Dostupni linkovi

Dubrovnik, onaj njegov dio unutar gradskih zidina kojeg zovemo Grad, živi između ljetnih presija kad ga zaguše gomile ljudi pristiglih s cruiserima i zimskih depresija, kad je unutar njega malo stanovnika jer mnogi su iselili, prodali su svoje stanove novim stanovnicima Grada koji su u njemu tek ljeti.

U Dubrovniku, u Gradskoj kavani, još se dade sresti starih Dubrovčana, poput glumca Miše Martinovića:
"Čim izađeš uvečer vani vidiš da je sve prazno, nema ljudi, nema stanovnika."

Gradska kavana kako - tako živi, ali trbuh Grada, tržnica na Gundulićevoj poljani, odumire. Tek su tamo banak ili dva, tri - četiri tužna prodavača čine društvo brončanom pjesniku. Prazna je i Peskarija (ribarnica) u staroj luci, kaže nam stanovnik Grada, Srđan Kera:
"Ribari tu stoje, ne mogu prodati ribu pa kontaju bolje nam je poći na Placu, veća je mogućost za prodat. U biti je sve manje i manje ljudi, pa nema ko ni kupovati."

Dubrovnik
Na Gundulićevoj poljani je Hotel Pucić Palace, u kojem najbolje sobe u ljetnim mjesecima stoje 5.000 kuna na noć. Odmah uz hotel je pučka gostionica Kamenica, koja je u takvom okruženju postala preskupa za lokalni svijet, kao uostalom i sve drugo oko njih.
"Građani koji žive u Gradu plaćaju danak turizmu. Cijene, koje mi kao građani plaćamo za neke osnovne životne potrebe, su puno veće nego u ostalim dijelovima Grada", kaže nam Srđan Kera, šef satiričke udruge "Nazbilj", koja često na zub uzme gradske vlasti, optužujući ih za činjenicu da je u Gradu sve manje stanovnika i da je u njemu život sve teži i skuplji. Godine 2001. u Gradu je živjelo 3.500 ljudi, danas ih je 1.500", kaže Kera, a gradonačelnica, Dubravka Šuica, tvrdi da ih je 2.500. Svejedno, ljudi odlaze. Gradonačelnica objašnjava i zašto:
"Ako je neko kupio stan za 10.000 maraka, a danas ga prodao za 500.000 eura, onda mi je razumljiva njihova poduzetnička logika."

Srđan Kera:
"Ljudi su se odlučivali jer bi ipak promijenili kvalitetu svoga života. Nije baš jednostavno živjeti u Gradu. Nije riješena infrastruktura. Imate i buku i kanalizaciju i vodu i struju. Nije to napravljeno kao što je u novogradnji."

Recesija, odnosno pad cijena nekretnina, je usporio prodaju kuća i stanova u Gradu. S druge strane, Poglavarstvo se trudi zadržati građane: besplatno im je kazalište, kino, koncerti, biblioteka, muzeji, parking izvan samih zidina za njih je 50 kuna mjesečno, besplatna im je dostava ogrjeva i plina, bojanje prozora, besplatna im je vožnja i na kupanje na otočić Lokrum. Ima toga još, kaže Šuica:

Dubrovnik
"Tu je i 10.000 kuna za svako novorođeno dijete za građane Grada. Imamo besplatni širokopojasni Internet za svaku kuću u staroj gradskoj jezgri i dajemo potporu za kredicijske obrte. To je sve što pokušavamo napraviti, ali sve je to malo u odnosu na 500.000 eura kada dođe ponuda – moralna ili nemoralna – teško mi je sada reći."

S druge strane Kera tvrdi da su izloženi pozitivnoj segregaciji jer dok se u njih za dijete dobije 10.000 kuna, izvan zidina roditelji dobiju 1.500 kuna za novorođenče. Prije rata je bilo 14 prehrambenih prodavaonica, danas ih je svega tri.
Trgovina u Gradu se i cijenama i sadržajem prilagodila turistima - tamo su čak 43 suvenirnica. Jednoj od njih je vlasnica Dubravka Šimunović. Ona spada među tvrdokorne Dubrovkinje. Ne bi ni za živu glavu napustila Grad:
"Ne znam ko bi me mogao potjerati da izađem. Imamo problema. Starimo i problem je to dovući kada kupiš komad namještaja ili novi frižider. To sve trebaš navući rukama ili platiti. Znači, postao nam je život jako skup, a mi ne želimo ići. Nas niko ne sluša da imamo problem."

U dolasku novih stanara, pretežno stranaca, ima i dobrih stvari.
"Došao je neki kulturni čovjek, nije došao da uništi, nego je možda čak i više uložio od nas. Mi ulažemo stihijski jer nemaš toliko novaca. On, kada kupi, mora po propisima sve renovirati, što je dobro za Grad, da nam ostane ovakav kakav jeste, da se ne mijenja", kaže gospođa Šimunović, ali ističe i da se strancima i njihovim kućama i stanovima prijeti i iz same utrobe Grada. Tek će oni shvatiti da Grad leži na moru i da te kuće treba i te kako održavati, pogotovo kad se ne stanuje u njima:

Dubrovnik
"Ispod nas je more koje radi svoje. Morat će se suočiti s tim da će puno novaca ponovo ulagati u popravke."

Možda će iz ovih razloga jednog dana stranci prodavati kuće natrag Dubrovčanima:
"Mislim da će to tako biti."

Dok ne dođe taj dan - ima li nade za Grad?
Ima, kaže nam kandidat za gradonačelnika SDP-a i HNS-a, Andro Vlahušić. Pustijerna, jugoistočni dio Grada, pust je nakon znatnog stradanja u zemljotresu 1979. godine. Tamo bi se trebali napraviti stanovi za 40 mladih dubrovačkih obitelji, i to nije sve:
"Ono što je ključno i što se može relativno brzo napraviti je da se napravi garaža iza grada, centar iza grada, jer Dubrovniku nedostaje značajan dio komercijalnih, uslužnih i servisnih prostora koji su preskupi da bi bili na stradunu ili poprečnim ulicama. Drugi je studentski kampus na području Stare bolnice i na neki način organizacija života mladih na prostoru Grada, unutar zidina, i na prostoru Stare bolnice, koja je kontaktna zona. To su tri mjere koje se relativno brzo mogu napraviti. Četvrta, koja nam ide na ruku, je stagnacija tržišta nekretnina. Dubrovnik se u ovoj krizi sa nekretninama mora okrenuti sebi."

Kad se to dogodi Dubrovnik će prestati biti grad koji se grozio i ljetnih gužvi i zimske pustoši. I prestat će biti grad:
"...iz kojeg je izagnan puk.
Kad zazvone dubrovačka zvona
i objave svome puku mir
Sveti Vlaho skalat će se s trona
pa s oltara na Placu u đir.
Kad zazvone stara gradska zvona
Konavoke, raznijet će ih pjev
ječat će od Čilipa do Stona
bar da načas stišaju sav gnjev,
a Sveti Vlaho skalat će se s trona
pa s oltara na Stradun u đir."

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG