput ostati bez duše, kao to veli Goethe, ili ćete zapravo umrijeti. Mislim da hrvatsko društvo samo sebe osuđuje na smrt.

Trg maršala Tita u Zagrebu, na kojem je Hrvatsko narodno kazalište
Trg maršala Tita u Zagrebu, na kojem je Hrvatsko narodno kazalište

RSE: Svugdje se u svijetu ponose antifašističkom prošlošću, ponosni su što su odabrali to kao svjetonazor, u Hrvatskoj je antifašizam ideologiziran, a postoje ljudi koji se ponose sa ustaštvom i imanjuju izaboravljaju počinjene zločine u ime Nezavisne države Hrvatske (NDH). Desnici smeta Trg maršala Tita u Zagrebu ..večeras idete na prosvjed protiv promjene imena toga trga….

Banović: Idem i ponosna sam što ću govoriti. To je dan kada moramo naglas reći i podsjetiti se na žrtve koje su nam omogućile da danas uopće možemo doći na ovaj trg. Govoriću ne samo o maršalu Titu kao svjetskom lideru antifašizma koji je izašao kao pobjednik 1945. na strani drugih svjetskih pobjednika, nego ću govoriti o žrtvi ljudi koji su zbog svog antifašizma stradali tijekom trajanja te takozvane nezavisne države, koji su nestali u stroju smrti koji je tada vladao, a to su i mladi glumci kazališta, neki studenti sveučilišta i neki profesori na fakultetima.

To valja spomenuti i zbog generacija koje dolaze. Naime, studenti koji dolaze na sveučilište danas ne znaju koje prije njih bio u nemogućnosti da studira jer je mislio drugačije. Onaj koji se toga vremena sjeća mora osjetiti jedan ponos i glasno reći: Trg maršala Tita je linijasa koje ne odlazimo i sa koje nećemo pognuti glavu.

Godine izgubljene u dokazivanju

RSE: Vi ste i sveučilišna profesorica. Prema istraživanjima, mladi u Hrvatskoj imaju konzervativnije stavove od svojih roditelja. Kako to komentirate i da li je to slučaj kod Vaših studenata?

Banović: Pa ne toliko. Ja ipak radim na umjetničkoj školi gdje dolaze ljudi koji možda imaju drugu vrstu odgoja, ali da, u Hrvatskoj su mladi kroz školovanje uz vjeronauk i kroz utjecaj Crkve u taj identitetski zamašnjak postali ono što su ih učili. Ipak,ja ne vjerujem da se radi o većini, jer na prosvjednim skupovima, na prajdovima, na sličnim okupljanjima, vidim sve više mladih ljudi. Mislim da postoji jedna svijest da ne smiju sagnuti glavu, da se moraju uspraviti i da moraju preuzeti mehanizme demokratskih tekovina ovoga društva.

To nam je jedina šansa. Moja generacija, da kažem samokritično, je to profućakala. Nismo napravili ono što je trebalo. Prošlo nam je tih 25 godina u stalnom dokazivanju da je nešto drugo, a ne onako kako nam se servira preko javnih medija, političkih, a i kulturnih elita koje su poduzeli korake koji su nas i doveli tu gdje smo sada. To se mora početi ispravljati, inače nas neće biti.

RSE: Autorica ste i knjige "Kazalište krize". Jeste li zadovoljni načinom na je posljednja knjiga primljena u Hrvatskoj, posebnoj kazališnoj javnosti?

Banović: Pa, mogu biti zadovoljna, jer knjige u Hrvatskoj tako često dođu i prođu nezamijećeno. Bilo je ineteresa, bilo je nekih udaraca i kritika, naročito sa desne strane, ali vrijeme je za pisanje nove knjige. Početkom 2018. mi izlazi knjiga "Službeni izlaz", čime se ja zapravao opraštam sa kritikom kazališnog sustava i kulturne politike u Hrvatskoj. Ne želim više pratiti suvremenost, jer to nikome nije donjelo ništa dobra. Godinu potom mi izlazi nastavak moje prve knjige “ Država i njezino kazalište” i to pod naslovom "Kazalište za narod" i koja obrađuje razdoblje od 1945. do 1955. i u središtu je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

RSE: Neizbježno je i pitanje kako danas gledate na kazalište u Hrvatskoj?

Banović: Moram zažmiriti da bi uopće mogla sve to izdržati i razumjeti "quo vadis" hrvatsko kazalište. Naravno, govorim o onom javnom, jer ima pojava na nezavisnoj sceni koje su jako dobre. Tu je Borut Šeparović koji intezivno, dobro i inovativno radi i koji je društveno angažiran kroz svoje predstave.

Javni sustav se, međutim, potpuno zakočio i ušao u jednu opasnu zonu u kojoj progam nije važan, već su najvažniji poslušni ljudi koji se stavljaju na čela tih kazališta i onda oni prave nove pravila, oni sami procjenjuju svoja djela, naravno, kao genijalna i sve se svodi na jedan privatni monolog o tome kako je hrvatsko kazalište odlično, kako je sve uspješnije, uostalom kao i cijela hrvatska država. Mislim da je kriza potpuno premrežila taj dio kulturnog područja, no nije mi jasno kako ljudi unutar takvoga kazališta opstaju i kako i dalje pristaju na takav sustav koji je očigledmo urušen do krajnjih granica.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG