Spirala međusobne ljutnje uzrokovana je neusklađenošću jedinstvenog valutnog područja i 17 demokratskih nacija. „Stvorili smo Italiju sada moramo stvoriti Italijane“, stara je izreka.
Danas smo stvorili euro, a kriza eura uništava Evropljane. Ljudi koji su se prije deset godina osjećali kao entuzijastični Evropljani, danas su u obrnutom procesu povratka ljutitim nacionalnim stereotipima.
„Hitler-Merkel” pisalo je na jednom transparentu kojeg su nosili mladi kiparski demonstranti ovih dana. Pored ovih riječi bila je slika zastave EU, a njene žute zvjezdice i plava pozadina sada su ljutito bili precrtani crvenom bojom. Brišući negativne generalizacije koje se čuju o "sjevernim" i "južnim" Evropljanima, gotovo kao da su dvije različite vrste. Ipak, ono što bi ozbiljni istoričari mogli tvrditi jeste da Milano ima više zajedničkog s Nikozijom nego sa Nicom ili Ženevom? Čak i visoko obrazovani pro-Evropljani danas javno kažu stvari o drugim nacijama koje deceniju ranije ne bi uopšte ni pomislili, a kamoli glasno rekli.
Kako dio Evrope postaje više anti-njemački tako dijelovi Njemačke postaju više anti-evropski. Začarana spirala nazire u ovom prikazu, kao ciklon na ruralnoj autocesti u američkom srednjem zapadu.
Trebamo s olakšanjem zabilježiti što se nije dogodilo - ili barem ne u najvećem dijelu, i ne još. S izuzetkom neofašističkih stranaka poput Zlatne Zore u Grčkoj, evropski se bijes nije okrenuo protiv imigranata, manjina, i imaginarne „pete kolone“. Nijemci krivce za svoje jade na nalaze kod Jevreja, muslimana ili slobodnih zidara (masona), oni krive slabosti Grka. Grci ne krive za svoje jade Jevreje, muslimane ili slobodne zidare, ogorčeni su na bezdušne Nijemce.
Posteri Angele Merkel i predsjednika Kipra Nikosa Anastasiadesa na protestima na Kipru
No ipak, ovo je prokleto opasno. Da biste bili sigurni, 2013. nije 1913. Njemačka možda ima ključnu ulogu u eurozoni, ali joj nikada nije težila. Njemački narod nikada nisu pitali da li su htjeli odustati od svoje valute marke (deutschmark) – da jesu odgovor bi bio "ne" - i otprilike jedan od troje njih sada kažu da bi željeli da se vrate na marku. Govoreći to, oni duboko pogrešno shvataju šta je njihov vlastiti nacionalni ekonomski interes, ali to je druga priča.
Evropska unija kao cjelina je najneželjnije carstvo u evropskoj istoriji, a Njemačka je sama neželjeno carstvo u tom većem carstvu. Rizik od međusobnog rata u EU - Evropi je minimalan.(Analogija 1913. je više primjenljiva na Aziju danas, sa Kinom u ulozi imperijalne Njemačke tog doba). Postoji ipak realna opasnost da se sentimentalne veze i osjećaj bratstva, esencijalni za svaku političku zajednicu, polagano rastaču.
Ne zaboravite da za zemlje poput Kipra najgore tek dolazi. Ja se ustručavam čak da podižem taj spektar - kao "slikanje vraga na zidu", kako kažu Njemci - ali što ako neki nezaposleni i psihički neuravnoteženi grčki ili kiparski mladi odluče da vrućom šerpom krenu ka nekom njemačkom političaru? Uz malo sreće, šok bi ohladio pregrijanu retoriku i ponovo zbližio Europljane. Ali mi ne bi trebali čekati na tako nešto.
Zašto smo u ovoj spirali međusobne ljutnje? Zbog osnovnih greška počinjenih pri stvaranju eura, sigurno. Takođe, zbog pogrešnih ekonomskih politika u nekim od takozvanih rubnih zemalja eurozone i - odnedavno - u sjevernom jezgru. (Kao što sam objasnio u nedavnoj kolumni, veliki problem njemačke politike nije ono što se traži od drugih da učine, već ono što sama ne čini. Njemačka bi trebala pomoći sređivanju eurozone jačanjem svoje domaće potražnje.)
U međuvremenu, svako kratkoročno popravljanje stanja u eurozoni posije sjeme nove krize eurozone. Tako je, na primjer, skidanje 50 posto vrijednosti obveznica Grčke vlade, dogovoreno na jesen 2011., doprinijelo guranju kiparskih banka u ponor.
Ipak najdublji razlog je razmimoilaženje između jedinstvene valutne zone i 17 nacionalnih politika. Ekonomije su kontinentalne, a politike još uvjek nacionalne.
Protesti u Grčkoj
Osim toga, te politike su još i demokratske. Ako ovo nije 1913. takođe nije ni 1930. Umjesto „Evrope diktatora“ imamo „Evropu demokratija“. Umjesto „permanentne revolucije" Trockog, imamo „permanentne izbore“. Neki lideri negdje u Evropi uvijek moraju imati na umu ugađanje javnom mnjenju zbog neophodnih izbornih glasova. Ove godine to je Angela Merkel, kojoj se opšti izbori naziru u septembru.
Svaki od nacionalnih lidera 17 članica eurozone i 27 EU uvjek prvo misli na svoju nacionalnu politiku, medije i javno mnjenje. Primamljivo je reći: "Mi smo napravili Evropu, a sada moramo napraviti Evropljane", ali istina je u tom pogledu da nismo napravili Evropu.
Dakle, što treba učiniti s tim politikama? Genijalni italijanski profesor Giorgio Basevi sa Bolonjskog univerziteta nedavno mi je poslao prijedlog za ublažavanje problema sinhronizacijom nacionalnih i evropskih izbora. To je sjajna ideja, ali naravno neizvodljiva. Recite to biračima Evrope! Drugi sugerišu da bi sljedeći predsjednik Evropske komisije trebao biti direktno izabran, možda tako da kandidate predlažu svaka od glavnih stranačkih grupacija u Evropskom parlamentu. Pa, zašto ne?
Ali ako mislite da će to učiniti da nezaposleni Grci i ogorčeni Nijemci odjednom postati srdačni proevropski orjentisani građani, potreban vam je ljekar za pregled glave.
Za sada, jednostavno ne postoji zamjena po kojoj bi nacionalni političari išli protiv vjetra svojih nacionalnih javnih mnjenja i objasnili, na svojim nacionalnim jezicima i idiomima, da - prema tome kako stvari stoje svi Grci nijesu rasipnici, Nijemci nijesu bezosjećajni „teutonci“ i tako dalje. Političari moraju iskoristi svaku mogućnost da objasne „da iako nam je hladno i ako smo mokri u evropskom brodu da će nam biti još hladnije i da ćemo biti još mokriji ako smo u vodi“.
A ako treba novi neprijatelj? Kao etnički žrtvenog jarca prihvatljivog gotovo svim kontinentalnim Europljanima ja obično rado pokazujum na svoje sunarodnike Engleze. (Mi smo navikli na to. Možemo se nositi.) No, što god drugo možete svaliti na Engleze, ne možete ih kriviti za nered u eurozoni.
