Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Iduću nedjelju provešću u Beču, u kojem sam živio tri nedavne godine (2001.-2004.), ovog puta u pomalo počasnom statusu: pozvan sam da učestvujem na kongresu svjetskih izdavača kao jedan od pedeset svjetskih novinara koji su na 50. godišnjicu postojanja International Press Instituta prije deset godina imenovani herojima borbe za slobodu štampe u svijetu. U okolini u kojoj sada živim, onima koji me znaju to priznanje nešto znači: izdavač mojih novina posvetio je tom događaju redakcijski uvodnik, američki senator iz moje države poslao je čestitku, neki su višegodišnji poznanici tek iz objavljenoga saznali nešto o mojoj daljoj profesionalnoj prošlosti.

Bio bih neiskren kad bih rekao da nisam počašćen što se neko još sjeća i što poštuje taj "minuli rad" iako sam oduvijek osjećao izvjesnu sumnjičavost prema kriterijima po kojima se mjerio i službeno imenovao heroizam i dijelio sam blagu ironiju s kojom je američki kauboj i humorista Will Rogers u dvadesetim-tridesetim godinama prošlog stoljeća napisao kako "ne možemo svi biti heroji jer neko mora biti i na pločniku i aplaudirati dok oni prolaze".
Vrijednosti - održavanja u životu slobodne javne riječi i pod uslovima pod kojima nikada u svijetu pune tri i po godine nije izlazio nijedan list; istrajavanju na multietničnosti i onda kad je iza ideje etničke podjele stajao autoritet artiljerije, granatiranja i snajperske vatre

Poštovanom čitaocu, kao objašnjenje za ove redove obojene vlastitim doživljajem, hoću reći kako ni ovo ni druga međunarodna priznanja koja su u devedesetima dodjeljivana "Oslobođenju" ili meni kao njegovom tadašnjem glavnom uredniku - u prigodnim govorima, intervjuima, člancima ili knjigama - nikada nisam posmatrao izvan konteksta profesionalne etike koja je rukovodila istrajavanje ratnog "Oslobođenja" na svjedočenju o svome vremenu i onda kad je njegova zgrada sistematski bombardovana a redakcija pune tri i po godine svaki dan proizvodila list iz atomskog skloništa na prvoj liniji odbrane Sarajeva i bosanske tradicije i kulture poštovanja za etničke i vjerske razlike: u njegovom redakcijskom sastavu i na njegovim stranama, teroru uprkos, ogledala se Bosna i Hercegovina u kojoj smo odrastali.

Te vrijednosti - održavanja u životu slobodne javne riječi i pod uslovima pod kojima nikada u svijetu pune tri i po godine nije izlazio nijedan list; istrajavanju na multietničnosti i onda kad je iza ideje etničke podjele stajao autoritet artiljerije, granatiranja i snajperske vatre; nastojanja da se i pod smrtnom prijetnjom svjedoči objektivno iako nipošto neutralno - naglašavane su u obrazloženjima najviših priznanja u svjetskom novinarstvu koja su dodjeljivana ratnom "Oslobođenju".

Za mene je pažnja koja nam je posvećivana povodom tih nagrada, od prigodnih govora na konferencijama preko intervjua u najvećim svjetskim medijima do povremenih susreta sa svjetskim državnicima i diplomatima, bila prilika da uz svjedočenje o teroru nad Bosnom govorim i o heroizmu svih onih s kojima sam radio i posebno onih koji su istrajavanje na ispunjavanju dužnosti svjedoka svog vremena platili i najvišom cijenom: vlastitim životom.

Tako će biti i ovih dana u Beču.

Organizaciju čija je misija promocija i očuvanje medijskih sloboda, i koja će ovih dana na kongresu u Beču odati priznanje onima u svijetu koji su po njenim kriterijima u prošlih 60 godina doprinosili tim idealima, podsjetiću na primjer svog dugogodišnjeg saradnika koji je u obavljanju novinarske dužnosti onako kako ju je on doživljavao - kao obavezu svjedočenja u svom vremenu - podnio i najvišu žrtvu: Kjašif Smajlović, predratni dopisnik Oslobođenja u Zvorniku, bio je prvi od više desetina novinara ubijenih u tripogodišnjem ratu u Bosni i Hercegovini.

Kjašif je znao da se, ostajući da bukvalno do posljednjeg daha izvještava o napadu na Zvornik, suočava sa smrtnom opasnošću. Poslao je i svoje najdraže u masovni zbijeg Zvorničana koji su napuštali grad izložen višednevnoj vatri, a 8. aprila 1992. u Oslobođenju je objavljen njegov izvještaj pod naslovom: Tri 'arkanovca' uhapšena u Zvorniku, s podnaslovom koji i u tom posljednjem činu poštuje pravilo da se čuje i druga strana. Taj podnaslov je glasio kako su uhapšeni izjavili da su došli u Zvornik jer su "zabrinuti zbog naoružavanja Muslimana".
Ako je u održavanju lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva i same ideje Bosne i Hercegovine ravnopravnih građana i naroda i bilo nečega herojskog, onda je to bilo inspirisano i primjerom bez presedana jednog dopisnika iz malog mjesta.


Sljedećeg jutra, dok je grad već padao i nad njegovim sugrađanima počeo teror, Kjašif je - po uobičajenoj proceduri - nazvao regionalno dopisništvo Oslobođenja u Tuzli da najavi šta radi tog dana i sekretarici koja je ostala bez riječi rekao kako tog dana izvještava o padu Zvornika i kako se možda više neće čuti. Tek nekoliko dana kasnije, njegov sin Nedim javio mi se u redakciju telefonom iz izbjeglištva i rekao mi: "Čika Kemale, moj otac je ubijen!".

Tako su bar porodici rekli komšinica koja je vidjela kako njegovo tijelo zločinci vuku iz dopisništva Oslobođenja u prizemlju višespratnice pored magistralnog puta i direktor lokalnog komunalnog preduzeća koji je potvrdio da je Kjašif pokopan u masovnu grobnicu ubijenih u Zvorniku tog dana.

Govorio sam o njegovoj žrtvi na hitno sazvanom redakcijskom sastanku i njegov primjer potakao me je da uprkos teroru oko nas kažem nešto što že citirati i New York Times u izvještaju svog ratnog dopisnika Johna Burnsa i što će kasnije postati i tekst na naslovnoj strani moje knjige ("Sve dok Sarajevo postoji"): rekao sam kako ne znam koliko će sve to trajati ni ko će od nas to preživjeti "ali mogu vam obećati sljedeće: Sve dok Sarajevo postoji ovaj list će izlaziti svaki dan".

Ako je u održavanju lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva i same ideje Bosne i Hercegovine ravnopravnih građana i naroda i bilo nečega herojskog, onda je to bilo inspirisano i primjerom bez presedana jednog dopisnika iz malog mjesta. Eto, to je kontekst u kojem mogu da primim i ovo - nematerijalno - priznanje.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG