Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Djeca apartheida


Kemal Kurspahić
Gledam ovih dana, kao kakvu epizodu političkog horror-dokumentarca, cijele nedjelje najavljivani prilog BBC-a o savremenom "apartheidu u srcu Evrope". Priča je krajnje uznemirujuća za globalne konzumente informativnog programa jedne od najuvaženijih svjetskih televizija, prije svega po svojoj "zalutalosti" u svijet 21. stoljeća: kako, naime, razumjeti apartheid - izvorno: rasnu, političku, ustavnu i ekonomsku diskriminaciju - u Evropi dvadeset godina nakon što je u njoj uklonjena ideološka "željezna zavjesa" i šesnaest godina nakon što je u Južnoj Africi zvanično ukinut sistem rasne diskriminacije?

A priča je, podrazumijevate, iz naših podneblja. Govori o tome kako u Bosni i Hercegovini hrvatska i bošnjačka djeca idu u odvojene škole, ili - u nekim slučajevima - u "dvije škole pod jednim krovom" i ilustruje tu ozakonjenu podvojenost jezivim snimcima odvojenih željeznih kapija: jedna je za male Hrvate a druga za, kako reporter kaže, male muslimane. A kad to što je vidio i ovjekovječio kamerom u razgovoru s učiteljicom jedne od takvih škola označi kao "apartheid" dobija otresit odgovor: "O, ne, ja se uoće ne slažem," uz uvjeravanja kako je podjela diktirana samo "logističkim razlozima".

U tom svom poricanju očitoga, učiteljica je samo vjeran sljedbenik dominantne nazovi politike u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini: njeni su izabrani predstavnici čitav život - uključujući i još neizraslo pravosuđe, i odnose sa svijetom, i uređenje i funkcionisanje države - zasnovali na principu "ne slažem se" kao da je već i njihovo neslaganje dovoljno da bilo koga u ozbiljnom svijetu uvjeri kako je to što oni rade i propovjedaju ispravno ili prihvatljivo.

Priča s BBC-a, snimljena pored ostalog u Mostaru i Stocu, podsjetila me na jednu epizodu iz ranih faza suđenja Jadranku Prliću i grupi uticajnih drugih dužnosnika samozvane "hrvatske republike Herceg-Bosna" iz vremena nasilne uspostave apartheida u tim krajevima. Pred sudom se kao svjedok optužbe pojavila producentkinja dokumentarca "Velika Hrvatska" prikazanog na britanskoj televiziji nekako uoči Božića 1993. godine čija je ekipa intervjuisala i hrvatskog predsjednika Tuđmana, i njegovog ministra odbrane Gojka Šuška, i njihove namjesnike u Bosni i Hercegovini, uključujući i tadašnjeg premijera hrvatske paradržave Prlića. Njena emisija reprizirana je u haškoj sudnici i u njoj Prlić zakonitost uspostave te paradržave i svog premijerskog statusa objašnjava "ženevskim sporazumom", iako on nikada nije usvojen, a u opravdavanju izbora multietničkog Mostara za glavni grad "hrvatske republike" govorio je:

"Ova republika mora imati svoju prijestonicu. Vlastiti centar. Sveučilište. Mora imati ostale stvari koje republiku čine republikom. Našu vlastitu civilizaciju, kazalište na nivou, simfonijski orkestar ..." Taj dokumentarac pokazao je na primjeru Čapljine i kako su multietnički gradovi u Hercegovini postajali hrvatski: sistematskim progonom svih koji se nisu uklapali u mape etnički čistih teritorija.

Paradoks je našeg vremena što se, gotovo sedamnaest godina kasnije, Prliću sudi u Hagu za njegovu ulogu u onom što tužilaštvo naziva "udruženim zločinačkim poduhvatom" a etnički apartheid - kao najuzvišeniji cilj tog poduhvata - ostaje u vidu duboko podijeljenih škola, getoiziranih naselja i ustavno paralisane države u kojoj se "konstitutivni narodi" do političkog istrebljenja otimaju za svoj dio vlasti i uticaja.

Ali, ako je svjetsko pravosuđe već ubjedljivo dokumentovalo izvornu inspiraciju i odgovornost za velikodržavne projekte - koji su iščupali iz korijenja i stotine hiljada pripadnika naroda u čije su ime ti projekti provođeni - žalosno je što je u protekle dvije decenije ideja multietničke države ili društva ostala bez uvjerljivih i međunarodno uvaženih i relevantnih zagovornika.

Na političkom planu - iako se bošnjački prvaci predstavljaju kao "najzainteresovaniji za Bosnu i Hercegovinu", mnogo šta od onog što su radili ili ohrabrivali u decenijama reprezentovanja navodnog "bošnjačkog interesa" bilo je ideološki bliže idealima etničke isključivosti nego multietničke reintegracije: ravnodušnost za ratne zločine prema "drugima" na teritorijama pod njihovom kontrolom, preimenovanje ulica i javnih ustanova po često opskurnim ličnostima iz isključivo bošnjačke i islamske baštine, agresivno nametanje vlastitih svjetonazora i vrijednosti kao u slučajevima hajke protiv tzv. "miješanih brakova" i progona Djeda Mraza iz sarajevskih obdaništa, islamizacije javnog života.

Na javnoj sceni - nakon godina konsolidacije "novih vrijednosti", duboko podijeljenog društva i države, ponekad se čini da je retorički žešći i isključiviji obračun između dviju struja vremenom uglavnom marginalizovane "građanske" manjine nego što je ikada bio njihov dijalog s brojčano i logistički dominantnim advokatima etničke isključivosti. Čovjek bi pri tom i mogao imati razumijevanja za razlike u pristupima na tom građanskom krilu bosanske javne scene, u kojima će jedni nepomirljivo propovijedati ideal etničke i vjerske ravnopravnosti a drugi prihvatati suživot u novim realnostima podjela, ali bar moje razumijevanje prestaje tamo gdje "novorealisti" počinju dokazivati kako je monoetničko odnekud gotovo jednako vrijedno kao i multietničko i kako bi iz nekakvih viših ciljeva valjalo zaboraviti kako su nastale te nove realnosti kojima bi se sad valjalo još i diviti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG