Dostupni linkovi

Kurspahić: Ograničeni


Čelnici BiH sa komesarom za proširenje Štefanom Fielom nakon još jednog od niza neuspješnih sastanaka
Dvije susjedne zemlje tijesno povezanih sudbina, Srbija i Bosna i Hercegovina, dočekuju novu – 2014. – godinu u potpuno suprotnim raspoloženjima: u Srbiji se proslavlja najavljeno januarsko otvaranje pregovora o pridruženju Evropskoj Uniji, a u Bosni i Hercegovini dominira mirenje sa još jednom izgubljenom godinom i potonućem na samo začelje balkanskih zemalja koje teže evropskoj budućnosti. Srbija je, u nastojanjima da ispuni uslove za otvaranje pregovora, ostvarila napredak i u odnosima s Kosovom iako se pred domaćom javnošću insistira kako od nje nije i neće biti traženo i priznanje Kosova.

Sadašnje političko vodstvo Srbije, koje je u preuzimanju vlasti dočekano s podozrenjem zbog pripadanja partijama Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja ratnih devedesetih, pokazalo je kako se u izboru najvišeg nacionalnog prioriteta – u ovom slučaju pridruženja Evropskoj Uniji – može napredovati i uprkos nasljeđu nedavne prošlosti: premijer Ivica Dačić mogao je zato zaključiti 2013. godinu “euroforičnim” izjavama kako za Srbiju Evropa više nije predizborna laž za dobijanje glasova već ostvarenje “decenijskog sna” i poziv da se Srbija pripremi za Evropu.

U sadašnjem političkom vodstvu Bosne i Hercegovine, na žalost, nema ni začetaka saglasnosti o najvišem nacionalnom prioritetu a još manje spremnosti da se u ime tog prioriteta prave i ustupci i preuzimaju rizici bez kojih napretka jednostavno ne može biti. Otkako je 2006. godine u ime obećanja “stopostotne Bosne i Hercegovine” odbačen međunarodno podržavani projekt postepenog jačanja bosanskohercegovačke državnosti pokazali su se potpuno bezizglednim i “probosanski” i “antibosanski” projekti - predstavljeni u krajnostima između željenog ukidanja ili otcjepljenja Republike Srpske – i obje su krajnosti imale paralizirajuće dejstvo na bilo kakve političke procese.

“Relativni pobjednici” bosanskohercegovačkih izbora 2010. godine vrlo brzo su ideju približavanja Evropi žrtvovali za daj-šta-daš postizborne koalicije u kojima je taj najviši nacionalni interes zamijenjen najnižim interesom: opstajanja na vlasti po svaku cijenu.

To odsustvo evropskog prioriteta i kriterija u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj politici najdrastičnije se pokazuje u nesposobnosti da se razumije – i onda naravno i da se provede – inače sasvim jasan evropski zahtjev iz presude “Sejdić-Finci”: omogućavanje svakom građaninu da se kandiduje za najviše državne funkcije. U političkim elitama, iznjedrenim iz ustavno nakaradne ideje dominacije “konstitutivnih naroda”, čak se i tako jednostavan zahtjev uspijeva potisnuti u stranu insistiranjem na zahtjevu da se u traženju rješenja za ravnopravnost pripadnika manjina nađu i rješenja koja će garantovati da “jedan narod neće birati predstavnike drugog naroda”. Time se, naravno, ustavno sankcionirani aparthejd podiže na nivo najvišeg principa i vrijednosti u direktnoj suprotnosti s idejom ravnopravnosti manjina i građanina.

Pred osmom godišnjicom odsustva bilo kakvog značajnijeg kretanja prema Evropi, otužno zvuče utješna uvjeravanja kako se možda i nismo pomakli, ali smo danas ipak znatno bliže Evropi jer sada s Evropom dijelimo onih 932 kilometra granice s Hrvatskom
Pri tome se takozvani politički lideri, koji nikuda ne vode, ubiše dokazujući uz naklonost medija kako je pridruženje Evropi ionako “na dugom štapu” – pa, eto, i ne treba žaliti za još jednom izgubljenom godinom; kako je i Evropa u kandžama krize i kako je i sama njena budućnost neizvjesna pa, eto, i nema razloga žaliti ni za desetinama miliona dolara izgubljenih pristupnih fondova. Sve to dok istovremeno Evropska komisija objavljuje dodjelu 178,7 miliona eura pomoći Srbiji iz pristupnih fondova za provođenje reformi u područjima vladavine prava, javne administracije, socijalne uključenosti, privatnig sektora, saobraćaja, okoline, energetike i poljoprivrede.

Naslonjeni na odsustvo tradicija uređene pravne države – i antievropske i uopšte antizapadne sentimente u dijelu javnosti vaspitavanom na odbojnosti prema “stranom diktatu” – vođe sva tri etnička predznaka uspijevaju da izbjegnu afirmaciju eurokompatibilnosti kao vrhunskog kriterija uspješnosti njihovog rada.

Paradoks je više nego upadljiv: dok Hrvatska proslavlja ovogodišni prijem u Evropsku Uniju kao njena najmlađa članica, a Srbija oduševljeno očekuje početak pregovora u januaru, stranke čija je samoproklamovana misija da predstavljaju nacionalne interese bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata aktivno onemogućuju da i Bosna I Hercegovina napravi korak u tom smjeru, a „probosanske snage“, kako se, iz ko zna kakvih razloga, nazivaju partije bošnjačkog predznaka, ne uspijevaju artikulisati svima prihvatljivu viziju zajedničkog interesa – makar u tom cilju približavanja Evropi – niti pridobiti partnere za premošćivanje dubokog jaza koji dijeli bosanskohercegovačka konstitutivna plemena.

Pred tom provalijom, i osmom godišnjicom odsustva bilo kakvog značajnijeg kretanja prema Evropi, otužno – ako ne i podrugljivo – zvuče utješna uvjeravanja kako se eto možda i nismo pomakli, ali smo danas ipak znatno bliže Evropi jer sada s Evropom dijelimo onih 932 kilometra granice s Hrvatskom. Još kad se tome u dogledno vrijeme doda i 249 kilometara granice s Crnom Gorom i 357 kilometra granice sa Srbijom – kad i one postanu članice Unije - Bosna i Hercegovina će sa svih strana biti okružena Evropom: ostavljena da godinama uzaludno traži rješenje za evropski standard jednakosti građanina pred zakonom.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG