Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Širok raspon osjećanja povodom ritualnog dočeka novih godina cinično je izrazio pokojni američki kolumnista i pisac Bil Von (Bill Vaughan) kad je zapisao: „Optimista ostaje budan do ponoći da se uvjeri kako je Nova godina došla. Pesimista ostaje budan da se uvjeri da je stara godina najzad otišla“.
Gledano iz bosanskohercegovačke političke perspektive – mnogo je više razloga za zadovoljstvo što 2018. postaje prošlost nego za očekivanje kako 2019. nužno mora biti bolja jer gora teško da može biti.
Godina 2018. protekla je u znaku još jednih izbora koji su više produbili nego što su premostili podjele u bosanskohercegovačkom društvu; potisnuli u drugi plan ispunjavanje uslova za približavanje euroatlantskim integracijama; oživjeli etnonacionalističke fantazije o otcjepljenju srpskog ili oživljavanju hrvatskog entiteta; ostavili su Bosnu i Hercegovinu izloženu nasrtajima na njen „suverenitet i teritorijalni integritet“ iz susjedstva po uzorima na godine kad su predsjednici Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman – ratujući jedan protiv drugoga – imali savršenu saglasnost o podjeli susjedne zemlje po mjeri njihovog mini-velikodržavlja; i gotovo tri mjeseca nakon oktobarskih izbora u formiranju vlasti prevlađuju ucjene, prijetnje blokadama, preokupacija opstankom na vlasti i po cijenu do juče nezamislivih koalicija.
Sa takvim prtljagom nasljeđa iz godine na izmaku čak i neki pozitivni nagovještaji međunarodne dobre volje da se ubrza približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i Evropskoj uniji nailaze na domaće prepreke, blokade i ucjene.
Recimo: američka i evropska podrška aktiviranju Akcionog plana za članstvo BiH u NATO-u.
Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik smjesta je odbacio takvu mogućnost pozivajući se na deklaraciju skupštine njegovog entiteta o vojnoj neutralnosti nasuprot ranije ozakonjene državne strategije pristupanja zapadnom vojnom savezu koju su prihvatili i čak potpisali i predstavnici njegove partije. Neoprostivi grijeh NATO-a: to što je bacao bombe na Republiku Srpsku i Srbiju ili – kako ovih dana podržavajući srpsko protivljenje ulasku BiH u NATO kaže ambasador Rusije - „Skoro polovina BiH protivi se ulasku u taj vojni blok, koji se tokom prošlih sukoba okrenuo protiv jedne strane. Poginuli su ljudi, pričinjena je znatna materijalna šteta i stradala je priroda. Posljedice još osjećaju svi stanovnici BiH, bez obzira na etničku pripadnost“. Poticanje antinatovskih raspoloženja „zato što nas je bombardovao“ nailazi na plodno tlo tamo gdje se ni nakon više od dvije decenije nije pokazalo razumijevanje ni saosjećanje za žrtvama „etničkog čišćenja“, troipogodišnjeg terora nad Sarajevom sa više od 10.000 ubijenih među kojima i 1.600 djece, genocida u Srebrenici i pokušaja progona cjelokupnog albanskog stanovništva Kosova. U svjetlu tih međunarodnopravno utvrđenih i sankcionisanih činjenica i bombardovanje NATO-a vidjelo bi se u svojoj potpunijoj dimenziji.
Ruski ambasador možda je u pravu kad kaže kako bi ulazak Bosne i Hercegovine u zapadni vojni savez značio „povlačenje novih linija razdvajanja u Evropi“ ali takve linije već postoje, NATO na jednoj-Rusija na drugoj strani, i suvereno je pravo svake države da odluči u kojoj će uticajnoj sferi uživati više standarde demokratije i vladavine prava, bezbjednosti i prosperiteta. Rusko insistiranje – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u Savjetu za implementaciju mira u Sarajevu i izjavama njenih zvaničnika – kako ulazak u NATO nije jedina alternativa za budućnost Bosne i Hercegovine i kako njeno „guranje u NATO“ predstavlja miješanje u njene unutrašnje poslove i kršenje Dejtonskog sporazuma zanemaruje elementarnu logiku: suprotstavljanje bilo sa srpskih ili ruskih pozicija slobodnoj volji stanovništva Bosne i Hercegovine za pristupanje euroatlantskoj porodici demokratskih društava i ekonomskog prosperiteta predstavlja najgrublje miješanje u unutrašnje stvari bosanske države.
Miloševićevi i Tuđmanovi sljedbenici u vrhovima vlasti u Srbiji i Hrvatskoj naučili su kako zbog vlastitog statusa u evropskim prijestonicama moraju ponavljati kako, ne-daj-Bože, nikako ne žele da se miješaju u te unutrašnje stvari susjeda i kako bezuslovno i bezuvjetno poštuju „suverenitet i integritet“ Bosne i Hercegovine.
Ali, sve što rade svakodnevno ih demantuje.
Hrvatska je usvojila i saborsku deklaraciju sa insistiranjem na „jednakopravnosti tri konstitutivna naroda“, insistirajući kako su Hrvati ugroženi „jer im drugi biraju predstavnike“ – s neumornom kampanjom protiv inače i zakonitog i ustavnog izbora Željka Komšića u državno Predsjedništvo – i bez i najmanje europske brige što stotine hiljada građana ne mogu da se kandiduju i budu birani u državne organe jer su pripadnici „pogrešnih naroda“ u entitetu u kojem žive.
Srpsko „nemešanje u pitanja Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“ upravo ovih dana je dobilo novu karikaturalnu ilustraciju: novi Predsjedavajući Predsjedništva BiH je u rutinskoj posjeti Srbiji rekao kako bi zamolio predsjednika Srbije da u pregovorima u vezi s Kosovom uvede i pitanje „prava na samoopredjeljenje Republike Srpske“. Logika, na koju se poziva u tom javnom apelu za podršku otcjepljenju entiteta od države kojom predsjedava, pokazuje kako su „slučajevi“ Kosova i Republike Srpske drastično suprotni: na Kosovu je državnost priznata žrtvama pokušaja „etničkog čišćenja“ dok se u Republici Srpskoj državnost traži za entitet nastao etničkim progonom. Molba predsjedniku Srbije da posreduje u tome vrijeđa dostojanstvo i jednog i drugog.
Facebook Forum