Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Simbolične kazne za Putinove kozake


"Kozak" napada antivladinog demonstranta tokom prosvjeda na Puškinovu trgu u Moskvi, 5. maj 2018.

Autori: Jelena Vavina i Robert Coalson, priredila: Mirjana Rakela

Moskovski okružni sud prošloga je tjedna izrekao novčanu kaznu Jevgeniju Fjodorčunkovu od 1.000 rubalja (16 dolara) za huliganski prijestup, odnosno zbog toga što je na prosvjedima protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina 5. maja tukao demonstrante.

On je sudu rekao da je "kozak" i da pripada "javnoj organizaciji", no sud u rješenju nije spomenuo organizaciju kojoj pripada napadač. Naime, tokom opozicijskih prosvjeda pojedinci obučeni u tradicionalnu kozačku uniformu su bičevima tukli demonstrante i opozicijski aktivisti pokušavaju preko video snimaka i fotografija identificirati napadače i organizaciju kojoj pripadaju.

Aktivisti su prepoznali obilježja koja su pojedinci imali na odorama, a koja pripadaju takozvanoj Centralnoj kozačkoj vojsci, koju vodi "ataman" (vođa) Ivan Mironov kojega je imenovao Kremlj.

"Naše prijateljsko društvo čuva tradiciju ne samo čekista iz Irkutska, već i svih ostalih radnika u državnim sigurnosnim organima", rekao je Mironov, utjecajni član brojnih grupa koje zapravo zamagljuju podjelu između ruske države i civilnog društva na sastanku jedne od ovih organizacija u aprilu koristeći akronim za agente sovjetske sigurnosne službe.

On je na čelu takozvane Centralne kozačke vojske i njenog poslovnog dijela, Atamanskij, a nastala je u posljednjih 20 godina vladavine Vladimira Putina. Mironov je iskoristio svoje iskustvo u KGB kako bi okupio neokozačke sljedbenike, radi - kako ističu - "održavanja sigurnosti i javnog reda".

Na tu poziciju se uzdignuo, ističu njegovi protivnici, ali i drugi s kojima je dolazio u kontakt, zahvaljujući dijelom njegovim naporima da pomogne u uništavanju sindikata, dok je bio na položaju u uredu guvernera oblasti Samara, pa je eliminirao poslovne protivnike samog guvernera, potom se obukao u kozačku uniformu, proglasio se liderom kozaka, potpisujući s državom unosne ugovore za "održavanje javnog reda".​

Nejasne veze

Mironov sebe prikazuje kao kozaka od 2010. godine. No, nije jasno ima li bilo kakve povijesne veze s kozačkom kastom iz carske Rusije koja je bila militantna i antisovjetska, i koja je uglavnom bila protjerana iz Sovjetskog Saveza poslije 1917.

Zapravo, 65-ogodišnji Mironov imao je dugu karijeru na sasvim suprotnoj strani barikade.

Prema njegovoj službenoj biografiji, rođen je 1952, a stupio je u sovjetski KGB 1974. Trideset godina kasnije umirovljen je u Federalnoj službi sigurnosti (FSB), koja je sljednica KGB, s činom general pukovnika.

Dok je radio u FSB-u '90-ih godina prošlog stoljeća, Mironov je navodno bio uključen u neuspješnu istragu ubojstva novinara Vladislava Listjeva 1995., kao i istragu o bombaškim napadima na stambeni blok u Moskvi 1999. kada je poginulo gotovo 300 ljudi i kada su strah i panika građana otvorili put za uspon Vladimira Putina prema predsjedničkoj funkciji.

U jednom trenutku bio je izravni šef agentu FSB-a Aleksandru Litvinjenku koji je optužio FSB da je organizirao bombaške napade i koji je ubijen u Londonu 2006. godine. (Mironov se spominje u Litvinjenkovoj knjizi "Kriminalna grupa Lubljanka" (Lubljanka je sjedište zloglasnog KGB-a u Moskvi).

Mironov je u jednom trenutku bio izravni šef agentu FSB-a Aleksandru Litvinjenku
Mironov je u jednom trenutku bio izravni šef agentu FSB-a Aleksandru Litvinjenku

Nakon što je otišao u mirovinu, u FSB-u Mironov je počeo novu karijeru uz Sergeja Čemezova, člana uskog Putinovog kruga koji je živio u istoj zgradi u Drezdenu u kojoj je stanovao mladi oficir KGB, budući šef države, pa su se njihove obitelji sprijateljile. Njegov politički šarm nije se temeljio samo na njegovim bliskim odnosima s Čemezovim, već i na njegovim iskustvima u organima KGB-a.

"Bio je smatran kao čovjek s vrlo ozbiljnim vezama u sigurnosnim strukturama" kaže Mihail Matvejev, bivši regionalni poslanik.

Sovjetski vojni akademac, Čemezov potom je vodio unosnu državnu tvrtku Rosoboroneksport (koja se bavila izvozom oružja), a sada je na čelu Rostec, državne kompanije koja obuhvaća oko 700 privrednih subjekta koji čine više od desetak holding društava.

Početkom 2000. vodila se snažna bitka za preuzimanje tvornice automobila AvtoVAZ u gradu Toljati, koji je u to vrijeme kontrolirao oligarh Boris Berezovski. Godine 2005. vlada je preuzela kontrolu nad tvornicom od Berezovskog koji je dvije godine ranije, dakle 2003, pobjegao u Veliku Britaniju, gdje je 2013. umro pod nejasnim okolnostima. Tvornica je prešla pod upravu Rosoboroneksporta, koji je poslao i vlastiti tim za upravljanje.

Tada je umirovljeni general FSB-a, Mironov imenovan "direktorom za posebne poslove tvornice".

Naime, Rosoboroneksport se morao nositi s lokalnom tvrtkom u Samari imenom SOK, koja je kontrolirala prodaju proizvoda AvtoVAZ-a i distribuciju rezervnih dijelova. Nekoliko vlasnika SOK-a imalo je reputaciju šefova organiziranih kriminalnih grupa. Neke je prethodno ispitivala policija kada je jedan od njihovih konkurenata ubijen bacačem granata.

Ipak, u toku slijedeće dvije godine Rosoboroneksport se uspio riješiti SOK-a. Većinski vlasnik SOK-a Jurij Kačmazov i nekoliko menadžera napustili su Rusiju nakon što su za njima izdane tjeralice. Jedan potpredsjednik SOK-a umro je pod tajanstvenim okolnostima, a njegovo tijelo pokazivalo je znakove mučenja.

Tijekom 2007. predsjednik AvtoVAZ-a Vladimir Artjakov bio je kandidat Putinove Jedinsteven Rusije na izborima za Državnu Dumu. Direktori AvtoVAZ obećali su radnicima mjesečnu plaću od 25 tisuća rubalja (981 dolara), a nakon što je Jedinstvena Rusija osvojila izbore, radnici su formirali nezavisni sindikat Jedinstvo kako bi vršili pritisak na direktore da održe dato obećanje o plaćama.

Pjotr Zolotarev, koji je u to vrijeme bio čelnik Jedinstva, rekao je za Current Time TV da je Mironov bio zadužen da poništi zahtjeve radnika.

"Odjelu za sigurnost tvornice je rečeno da identificira pobunjenike, izolira ih i riješi ih se", rekao je Zolotarev.

"Na radničkim sastancima, agenti koje je poslao Mironov, su me nazivali izdajicom i to je provociralo ljude."

Tvornica je uspjela privesti organizatore sindikata na sud, a njihove aktivnosti proglasiti nezakonitima. Više radnika proglašeno je "neubrojivima", te su otpušteni.​

Fizičke prijetnje

Godine 2007, Artjakov je imenovan guvernerom oblasti Samara i on je poveo Mironova sa sobom kao zamjenika guvernera za sigurnost.

Mihail Matvejev, koji je u to vrijeme bio regionalni poslanik Komunističke partije, izjavio je za televiziju Current Time da vjeruje da je Mironov bio zadužen za uklanjanje svih tragova SOK-a iz regije.

Matvejev se prisjetio prvog susreta Mironova s poslanicima, tokom kojeg je zamjenik guvernera prokleo SOK i prijetio da će fizički ugroziti čelnika SOK-a Kačmazova.

"Bilo je očito da bi takva izjava, koja uključuje poziv državnim tužiocima , mogla biti izgovorena samo uz odobrenje nekoga na vrlo visokoj razini", kazao je Matvejev.

On je naglasio da je Mironov u to doba bio vrlo moćna figura u Samari.

"Njegov politički šarm nije se zasnivao samo na njegovim bliskim odnosima s Čemezovom, već i na njegovim iskustvima u organima KGB-a, gdje obnaša visoke dužnosti", kazao je Matvejev.

"Bio je smatran kao čovjek s vrlo ozbiljnim vezama u sigurnosnim strukturama."

Mironov je također bio nominalno zadužen za borbu protiv korupcije u regiji, no neki mnogi ističu da su "takvi napori bili selektivni i nedjelotvorni".

"Razgovarala sam s njim kako bi se riješio problem lokalne mafije koja radi sa nekretninama", rekla je bivša regionalna poslanica Natalija Bobrova.

"Ali ne samo da mi nije pomogao, već se pokazao potpuno nesposobnim s pravnog stajališta. Birokrati nisu borci protiv korupcije. Komičan je način kako oni nikada ne uspijevaju napraviti pravi posao", rekla je ona.

S njom se složio šef liberalne stranke Jabuka Igor Jermolenko, opisujući Mironov antikorupcijski napor kao "imitaciju rada" i navodeći da je to postao "mehanizam za poduzimanje akcija protiv gospodarskih i političkih suparnika".

Godine 2009. Mironov je postao predsjednik odbora Društva prijateljstva Bajkal Irkutsk. Predsjednik te nominalno nevladine organizacije je Sergej Čemezov, a utjecajni članovi su glavni tužitelj Jurij Čajka, guverner pokrajine Irkutsk Sergej Levčenko, generalni direktor Rosoboroneksporta Anatolij Isaikin, te članovi Državne Dume i direktori različitih tvrtki u holding Rostec.

Internet stranica toga društva opisuje asocijaciju kao "ognjište oko kojeg stanovnici Irkutska i Moskve imaju priliku zagrijati svoje duše. Održavanje vatre i topline tog ognjišta glavna je djelatnost društva". Jedan od načina na koji društvo to radi je i sponzoriranje časopisa Ruska vodka.

Godine 2013. Artjakov je napustio ured guvernera, a Mironov je s njim napustio Samaru. Sada je Mironov zamjenik generalnog direktora tvrtke Radioelektronička tehnologija, koja je dio Čemezovog holdinga. Ta je pozicija omogućila Mironovu da se preobrazbi u pobožnog ruskog pravoslavnog pseudo-kozačkog čelnika. Godine 2010. bio je "ataman" Kozačkog društva Volga. Georgij Borisenko, koji je još uvijek član te organizacije, opisao je Mironova kao čovjeka s "određenim autoritetom".​

Državna uprava nad kozačkim društima

Bivši poslanik Matvejev izjavio je kako je Mironova pojava među neokozacima u društvu Volga, dio općeg trenda po kojem "država upravlja tim društvima" i umjesto demokratski izabranog atamana postavlja svoje ljude na te funkcije. Dodao je da su se neokozačka društva našla u procjepu između sukobljenih želja, s jedne strane, da dobiju službenu ulogu državne sigurnosti i, s druge strane, da budu neovisna i samostalna.

Povijesno gledano, kozaci su u Rusiji živjeli u pobožnim ruskim pravoslavnim, militariziranim zajednicama, i to uglavnom duž južne granice Rusije i jugoistočne Ukrajine. Pojavili su se u 18. stoljeću, a caristički režim postavio ih je da budu "čuvari" takozvanih tampon zona Ruskog carstva u zamjenu za relativnu nezavisnost.

U kasnijem razdoblju carski režim ih je koristio kao policijske snage i često su bili brutalna ruka cara u smirivanju društvenih nemira. Nakon boljševičkog puča 1917., godine, kozaci su se borili protiv komunista i bili uglavnom prognani iz zemlje. Oni koji su ostali u Sovjetskom Savezu pretrpjeli progone pod sovjetskim liderima Vladimirom Lenjinom i Jozefom Staljinom. Većina kozačkih organizacija u inozemstvu bliske su izvornim kozačkim zajednicama i nemaju veze s modernim "kozačkim" društvima koja su se pojavili u Rusiji i Ukrajini u postsovjetskom razdoblju.

Kozaci su se pojavili u 18. stoljeću, a caristički režim postavio ih je da budu „čuvari“ takozvanih tampon zona Ruskog carstva u zamjenu za relativnu nezavisnost
Kozaci su se pojavili u 18. stoljeću, a caristički režim postavio ih je da budu „čuvari“ takozvanih tampon zona Ruskog carstva u zamjenu za relativnu nezavisnost

Putin je 2005. potpisao zakon koji pod imenom "Državna služba ruskih kozaka" po kojem je registrirana organizaciju "Kozak" i koja je stavljena pod kontrolu vlasti.

"Registrirani kozaci predstavljaju silu koja nije samo simbol neokonzervativizma Kremlja, nego i sredstvo represije protiv onih koji otvoreno prosvjeduju protiv trenutne državne politike", napisao je češki povjesničar Tomas Baranec u izvještaju iz 2014., o oživljavanju pseudo kozačkih institucije u Rusiji.

Mironov je 2014., postavljen za lidera takozvane Centralne kozačke vojske što je potvrđeno Putinovim naređenjem.

Od tada je ta organizacija potpisala 18 državnih ugovora vrijednih više od 53 milijuna rubalja (850 tisuća dolara). Od Moskve je uprihodila oko 36 milijuna rubalja (578 tisuća dolara), uključujući i gotovo 16 milijuna rubalja (26 tisuća dolara) za sigurnost i održavanje javnog reda.

Godine 2017. Mironov i njegov kolega iz KGB, Rosoboroneksporta i Centralne kozačke vojske, Vjačeslav Pavlov, stvorili su Atamansku, neokozačku grupu uključenu u "sigurnost i održavanje javnog reda".

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG