Reagovanja bosanskohercegovačke političke elite, ma šta to bilo, samo nekoliko sati nakon što je američki potpredsjednik Džozef Bajden (Joseph Biden) u državnom parlamentu izrazio “zabrinutost zbog pravca kojim ide vaša zemlja”, najbolja su potvrda izreke kako je politika suviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima. Moglo bi se dodati da je i njeno tumačenje suviše ozbiljan posao da bi se prepustio samo medijima. Jer, ako bi se sudilo po onom kako Bajdenove poruke tumače domaći političari i štampa, u razumijevanju odgovornosti za taj zabrinjavajući “pravac” ne bi se otišlo dalje od predratnog satiričnog zaključka sarajevskih nadrealista kako je za sve kriv “ćelavi Vasa (koji je) zapalio žito”.
I jedni i drugi, čast izuzecima, pokazuju se ovih dana kao beznadežni intelektualni taoci kulture selektivnog tumačenja stvarnosti u kojoj – po narodnjačkoj poruzi “što je babi milo, to joj se i snilo” – od svega što čuju potcrtavaju, naglašavaju, ističu … samo ono što se podudara s njihovim pogledima i interesima a temeljito zaobilaze sve što bi moglo biti kritika, pa i osuda, njihove politike i djelovanja.
Ako se na jednoj strani bosanskohercegovačkih političkih krajnosti iz Bajdenovog govora čuje i naglašava samo američko-evropska poruka o tome da samo jedinstvena BiH može napredovati ka euroatlantskim integracijama, a na drugoj samo to kako je njeno unutrašnje uredjenje stvar unutrašnjeg sporazumijevanja i da to može biti i država s dva entiteta, takve krajnje sužene interpretacije imaju učinak stare balkanske discipline zavodjenja, obmanjivanja, ako ne i izludjivanja javnosti.
Štetočinski posao bilo da dolazi od političkih ili od medijskih tumača vremena.
U selektivnom naglašavanju samo onih aspekata Bajdenovog govora u kojima se poziva na prenošenje na državni nivo svih nadležnosti koje će omogućiti donošenje odluka za približavanje euroatlantskim integracijama potiskuje se u drugi plan njegova neuvijena kritika dvije vladajuće krajnosti na bosanskoj političkoj sceni u – kako je vremenski sasvim precizno naznačio – “posljednje tri godine”. Kakve god interpretacije sada nudili javnosti Silajdžić i Dodik ili odani im medijski sljedbenici, poslije Bajdenove posjete kojoj je pridruženje Haviera (Javier) Solane dalo i pečat evropske saglasnosti, jasno je da ne može biti jasnije kako svijet “od sada pa nadalje i ubuduće” odbacuje i Silajdžićevo obećanje “stopostotne” i Dodikovo razmetanje perspektivama podijeljene Bosne i Hercegovine.
I Vašington i Brisel na taj način su pokazali da su se dvije prevladjujuće političke opcije pune tri godine iscrpljivale, prepucavale, prijetile i zastrašivale javnost projektima bez ikakvog pokrića i da su na taj način paralisale napredovanje zemlje prema EU i NATO-u.
Medju Silajdžićevim lojalistima - ne može se govoriti samo o osudi Dodikovog separatizma kad je isto tako osudjen i “jezik maksimalizma” i dovodjenje u pitanje dvoentietskog uredjenja. Medju Dodikovim – insistiranje na “podršci Republici Srpskoj” i pitanje u vodećem srbijanskom dnevniku jesu li tačni “navodi u federalnoj štampi” da Vas je Bajden kritikovao potcjenjujuju sposobnost čitalaca da sami zaključuju o nečem što je inače očito. Nije valjda potrebna “federalna štampa”, osim u kontinuitetu dvodecenijskog raspirivanja nepovjerenja, pa da se zaključi šta znače Bajdenove poruke kako država “mora prevladati tamo gdje dolazi do konflikta između države i lokalnih zakona” i kako “mora imati ovlaštenja za pregovaranje sa EU i drugim državama”; šta znači njegova osuda “retorike koja je skrojena tako da igra na kartu straha ljudi”; na koga misli kad govori o otvorenom osporavanju i namjernom potkopavanju državnih institucija”; i šta znači njegova poruka: “To mora prestati.”
Nastojanje da se i nakon svega toga pokaže kako nikakve kritike ili pritiska nije bilo uvreda je za misleći dio javnosti i krajnje zabrinjavajući nagovještaj kontinuiteta “politike” koja vodi samo u medjunarodnu izolaciju i dalje zaostajanje – ako se opšte može dalje na tom putu.
Takva rasprava o dobitnicima i gubitnicima iz ove posjete uostalom potpuno je neproduktivna i zamagljuje njenu inače sasvim jasnu poruku: Sjedinjene Države i Evropska Unija će udruženim snagama podržati Bosnu i Hercegovinu na putu osposobljavanja za eutoatlantske integracije i zajedno će podržavati sve one koji u toj zemlji pokažu da žele da rade za takvu budućnost. Vašington i Brisel saglasni su da će medjunarodni predstavnik sa svim ovlašćenjima odlučivanja ostati sve dok se ne ispuni poznatih pet ciljeva i dva uslova medju kojima je i “pozitivna ocjena političke situacije” koja će uslijediti onda kad se donesu odluke i zakoni koji će Bosnu i Hercegovinu nepovratno izvesti na evropski put. A da bi se to desilo – država mora imati ovlašćenja da donosi odluke i zakone i sklapa sporazume koji će je učiniti “eurokompatibilnom”. U takvom ambijentu, s osavremenjenim ustavom funkcinirajuće evropske države, dva entiteta koja će garantovati jednaka prava svih svojih gradjana nisu nikakva smetnja evropskoj budućnosti.
I jedni i drugi, čast izuzecima, pokazuju se ovih dana kao beznadežni intelektualni taoci kulture selektivnog tumačenja stvarnosti u kojoj – po narodnjačkoj poruzi “što je babi milo, to joj se i snilo” – od svega što čuju potcrtavaju, naglašavaju, ističu … samo ono što se podudara s njihovim pogledima i interesima a temeljito zaobilaze sve što bi moglo biti kritika, pa i osuda, njihove politike i djelovanja.
Ako se na jednoj strani bosanskohercegovačkih političkih krajnosti iz Bajdenovog govora čuje i naglašava samo američko-evropska poruka o tome da samo jedinstvena BiH može napredovati ka euroatlantskim integracijama, a na drugoj samo to kako je njeno unutrašnje uredjenje stvar unutrašnjeg sporazumijevanja i da to može biti i država s dva entiteta, takve krajnje sužene interpretacije imaju učinak stare balkanske discipline zavodjenja, obmanjivanja, ako ne i izludjivanja javnosti.
Štetočinski posao bilo da dolazi od političkih ili od medijskih tumača vremena.
U selektivnom naglašavanju samo onih aspekata Bajdenovog govora u kojima se poziva na prenošenje na državni nivo svih nadležnosti koje će omogućiti donošenje odluka za približavanje euroatlantskim integracijama potiskuje se u drugi plan njegova neuvijena kritika dvije vladajuće krajnosti na bosanskoj političkoj sceni u – kako je vremenski sasvim precizno naznačio – “posljednje tri godine”. Kakve god interpretacije sada nudili javnosti Silajdžić i Dodik ili odani im medijski sljedbenici, poslije Bajdenove posjete kojoj je pridruženje Haviera (Javier) Solane dalo i pečat evropske saglasnosti, jasno je da ne može biti jasnije kako svijet “od sada pa nadalje i ubuduće” odbacuje i Silajdžićevo obećanje “stopostotne” i Dodikovo razmetanje perspektivama podijeljene Bosne i Hercegovine.
I Vašington i Brisel na taj način su pokazali da su se dvije prevladjujuće političke opcije pune tri godine iscrpljivale, prepucavale, prijetile i zastrašivale javnost projektima bez ikakvog pokrića i da su na taj način paralisale napredovanje zemlje prema EU i NATO-u.
Medju Silajdžićevim lojalistima - ne može se govoriti samo o osudi Dodikovog separatizma kad je isto tako osudjen i “jezik maksimalizma” i dovodjenje u pitanje dvoentietskog uredjenja. Medju Dodikovim – insistiranje na “podršci Republici Srpskoj” i pitanje u vodećem srbijanskom dnevniku jesu li tačni “navodi u federalnoj štampi” da Vas je Bajden kritikovao potcjenjujuju sposobnost čitalaca da sami zaključuju o nečem što je inače očito. Nije valjda potrebna “federalna štampa”, osim u kontinuitetu dvodecenijskog raspirivanja nepovjerenja, pa da se zaključi šta znače Bajdenove poruke kako država “mora prevladati tamo gdje dolazi do konflikta između države i lokalnih zakona” i kako “mora imati ovlaštenja za pregovaranje sa EU i drugim državama”; šta znači njegova osuda “retorike koja je skrojena tako da igra na kartu straha ljudi”; na koga misli kad govori o otvorenom osporavanju i namjernom potkopavanju državnih institucija”; i šta znači njegova poruka: “To mora prestati.”
Nastojanje da se i nakon svega toga pokaže kako nikakve kritike ili pritiska nije bilo uvreda je za misleći dio javnosti i krajnje zabrinjavajući nagovještaj kontinuiteta “politike” koja vodi samo u medjunarodnu izolaciju i dalje zaostajanje – ako se opšte može dalje na tom putu.
Takva rasprava o dobitnicima i gubitnicima iz ove posjete uostalom potpuno je neproduktivna i zamagljuje njenu inače sasvim jasnu poruku: Sjedinjene Države i Evropska Unija će udruženim snagama podržati Bosnu i Hercegovinu na putu osposobljavanja za eutoatlantske integracije i zajedno će podržavati sve one koji u toj zemlji pokažu da žele da rade za takvu budućnost. Vašington i Brisel saglasni su da će medjunarodni predstavnik sa svim ovlašćenjima odlučivanja ostati sve dok se ne ispuni poznatih pet ciljeva i dva uslova medju kojima je i “pozitivna ocjena političke situacije” koja će uslijediti onda kad se donesu odluke i zakoni koji će Bosnu i Hercegovinu nepovratno izvesti na evropski put. A da bi se to desilo – država mora imati ovlašćenja da donosi odluke i zakone i sklapa sporazume koji će je učiniti “eurokompatibilnom”. U takvom ambijentu, s osavremenjenim ustavom funkcinirajuće evropske države, dva entiteta koja će garantovati jednaka prava svih svojih gradjana nisu nikakva smetnja evropskoj budućnosti.