Dostupni linkovi

Munitić: Nedostaje mi toplina Sarajeva


Monografija je kruna mog kompletnog rada: Gertruda Munitić

Legendarna diva Sarajevske opere, Gertruda Munitić, nedavno je boravila u glavnom gradu BiH. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, promovirana je monografija Primadona, autora Jasmina Bašića. Riječ je o knjizi koja govori o životu i karijeri ove umjetnice. Munitić je u bogatoj karijeri osvojila brojne nagrade, među kojima je Šestoaprilska nagrada Sarajeva, te nagrada 27. juli, BiH. To je bio povod da Gertruda Munitić govori za Radio Slobodna Evropa.

RSE: U Sarajevu je promovirana monografija Jasmina Bašića - Primadona. To je knjiga o Vašem životu. Šta za vas znači ovo djelo?

Munitić: Za mene to puno znači jer to je ipak kruna mog dugogodišnjeg predanog rada i 40 godina karijere, nešto što ostaje iza vas. Kada odete na drugi svijet, ostaje jedan zapis, koji je važan da se zna, da je postojala ta osoba, šta je radila, koliko je voljela ljude, koliko je svijetlila i koliko je dobro, glazbu, koju je interpretirala, predavala ljudima, njenu ljubav i milosrđe. To je bitno.

Već u momentu kada sam mislila da neću dočekati moju monografiju, moj veliki prijatelj i kolega, magistar Jasmin Bašić, se itekako predao tome da se napravi, sa ljubavlju, poštovanjem i sa velikim uvažavanjem moje profesije. Pratio je svu moju karijeru preko 25 godina u sarajevskom teatru. Vidio je veliku nepravdu i da nisam to uradila. Međutim, kako je rat pomeo puno toga u Sarajevu, i svugdje oko nas na Balkanu, nije bilo ni moguće misliti o tome, a za mene je to životno značenje. Ta je monografija kruna mog kompletnog rada.

Zaista je krasno napisana i Jasmin se potrudio da to sve opiše mojim riječima i kako treba. Imala sam strašno povjerenje u njega jer ni u koga do sada, možda u trojicu ljudi kojih više nema, imala sam povjerenja da bi mogli napisati istinu, ali pravu istinu, a ne neku senzaciju, željnu publiciteta. Hvala mu od srca i svima onima koji su učestvovali u tome.

RSE: Promocija je održana u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu. Prisutan je bio veliki broj Vaših poštovatelja. Kakvi su Vaši utisci sa same promocije?

Munitić: Moji se utisci još nisu slegli. Još uvijek sam u nekom čudnom vakuumu. U Sarajevu, prošle godine, se cijela publika u teatru, na moje ime digla na noge i pljeskala mi, kao da pjevam, a ja nisam ni ton pustila. To me već bilo šokiralo, ali prošlo je već godinu dana od toga. Sada sam vidjela ljubav te publike. Cijela ulica iza tog Muzeja bila je puna ljudi, koji su htjeli ući, a nisu mogli, i žao mi je da nisu mogli. U toku dana, u Sarajevu, kada sam sjedila u gradu, ljudi su mi prilazili svaki čas. Jedna žena, koja je išla na pijacu, je uzela ružu, donijela mi ružu na poklon. To su utisci koje ne možete opisati. To je nešto što vas do suza dovede.

Samo znam da milosrđe i ljubav mogu ovaj naš svijet spasiti od svega. Uvijek sam bila milosrdna i uvijek sam imala ljubavi za ljude. To je najvažnije i najtoplije. Zato se svima od srca zahvaljujem, koji su bili prisutni. Došlo je puno mojih kolega iz Drame, koje nisam ni prepoznala, mada sam skoro 40 godina radila u tom teatru. Puno puta sam gostovala po EX YU, po Evropi. U Meksiku, na kraju karijere, mi je bila najjača predstava Rigoleto, sa najljepšim kritikama koje sam dobila.

Nisam uzalud bivstvovala na ovoj zemlji. Bog je odredio, imam taj osjećaj, da budem tu, gdje jesam. Morala sam dati svu ljubav, svu dobrotu, sve ovo što nosi čovjek u sebi kroz ono što radi. Operu sam, koja je bila bauk za ljude, približila širokim narodnim masama, pa i djeci. To je bio moj cilj i moj zadatak. Mislim da sam u tome uspjela. Zbog toga sam beskrajno sretna.

RSE: Posljednjih desetak godina živite u Zagrebu. U Sarajevu ste proveli više od tri desetljeća života. Koliko Vam nedostaje Sarajevo i to vrijeme koje ste proveli u Sarajevu?

Munitić: Nedostaju mi, ne grad kao grad, nego ljudi. To su uvijek dobri ljudi, plemenita srca, široke duše. Bosanci su poznati kao takvi. Jako sam voljela BiH. Počastvovana sam što je moja unuka rođena u BiH i što je moj zet Bosanac, rođen u Sarajevu. Moja unuka ima već 19 godina. Htjela, ne htjela, ipak sam povezana sa Sarajevom.

Sarajevo je bila treća operna kuća u EX YU. Tri važne, Zagreb, Beograd, Sarajevo, pa Osijek i Split. Tako je bilo poredano. Imala sam širinu za hodati okolo i pjevati. Ne znam gdje sve nisam bila, na Majskim večerima, na večerima Makedonske muzike, svukuda. Presretna sam da sam to uspjela. Nedostaje mi Sarajevo, nedostaju mi ljudi u Sarajevu, ta toplina. Tu ljubav koju doživite, ona vas potrese i naelektrizira. To mi nedostaje.

U Zagrebu imam puno ljudi koji me vole, koji su oko mene i kraj mene. Ipak sam puno nastupala u Zagrebu i na HRT-u. Tu sam snimila i moj CD. Kompletno sam bila vezana za moju domovinu Hrvatsku.

Povukla sam se prije deset godina jer sam osjetila da ne mogu više, rat je učinio svoje. Radila sam 40 godina, a to je za pjevača moga kalibra strahovito puno jer inače od 25 do 30 godina traje vijek umjetnika mog ranga. Sretna sam i zbog toga što sam se povukla. Idem na operne predstave, na baletne predstave, na koncerte, kao gledatelj i slušatelj. Uživam i mislim kako mi je drago da sam i to dočekala. Sarajevu se zahvaljujem za sve one godine koje sam provela u njemu.

RSE: Kakav je danas položaj operne umjetnosti na ovim prostorima?

Munitić: Ne znam baš toliko jer ne pratim, da bih mogla reći kakav je položaj. Za opernu umjetnost je važna ljubav, sugestivna i uvjerljiva gluma, suvereno pjevačko umijeće. Ona ne smije da bude bauk, nego prekrasna, fantastična stvar. Kada se dulje sluša i gleda, onda shvatite koliko je to prekrasno i koliko je to jako i koliko vas to vraća u jedan svijet ljepote. Bez takve opere, koja je trajna, za moj pojam, ovaj svijet ne bi imao neku svrhu i smisao, bez te divne umjetnosti, klasike. Klasika je ta koja daje balans i zabavnoj i narodnoj muzici, da sve ima neku svoju vrijednost. Opera je velika, neuništiva scenska snaga. Mislim da će trajati vječno.

RSE: Ovaj tjedna smo ostali bez prvakinje Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, Nade Đurevske.

Munitić: Da, to mi je bolna točka. Nadu nisam vidjela na mojoj promociji i znala sam da nešto nije u redu. Nadu sam čuvala i pomagala, bili smo u Kamernom teatru, sa njenim mužem Avramom, kada smo igrali jednu dramu ili mjuzikl, ne sjećam se više. Imala je dugu, plavu kosu. Bila je prelijepa i uvijek smo se dužili za vrijeme rata. Ona je bila sljedbenik Saibabe i duhovno obrazovana žena. Strašno mi je teško zbog Nade, da mi suze dođu kada se toga sjetim. Želim joj miran san na onome svijetu.

RSE: Kako danas izgledaju Vaši umirovljenički dani u Zagrebu?

Munitić: Uvijek sam vani. Sa unukom moga muža provodim dane, sa unucima, idemo vani, često idemo na Sljeme. Idem na masaže, uvijek imam nekog posla. Često se odmaram i puno čitam, slušam muziku, to je bitno. Osjećam potrebu za jednim duševnim odmorom i to radim. Srećna sam da sam tu i da sam napokon doživjela, ovo što sam doživjela, ovakav uspjeh, ovakav ljudski osjećaj, ljudi koji su me došli vidjeti, suze u očima ljudi koji me gledaju i koji me vide, kao da je vrijeme od prije dvadeset ili trideset godina.

Ratno vrijeme sam prošla u Sarajevu, tri godine rata, pomažući djeci, skačući između granata, između cijevi. Svi su se šprdali sa mnom da Gertrudu metak ne može uhvatiti jer je ona brzi Gonzales. Vrtjela sam se gore dole. Niko me nije mogao uhvatiti nikako. To sam bila ja u tom vremenu. Prošla sam jednu tešku kataklizmu, ali to sve skupa u meni otvorilo srce i oplemenilo ga još većom ljubavlju za ljude. Smatram da samo milosrđe i ljubav mogu spasiti ovaj svijet, ništa drugo nije tako bitno.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG