Sa ukrajinskih protesta koji ulaze u treći mjesec, dva puta nam je muzika oduzela dah, ali je oba puta okupljena masa demonstranata pjevala nacionalnu himnu Ukrajine, naročito prvi put "a cappella" predvođeni moćnim Ruslaninim glasom.
No, nijesmo zabilježili da su iza brojnih demonstracija tokom Arapskog proljeća 2011. ostali upečatljivi stihovi ili muzička podloga. Pod naslovom "Gdje su sve te protestne pjesme" BBC se osvrnuo na činjenicu da danas, za razliku od ranije, fali snažne angažovane muzike na protestima širom svijeta.
BBC autor se bavio zaostavštinom Petea Seegera, legendaranog američkog folk muzičara i aktiviste koji je umro 24. januara ove godine u 95. godini. Iza njega je ostao "moćni legat političke muzike". Ali, ko je danas ostao da nastavi njegovu tradiciju, zapitao se.
Pete Seeger
Seeger je bio kontrovezna ličnost, veoma glasni politički aktivista, autor hitova i muzike za djecu, ali je ipak većina njegovih pjesama još od 40-ih godina prošlog stoljeća inspirisala na protest i pozivale na promjene. "Mi svi dugujemo naše karijere njemu", rekla je još davno ikona Woodstocka Joan Baez, govoreći o Seegerovom uticaju na nju, Boba Dylana, Odetta i Phila Ochsa.
BBC se, stoga, pita gdje su Seegerovi disidentski glasovi danas. Steve Earle, jedan od najistaknutijih sljedbenika, kaže: "Originalna funkcija pisanja pjesama je da ispriča priču, koja bi inače umrla". Mnogi današnji muzički stručnjaci ističu da pjesme, koje pozivaju na protest, izumiru.
Gdje je danas revolt poput onog koji su izazivali Seegerov? "Nijesam se uplašio tvog zatvora" ili Dylanovi "Gospodari rata" i drugi…
Naznaka takve muzike, zasigurno, nema na spektaklima popout Grammy Awards, koji predstavljajuju sintetizovanu verziju američke pop kulture danas. To je posebno zanimljiv fenomen, budući da je danas sve više angažovanih umjetnika među slavnima, čak i nosiocma prestižnih Grammyja. No, njihov javni angažman se, ipak, rijetko pretoči u angažovanu muziku.
Gotovo da je posljedji put zabilježen takav istup onda kada je Joane Baez iz svoje dnevne sobe u Americi, podržala pjevajući na arapskom jeziku demonstrante na ulicama Teherana. Kako je sama objasnila kasnije, zahvaljući dobrom sluhu uspjela je da otpjeva pjesmu podrške protivnicama iranskog režima. Baš kao što je 90-ih u opkoljenom Sarajavu zajedno sa domaćinima otpjevala "Sarajavo ljubavi moja".
Sa druge strane, na marginama ima mnoštvo događaja na kojima su pojavljuju alternativne grupe i muzičari, što sugeriše da je angažovana muzika, ipak, veoma živa iako ne rasprostranjeno popularna kao nekad. Čak i kada angažovanu muziku izvode popularne muzičke zvijezde poput Bruce Springsteena ili John Legenda - to nema odjeka kao što je nekad imalo.
Politika nije cool
Komercijalne radio stanice i TV mreže, generalno, nigdje u svijetu - dakle ni na Zapadu - ne daju mnogo prostora za muziku sa političkom agendom.
Pete Seeger je za vrijeme rata u Vijetnamu bio spriječen da u jednom popularnom TV šou otpjeva antiratnu pjesmu ("Waist Deeep in the Deeep Muddy" ) ali, nakon što je domaćin šou programa kritikovao mrežu zbog cenzurisanja folk ikone, nekoliko mjeseci kasnije Seeger se vratio i otpjevao pjesmu, početkom 1968. Mnogi kažu da je to predstavljalo prekretnicu u percepciji rata u Vijetnamu u domaćem javnom mnjenju.
Bivši američki predsjednik, Bill Clinton, jednom je za Seegera rekao da je on "nezgodan umjetnik koji se usuđuje da pjeva o stvarima tako kako ih vidi".
Ali, kada je neko posljednji put čuo ili vidio neku angažovanu pjesmu na nekom od udarnih medija?
Kanye West
BBC navodi primjer iz 2005. kada je muzičar, u posljednje vrijeme i dizajner, Kanye West oštro preko medija kritikovao administraciju Georga W. Busha za uragan Katrina koji je opustošio Nju Orleans, zbog spore i neadakvatne reakcije. Uslijedila je reakcija, ali tako što su kritike bile usmjerene na samog Westa.
No to je, istovremno, bila i inspiracija za jednu hip-hop grupu iz Hjustona, The Legendary K.O., da urade pjesmu "George Bush dosn’t Care About Black People". Iako je pjesma preslušana na internetu više od milion puta i na jednoj američkoj top listi bila među 20 najslušanijih, nikada se nije čula ni na jednoj komercijalnoj radio stanici.
A biti "nezgodan" umjetnik, kako reče Clinton, nije baš nešto što vole da čuju ljudi koji rade PR ili takozvani marketing - danas ključnu djelatnost za bilo čiji uspjeh. To, pak, nije spriječilo bend iz Čikaga, Rise Against, da prodaju stotine hiljada albuma. Njihova pjesma "Disparity by Design", koja govori o sve većem jazu između bogatih i siromašnih i kolapsu takozvanog srednjeg građanskog staleža bila je preteča pokreta "Okupirajmo..."„ na mnogo načina.
Pjevač grupe, Tim McIlrath, kaže da muzičari nerado angažovano govore jer je „naša kultura zahvaćena hipsterskim cinizmom koja prožima umjetnost i popularnu umjetnost. To je trend koji vlada i u muzici. Apatija ima veću težinu nego bilo što drugo. Danas nije cool baviti se politikom, ili razgovarati o tim stvarima u muzici.
"Njihova muzika, uvjeren je, nalazi široku publiku jer promjene nikada ne dolaze sa vrha ka dolje i prelivaju se. Uvijek ide od dna prema gore, a muzika može biti katalizator", smatra McIIrath.
Ni Pete Seeger ne bi rekao bolje.
A kako je na Balkanu?
Nakon što su popularna muzika i u 90-im stvoreni novi pravac, turbofolk, dali svoj doprinos u širenju ratnohuškačke propagande i mržnje, te zajedno sa medijima i sportom bili pogonsko gorivo za rat, posljednja je decenija i malo drugačiji socijalni i društveni kontekst donio neke nove mlade angažovane umjetnike - oštre kritičare brojnih devijacija kojima svjedočimo više od 20 godina.
Nijesu baš najomiljeniji komercijalnim medijima, ali su popularni i slušani. Predvode ih muzičari poput članova benda Dubioza kolektiv, bosanskohercegovačkog angažovanog benda nagrađenog i MTV nagradom. Bave se svim aktuelnim pitanjima koja opterećuju bh. društvo ali i cijeli region, istovemeno promovišući toleranciju i osjećaj za pravdu.
Grof Đuraz
Na istom su fonu i još nekoliko bh. muzičara poput banjalučanina Grofa Đuraza, potom Damir Avdić Grahe koji kaže da se "ljevičari i desničari kod nas se razlikuju samo po boji kravate".
"Ja nisam muzičar aktivista, ja sam gitarista. Sa pričom. Muzika, ili umjetnost uopšte, ne mijenja svijet ali mijenja pojedinca koji kasnije može uticati na puno toga - a to je velika stvar", kaže Grahe.
Marčelo, Marko Šelić, popularni je hip-hop muzičar i autor iz Srbije, angažovani aktivista koji kroz muziku kritikuje negativne pojave u društvu, ali i učestvuje u kampanjama protiv trgovine ljudima i slično.
Iz Crne Gore tu su The Books Of Knjige i Rambo Amadeus koji se, takođe, i muzikom i javnim istupima oglašavaju na mnoge društveno aktuelne teme, te probleme sa omiljnom im formom satire.
