Gradačac zbrinuo stotine šamačkih stradalnika

Na stotine Šamčana koji su spašavajući živote izbjegli iz poplavljenog Šamca privremeno utočište našli su Gradačcu. Njih skoro 500 privremeni krov nad glavom našlo je u domovima svojih susjeda. Kolektivnih centara u Gradačcu nije bilo ni u proteklom ratu, a nema ih ni danas.

Kao i u minulom vremenima, kapija Bosne - Gradačac, i ljudska srca tamošnjih ljudi ponovo su širom otvoreni. Na stotine napaćenih ljudi iz poplavljenog Šamca i okolnih sela topli dom i toplu ljudsku riječ našli su u Gradačcu.

Alija Pelešević prošao je golgotu poplave u Šamcu. Privremeno utočište našao je u Ledenicama:

„Ja sam kod Ante u Ledenicama. Njegov nećak - to je familija njegova iz Švedske, on je otišao u Švedsku: ’Evo vam kuća, od A do Ž, imate spavati.’ Ma znaš šta - otac mi ne bi tako“, kaže Alija Pelešević.

RSE: Anto je Hrvat, Vi ste Bošnjak. Kako to tumačite?

Pelešević: Tumačim da smo braća. Ovo će nas sastaviti.

RSE: A građani Gradačca?

Pelešević: Dobri. Dočekali nas fino, dali su nam što nam treba. Nikakvih primjedbe nemam. Svaka im čast, da im Bog pomogne. A i ovi Hrvati su nas dočekali. Evo ga u mercedesu me voza.

Anto Mazalović, iz Ledenica kod Gradačca, u svoj i domove svojih najbližih primio je 25 Šamčana:

„Razlog je što su ljudi ostali bez ičega, kao i ja što sam ostao bez ičega nakon ovopga rata nesretnoga zadnji puta što je bio. Svi trebamo imati razumijevanje da bismo ljudima pomogli i primili ih. Sve što im se može dati, dati im da im se pomogne“, kaže Mazalović.

RSE: U ovom momentu fali li šta tim ljudima? Kako izlazite na kraj?

Mazalović: Momentalno ne fali. Dobivaju iz Crvenog krsta ovdje u Gradačcu, a nešto i ja dotiram, tako da, hvala Bogu, ništa im ne fali. Spremni smo im uvijek pomoći – i gotovo.

(FOTOGALERIJA: Šamac nakon poplava)
Snježana Hadžić iz Šamca privremeno utočište i krov nad glavom našla je kod obitelji Kolarević iz Gradačca:

„Hvala im. Nemamo riječi za njih. Prvi su došli u Šamac da nam dostave hranu. Primili smo nas. Dobijemo pomoći hrane, bez toga nismo. Šta da ti kažem?“, gotovo je bez riječi Snježana Hadžić.

RSE: Nedostaje kuća?

Hadžić: Ma kako ne? Sve je otišlo. I kad se vratimo, ne znam gdje ćemo se vratiti i u šta.

RSE: To je vaš drugi egzodus u zadnjih 20 godina?

Hadžić: Jeste.

RSE: Jednom ste izašli...

Hadžić: Jednom sam izašla iz Šamca. U ratu sam bila 17 mjeseci. Bio mi je sin u logoru, pa sam ga ukrala i pobjegli smo u Njemačku. I bar smo bili u Njemačkoj, zaradili neki dinar, došli sa parama i skućili se. Sad baš ništa nemamo.“

I Fatima Jašarević iz Šamca ima samo riječi hvale:

„Sve ljudi nama daju. Nismo mi da nemamo pitke vode, da nemamo hrane - i previše hljebova, svega. Pijem kafu, pijem sok, vidim svoje komšije iz Šamca, sve. I to nas malo održava – to što smo tu došli svi, svih nacionalnosti, i svi smo braća i svi smo iz istog grada. I svi se volimo. I volim vidjeti svog komšiju - i onoga preko Save i ovoga preko Bosne. Ali sad trenutno smo svi u teškoj situaciji“, kaže Fatima Jašarević.

O tome kako je nesreća zajednička Fatima Jašarević i njene sugrađanke iz Šamca kažu:
Ramiza i Fikret Kolarević su umirovljenici. U svoj dom primili su pet obitelji iz Šamca.

RSE: Vidim da ste širom otvorili svoje kuće?

Ramiza Kolarević: Jesam. I to ja baš. Nije muž htio pošto sam ja slaba. Ja u subotu kažem, slušam na radiju, a on neće da se izjasni, rekoh da si bogdom nazvao pa da primimo naroda, bolan, rekoh kad imamo gdje. Nećemo ove kuće ponijeti na oni svijet. I mi smo bježali. I on nazva. I tako je to. Tako smo otvorili vrata.

RSE: Jeste li ove ljude od ranije poznavali?

Ramiza Kolarević: Nisam.

RSE: I sad kako sarađujete?

Ramiza Kolarević: Znaš kako? Kad češće uzlazim ovdje, meni teže pada - zbog njih, znaš. Onda se opteretim. Nego ovako nečag navečer malo, jer valjda i na mene to utiče. Nije nikom lako od kuće svoje otići - i ja sam išla. I onda ja kad uđem ovdje, meni teško. A oni viču:’Djeca lupaju.’ ’Ma nek lupaju, neće oboriti - kad nisu oborile granate, 30 granata palo u nju, neće ni ovo djece malo.