Dostupni linkovi

Duraković: Multietničko tkivo u BiH više ne postoji


Nemam kome da uputim kritiku: Ferida Duraković

Književnica Ferida Duraković u posljednje vrijeme sve više govori o razaranju multietničkog tkiva u Bosni i Hercegovini, za što krivi vladajuće nacionalističke retorike, kako ih naziva. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da je izgubljena bitka o multietičnosti, za koju se zalaže 25 godina, ali i da je, kako kaže, bolje priznati poraz, nego se prikloniti "onim silama koje razaraju to krhko, multietničko tkivo".

RSE: Gospođo Duraković, veoma ste kritični kada je riječ o razaranju multietničkog tkiva u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u Sarajevu, što često nalazi na kritike. Kako na to gledate?

Duraković: Jeste da živim cijeli život u Sarajevu, međutim, multietničko tkivo ne postoji, zbog čega mi je žao. Nemam kome da uputim kritiku. To ide drumom, a ja idem šumom.

RSE: To multietničko tkivo se razbija od početka devedesetih godina prošlog vijeka, a u posljednje vrijeme sve više. Koliko udjela u tome imaju postojeće bh. vlasti?

Duraković: Mislim da su one samo zapečatile ono što je krenulo devedesetih godina. Nisam poklonik ovih rigidnih stavova da smo uvijek živjeli jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. Mislim da je to čista laž, jer komšija je najvažniji i mi smo uvijek živjeli sa komšijama. Ove vladajuće nacionalističke retorike u stvari su zabetonirale tri nacionalistička bastiona koja se brane.

RSE: U jednoj od kolumni se osvrćete na pozdrave i kažete da u Sarajevu ima jako malo prodavnica u kojima kada kažete nekome dobar dan, to bude dočekano ili sa prezirom ili sa šutnjom. Da li se svakodnevno sa tim susrećete?

Duraković: Taj tekst sam napisala prije deset godina, ali mislim da se nešto mrda u ovih desetak godina. Susrećem ljude u gradu koji vraćaju jedan starinski običaj pozdravljanja, sa zdravo ili dobar dan. Međutim, i dalje postoje snage koje to ne podržavaju i smatraju da to nije njihov pozdrav. Ja mislim da je to legitimno pravo unutar vlastite kuće ili nacionalne grupacije, ali kada smo svi zajedno, kada nas ima različitih, mislim da pozdravi na našem lijepom jeziku mogu da funkcionišu bez ikakvih problema.

Susrećem ljude u gradu koji vraćaju jedan starinski običaj pozdravljanja: Duraković
Susrećem ljude u gradu koji vraćaju jedan starinski običaj pozdravljanja: Duraković

RSE: Na koje snage mislite?

Duraković: Ako se govori o dobar dan ili zdravo, mislim na nacionalističke snage Bošnjaka koje pokušavaju da stave "šapu" na Bosnu i Hercegovinu i kažu "ovo je naše". Ovo nije samo njihovo i ovo pripada svima nama. Naše legitimno pravo je da se bunimo ako nam postane tijesno u ovoj državi.

RSE: Kolike su onda šanse da se to tkivo skladnog života sasvim razori?

Duraković: Mislim da su šanse velike, ali mislim da propasti nećemo zato što postoji dobra volja ljudi bez uticaja. Kada ti ljudi shvate da je važno glasati i da je važan svaki glas u ovoj državi, da bi se nešto promijenilo, mislim da stvari mogu krenuti na bolje.

Imamo omladinu koja se drastično dijeli na one koji, također, "polažu šapu" na Bosnu i Hercegovinu kao na njihovo vlasništvo, i na one druge koji su se obrazovali po svijetu, djecu koja vide kako lijepo vanjski svijet živi i djeca koja mogu promijeniti stvari. Ja se nadam da će se njima dati mogućnost da nam pomognu.

RSE: Kada pominjete omladinu, činjenica je da više od 20 godina nakon rata, djeca različitih nacionalnosti u Bosni i Hercegovini se ne poznaju i ne druže. Primjerice, djeca iz Sarajeva ne idu na Pale i obrnuto. Je li to moguće promijeniti?

Duraković: Ja sam sigurna da jeste, gdje ima volje, ima i načina. Obrazovni sistem mora da bude otvoreniji i da bude konstruisan tako da nikome nije tijesno i da je svakome dovoljno. Strašno je kada vidim da nam djeca iz Švicarske čiste Vrelo Bosne, a djeca sa Pala ne dolaze u Sarajevo. To su strašne i tragične stvari, ali zato nisu kriva djeca, već nacionalističke poltiike. Stvari su vrlo jednostavne i mogu se promijeniti ukoliko ima političke volje.

RSE: Sa druge strane, bh. građani šute i na neki način odobravaju sve što se dešava. Imate li Vi osjećaj da postoji neka vrsta letargije unutar bh. društva?

Duraković: Kako ne, ja to nazivam ratnim umorom. Razumijem te ljude, samo što više ne umijem da šutim. Šutjela sam ogroman komad svog života i više neću, ali razumijem šutnju ljudi koji su umorni, siromašni, prevareni i razočarani. Međutim, zbog naše djece mi ne smijemo da šutimo. Ako mislimo da nam djeca ostaju u ovoj državi, mi ne smijemo da šutimo.

RSE: Da li Vi planirate napustiti BiH ili mislite da se vrijedi riječima boriti protiv onih koji su zemlju doveli u ovakvo stanje?

Duraković: Godine 1992. vjerovala sam u ideju koja sada propada, a to je multietnička, multinacionalna, multipolitička, pa i multivitaminska, šalili smo se na taj način, Bosna i Hercegovina. Moji prijatelji, politički istomišljenici i ja smo vjerovali da će se u Bosni i Hercegovini desiti taj lijepi san o multietičnosti. Naravno da smo izgubili, ali mislim da je bolje dostojanstveno priznati poraz i dalje vjerovati da to može biti, nego se priključiti onim silama koje razaraju to krhko, multietničko tkivo.

  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG