Stranke desnog centra koje čine Evropski narodnjački blok i dalje su najjača politička grupacija u Evropskom parlamentu. Socijalisti i liberali su utržili manje glasova, a ubuduće će među europarlamentarcima biti i predstavnika ekstremno desnih, antiimigracijskih stranaka.
To je bilo sasvim jasno već sinoć nakon objave prvih rezultata. Evropski povjerenik Joaqim Almunioa, povjerenik za ekonomiju, je kazao da rezultati pokazuju da će parlament imati sličan sastav kao i prethodni, „jednaki raspored i odnos političkih snaga među političkim obiteljima u Evropi“.
Čini se da su birači u zapadnim dijelovima Evrope zadovoljni „statusom quo“ usprkos ekonomnskoj krizi. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, desni centar, odnosno CDU , Angele Merkel, kao i partije Nicolasa Sarkozya i Silvija Berlusconija imaju većinu, u Španjolskoj desni centar Partido Popular puše za vratom socijalistu Zapateru, koji je uspio zadržati većinu.
Kampanja je na zapadu kontinenta vođena, uglavnom, na raspirivanju straha koji je vezan iz globalizaciju i proširenje Unije– a središnje mjesto zauzimale su teme ,poput, imigracije i kriminala.
U Nizozemskoj u kojoj živi značajna muslimanska manjina, te u Austriji , ekstremna desnica je dobila svoje zastupnike u Parlmentu upravo na stavovima da se Unija ne smije dalje širiti i da se imigrantima trebaju ograničiti sva prava. Na tim osnovama je i Britanska nacionalna stranka osvojila dva zastupnička mjesta. No, pomogla je i sama situacija u toj zemlji gdje je politička scena uzdrmana skandalom oko troškova zastupnika u parlamentu, i krizom Laburističke vlade.
U istočnoj Evropi, gdje su građani tek drugi put izašli na birališta za europarlament, i gdje je kriza pogodila posebno oštro baltičke zemlje, Mađarsku, Bugarsku i Rumunjsku – birači su, glasajući za evropski parlament, kaznili vladajuću stranku u svojoj zemlji.
Tabela sa rezultatima izbora, 08.06.2009.
Ipak, mnogi su radije izabrali vikend s obitelji umjesto odlaska na birališta, tako da je 43 postotni izalazak na birališta i najniži od 1979.g. od kada se parlament bira izravno.
Naravno, da to govori i o viđenju ove institucije. Očito je da birači parlament ne doživljavaju kao važnu instuticiju. I u pravu su, iako gotovo 80 posto svih zakona prolazi kroz parlament. On se uglavnom bavi pitanjima kao što su tržišni standardi, prava potrošaća i normama za zaštitu okoline. Vanjska politika, pitanja državljanstva, imigracijska politika, buđet i porezi – ostaju u nadležnosti nacionalnih vlada.
I drugo, a što nije manje važno, birči Bruxelles ne doživljavaju kao mjesto jedinstvene političke arene.
Cijelu priču dodatno upotpunjuje činjenica da će svaki europarlamentarac, bez obzora na plaću od 7 tisuća erura i isto toliko mjesečnih beneficija, iskorisiti prvu prililiku kako bi osigurao mjesto u nacionalnom parlamentu svoje zemlje.
To je bilo sasvim jasno već sinoć nakon objave prvih rezultata. Evropski povjerenik Joaqim Almunioa, povjerenik za ekonomiju, je kazao da rezultati pokazuju da će parlament imati sličan sastav kao i prethodni, „jednaki raspored i odnos političkih snaga među političkim obiteljima u Evropi“.
Čini se da su birači u zapadnim dijelovima Evrope zadovoljni „statusom quo“ usprkos ekonomnskoj krizi. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, desni centar, odnosno CDU , Angele Merkel, kao i partije Nicolasa Sarkozya i Silvija Berlusconija imaju većinu, u Španjolskoj desni centar Partido Popular puše za vratom socijalistu Zapateru, koji je uspio zadržati većinu.
Stranke desnog centra koje čine Evropski narodnjački blok i dalje su najjača politička grupacija u Evropskom parlamentu. Socijalisti i liberali su utržili manje glasova, a ubuduće će među europarlamentarcima biti i predstavnika ekstremno desnih, antiimigracijskih stranaka.
Kampanja je na zapadu kontinenta vođena, uglavnom, na raspirivanju straha koji je vezan iz globalizaciju i proširenje Unije– a središnje mjesto zauzimale su teme ,poput, imigracije i kriminala.
U Nizozemskoj u kojoj živi značajna muslimanska manjina, te u Austriji , ekstremna desnica je dobila svoje zastupnike u Parlmentu upravo na stavovima da se Unija ne smije dalje širiti i da se imigrantima trebaju ograničiti sva prava. Na tim osnovama je i Britanska nacionalna stranka osvojila dva zastupnička mjesta. No, pomogla je i sama situacija u toj zemlji gdje je politička scena uzdrmana skandalom oko troškova zastupnika u parlamentu, i krizom Laburističke vlade.
U istočnoj Evropi, gdje su građani tek drugi put izašli na birališta za europarlament, i gdje je kriza pogodila posebno oštro baltičke zemlje, Mađarsku, Bugarsku i Rumunjsku – birači su, glasajući za evropski parlament, kaznili vladajuću stranku u svojoj zemlji.
Ipak, mnogi su radije izabrali vikend s obitelji umjesto odlaska na birališta, tako da je 43 postotni izalazak na birališta i najniži od 1979.g. od kada se parlament bira izravno.
Naravno, da to govori i o viđenju ove institucije. Očito je da birači parlament ne doživljavaju kao važnu instuticiju. I u pravu su, iako gotovo 80 posto svih zakona prolazi kroz parlament. On se uglavnom bavi pitanjima kao što su tržišni standardi, prava potrošaća i normama za zaštitu okoline. Vanjska politika, pitanja državljanstva, imigracijska politika, buđet i porezi – ostaju u nadležnosti nacionalnih vlada.
I drugo, a što nije manje važno, birči Bruxelles ne doživljavaju kao mjesto jedinstvene političke arene.
Cijelu priču dodatno upotpunjuje činjenica da će svaki europarlamentarac, bez obzora na plaću od 7 tisuća erura i isto toliko mjesečnih beneficija, iskorisiti prvu prililiku kako bi osigurao mjesto u nacionalnom parlamentu svoje zemlje.
