Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Daleko je Kabul


Kemal Kurspahić
S američkim prijateljem, koji već trideset godina učestvuje u vođenju nacionalne politike, ovih dana razgovaram o njegovim planovima da inicira dvostranačko promišljanje na visokom nivou o budućnosti američkog angažovanja u Afganistanu. Zna da sam tamo putovao u diplomatskoj misiji Ujedinjenih nacija u ljeto 2003. pa - kako to inače u razmatranju važnih tema rade mudri ljudi - hoće da čuje i "nezavisna mišljenja" prije nego što formira vlastiti sud o tome kako dalje.

Kažem mu kako nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. savršeno razumijem potrebu da se koliko god je to moguće onemogući da Afganistan, ili bilo koja druga zemlja, budu teren na kojem će se pripremati budući slični napadi ali - ako je cilj uspostava demokratije i vladavine prava po nekom međunarodno definisanom modelu - ne vjerujem da bi i desetine godina vojnog ili diplomatskog angažovanja moglo dovesti do takve promjene.

"Ne vidim ono što se nemaštovito zove svjetlo na kraju tunela" - kažem prijatelju.

- Nisi li malo nedosljedan: sjećam se kako si se na kongresnom saslušanju zalagao za američku intervenciju u Bosni a sada sumnjaš u ishod intervencije u Afganistanu? - kaže mi prijekorno.

Odgovaram kako je u bosanskom slučaju sve što se događalo od te intervencije, od prije ravno 15 godina, potvrdilo njenu opravdanost: i tamo je bilo upućeno 60.000 vojnika NATO-a, od čega 20.000 američkih, i - za razliku od svih drugih intervencija - nije bilo nijednog slučaja stradanja tih vojnika od neprijateljske vatre. U Bosni je obični svijet "na svim stranama" preklinjao da se prekinu ubijanja i progoni, u kojima je na kraju uz Bošnjake kao odabrane žrtve bilo i desetine hiljada prognanih ili izbjeglih i među Srbima i Hrvatima: tamo je intervencija primljena sa zahvalnošću.
U susretima s mudrim starcima nijednom nisam čuo velike riječi iz kabulskih palata, i činilo mi se da ti hvale vrijedni zapadni ideali teško da će ikada dobaciti do ovih zabiti, čija su očekivanja puno konkretnija i životnija.

Slaže se kako to jeste bitna razlika. Traži da objasnim sumnjičavost u vezi s ishodom prosvjetiteljske misije koja bi trebalo da dovede do uspostave vladavine prava. Objašnjavam kako sam u toj posjeti za desetak dana vidio "dva Afganistana": u Kabulu sam u dobro utvrđenim državnim palatama sa stranim vojnim obezbjeđenjem u razgovorima delegacije u kojoj sam bio s najvišim zvaničnicima - od predsjednika Karzaija, tadašnjeg ministra spoljnih poslova Abdulaha Abdulaha do desetak drugih ministara - čuo baš sve što godi zapadnom uhu. Oni se zaklinju u demokratiju, vladavinu prava, ravnopravnost žene, obrazovanje za sve, suzbijanje gajenja i krijumčarenja opiuma ali između njih i 28 miliona običnih Afganistanaca su betonska utvrđenja, bodljikava žica i detektori: njihov uticaj teško da pokriva i cijeli glavni grad.

To se lako osjeti u posjeti porovincijama. Bio sam u Nangarharu na istoku i Badakšanu na krajnjem sjeveroistoku, vidio ostatke sovjetskih tenkova na uzbrdicama pored puteva, prisustvovao sastancima s vijećima staraca - koji su pokazivali živo interesovanje za moje bosansko iskustvo - i čak prespavao u prostranoj i po lokalnim standardima bogatoj kući u planinama iznad rijeke dobra četiri sata od glavnog grada Fajzabada.

Afganistan: Izbjeglice pored ostataka sovjetskog tenka, ispred svog kampa u Kabulu, 28. mart 2006.
U susretima s mudrim starcima nijednom nisam čuo velike riječi iz kabulskih palata, i činilo mi se da ti hvale vrijedni zapadni ideali teško da će ikada dobaciti do ovih zabiti, čija su očekivanja puno konkretnija i životnija: oni kažu kako recimo uzgajanje opiuma nije njihov izbor, nego praktično jedini izvor egzistencije, i kako bi njihovo učenje kako je to "neislamski" bilo uvjerljivije i djelotvornije kad bi im se pomoglo da izgrade branu za navodnjavanje poljoprivrednih imanja, put koji će povezati njihova udaljena sela, da uspostave ustanovu koja će otkupljivati i plasirati njihove alternativne pooljoprivredne proizvode.

Lokalni šef policije slikovito mi je objasnio ograničenja njihove efikasnosti u suzbijanju krijumčarenja droge. Čak i kad im se javi o otkupu ili transportu opiuma, njegovi policajci mogu otići do "lica mjesta" samo na biciklima i naoružani muzejskim puškama ili pištoljima, dok krijumčari imaju džipove s pogonom na četiri točka i moderno naoružanje.

Američki sagovornik opet vraća razgovor na poređenje s bosanskim iskustvom: zašto bi trebalo vjerovati u evropsku orijentaciju i perspektive Bosne i Hercegovine a ne i u slične aspiracija Afganistanaca? Kažem kako se u bosanskom slučaju radi o "povratku u budućnost" - mi smo u jugoslovenskom kontekstu već bili u Evropi i od nje smo odvojeni nasiljem devedesetih - a u afganistanskom slučaju nema ničega sličnog zapadnom poimanju prosperiteta.

U prilog tom zaključivanju, prisjećam se susreta u Bostonu sa starijom ženom iz naših krajeva na masovnom protestu protiv zločina u Srebrenici 1995. Pitao sam je kako se snalazi u Americi a ona mi s uzdahom kaže: "Ja sam svoju Ameriku ostavila u Bosni".
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG