Dokle će Oluja kvariti odnose između Beograda i Zagreba

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakve su šanse da odnosi između Srbije i Hrvatske krenu s mrtve tačke. Sagovornici su bili Aleksandra Joksimović, direktorka Centra za spoljnu politiku iz Beograda, i Branko Caratan, spoljnopolitički analitičar iz Zagreba i član Saveta za međunarodne odnose predsednika Hrvatske.

Bilo je reči o tome da li hrvatskom rukovodstvu još uvek smeta ratna prošlost sadašnjih lidera Srbije, u kojoj meri različiti pogledi na Oluju kvare odnose Beograda i Zagreba, zašto ni dvadeset godina nakon završetka rata nije rešeno pitanje nestalih osoba, kakve su šanse da Hrvatska reši problem izbeglih Srba kojima su oduzeta stanarska prava, zašto ne dolazi do povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije i srpske kontratužbe protiv Hrvatske i pored učestalih najava da će to biti učinjeno, zašto problem Kosova više ne remeti odnose između Srbije i Hrvatske, kao i tome da li će nakon Josipovićeve posete Beogradu, koja je najavljena za jesen ove godine, odnosi između Beograda i Zagreba krenuti uzlaznom linijom.

Omer Karabeg: Kako biste okarakterisali trenutne odnose između Beograda i Zagreba?

Aleksandra Joksimović: Ako bismo hteli te odnose da uporedimo sa nekakvim pojavama u prirodi mogli bismo reći da su odnosi između Beograda i Zagreba u nedavnoj prošlosti prošli kroz vulkansku erupciju tektonskog karaktera koja je izazvala različite poremećaje. Taj vulkan još nije miran, on je ostavio posledice na te odnose, pa se povremeno dešava da ponovo poteče nekakva lava ili da se pojavi dim. Nijedna od dosadašnjih vlada nije zaobišla krizne trenutke koji su bili rezultat različitih nesporazuma na relaciji Beograd-Zagreb. Poslednja kriza izbila je nakon izbora nove vlade i novog predsednika u Srbiji. Čini se da je od svih država u regionu Hrvatska najteže prihvatila ovu promenu u Beogradu, smetala joj je prošlost novih beogradskih lidera i bila je najnepoverljivija u vezi sa njihovom evropskom opredeljenošću. No, čini se da su takve vrste nesporazuma prevaziđene i da je uspostavljena normalna komunikacija između zvaničnika Beograda i Zagreba.

Branko Caratan: U ovom momentu odnosi između Zagreba i Beograda nisu opterećeni nekakvim dramatičnim problemima. To je stanje relativne normalizacije. Postoje otvorena pitanja, kao i različito tumačenje nedavne prošlosti. Nema znakova nekakovog entuzijastičkog zatopljavanja odnosa, ali isto tako nema ni znakova da se pojavljuju neki posebni problemi, pa čak i kada gledam ovogodišnju turističku sezonu. Ovog ljeta u Dalmaciji niji bilo nikakvih incidenata sa turistima iz Srbije, što je ranijih godina gotovo redovno bio slučaj. Istina, mlade uspaljene glave su pretukle neke Poljake, ali nisu dirali Srbe.

Omer Karabeg: Hrvatsko rukovodstvo je nakon prošlogodišnjih izbora u Srbiji sa dosta rezerve gledalo na ratnu prošlost novih srpskih lidera. Da li im još uvek smeta što su neki od njih učestvovali u ratu u Hrvatskoj?

Branko Caratan: Naravno. Ovdje nitko nije previše oduševljen tom činjenicom. Ali, nije bio problem u njihovoj prošlosti, nego u njihovim izjavama koje ovdašnja javnost nije mogla prihvatiti. Međutim, predsjednik Srbije se distancirao od nekih svojih izjava i došlo je do susreta sa visokim predstavnicima Srbije i vani i u Hrvatskoj. Ta stvar je relativno legla. U Zagrebu je postojala bojazan da će zbog unutarpolitičkih potreba novog rukovostva Srbije povremeno dolaziti do incidentnih situacija i do zahlađenja odnosa. Međutim, pokazalo se da nova vlast u Beogradu ipak želi popravljanje odnosa. Sve u svemu, atmosfera bi, naravno, bila bolja da je u Beogradu vlast koja ne nosi staru prtljagu sa sobom. Ali Zagreb je svjestan da je Srbija izabrala put europske intergracije i da će to određivati njeno ponašanje prema susjedima, pa i prema Hrvatskoj. Neće tu biti nekih velikih izljeva ljubavi, ali biti će, vjerojatno, pokušaja da se otvoreni problemi što prije rješavaju.

Omer Karabeg: Čini se da ratna prošlost još uvek teško opterećuje odnose između Srbije i Hrvatske. Uzmimo pitanje Oluje. Za Hrvatsku je to oslobodilačka vojna akcija, a za Srbiju etničko čišćenje. Na svaku godišnjicu Oluje Hrvatska slavi, a Srbija tuguje. To je uvek povod za nove nesporazume i izjave koje iritiraju drugu stanu. Recimo, Aleksandar Vučić je ove godine Oluju nazvao najvećim etničkim čišćenjem posle Drugog svetskog rata. Mogu li se Hrvatska i Srbija izboriti sa Olujom?

Aleksandra Joksimović: Oluja je jedno od pitanja oko kojeg je veoma teško pronaći konsenzus i čini se da, ukoliko Beograd i Zagreb žele da idu napred i gledaju u budućnost, ne treba da se osvrću na one događaje iz prošlosti koji ih mogu samo još više udaljiti. Teško se može pronaći nekakav zajednički stav o događajima koji su se desili tokom Oluje. Oluja je nešto što će nas dugi niz godina razdvajati.

Branko Caratan: Tu se malo šta može učiniti. I jedna i druga strana imaju svoje mišljenje o Oluji. Službena Hrvatska je višekratno priznala da je bilo zločina neposredno nakon Oluje i tu nema nikakvog spora. Međutim, teško je prihvatiti da Hrvatska ne slavi oslobođenje svoga teritorija. To je i stvar nacionalnog ponosa. Hrvatska smatra da je bila napadnuta, da je pobuna domaćih Srba bila inspirirana i podržana iz Beograda i da je u vojnoj akciji Oluja oslobodila vlastiti teritorij. Naravno, bilo bi dobro da historičari sa obje strane utvrde činjenice, pa da se više govori o činjenicama, a ne o apriornim stavovima. Uostalom, predsjednik Josipović je u svom posljednjem govoru prilikom proslave Oluje rekao da postoji razumijevanje da srpska strana ima drugačije mšljenje.

Aleksandra Joksimović: Ukoliko bi Hrvatska procesuirala zločine počinjene u Oluji, to bi u značajnoj meri doprinelo relaksiranju odnosa između Beograda i Zagreba i možda učinilo da Oluja ne bude tako veliki kamen spoticanja u međusobnim odnosima.

Branko Caratan: To je prihvatljiva primjedba, ali teško je bilo procesuirati krivce za zločine u Oluji, jer su uglavnom to bili anonimni zločini i teško je naknadno rekonstruirati činjenično stanje. Ali, naravno, slažem se, procesuiranje ratnih zločinaca je pretpostavka daljeg poboljšanja odnosa i prihvaćanja Oluje u njenom realitetu. Dodao bih da u Hrvatskoj nema zastarjevanja krivične odgovornosti, kad su u pitanju ratni zločini. Uvijek je moguće naknadno procesuirati zločince iz Oluje.

Omer Karabeg: Političari se možda mogu dogovoriti da ostave Oluju po strani. Ali hrvatska i srpska deca uče u školi dve potpuno suprotne verzije o tom događaju, pa će Oluja i u budućnosti izazivati nesporazume i sukobe. Čini se da tome nema leka.

Aleksandra Joksimović: Ni zemlje Evropske unije nemaju zajednički pogled na istorijske događaje. Pokušaji da se naprave zajednički udžbenici iz istorije nisu dali rezultata. Kad zemlje Evropske unije nisu mogle da reše pitanje zajedničkih udžbenika iz istorije, teško da se to može očekivati od Beograda i Zagreba. Ako i ne bude pomaka u udžbenicima, biće ga u odnosima između Srbije i Hrvatske.

Branko Caratan: Ja mislim da će se vremenom stavovi ipak približiti. I mislim da nisu toliko problem udžbenici, nego živi ljudi. Naime, puno je onih koji su poginuli u ratu, puno je kuća koje su srušene, puno je teških ratnih invalida, puno je onih koji su bili u progonstvu zbog ratnih sukoba, posebno na hrvatskoj strani, tako da nije realno očekivati da će žrtve tako lako preći preko onoga što se dešavalo. Ali, vrijeme čini svoje. Činjenica je, recimo, da ne postoji neki jak otpor, čak ni kod opozicije, prema najavama vladajuće garniture u Hrvatskoj da će pomagati Srbiji na njenom europskom putu i da je u interesu Hrvatske da i Srbija uđe u Europsku uniju.

Omer Karabeg: U odnosima između Srbije i Hrvatske ima pitanja koja je teško rešiti, kao što je, recimo, problem oduzetih stanarskih prava Srbima izbeglim iz Hrvatske ili pitanje granice na Dunavu. Tu se teško nalaze rešenja. Ali, ima i veoma značajnih pitanja koja bi se mogla znatno brže rešiti, a ne rešavaju se. Takvo je, recimo, pitanje nestalih. Zar je moguće da ni dve decenije nakon rata Beograd i Zagreb ne mogu da reše pitanje sudbine ljudi nestalih u ratu. Pa, to nije političko pitanje. Ovde je reč o humanosti, o saosećanju sa patnjom porodica nestalih.

Aleksandra Joksimović: Rešavanje svih spornih pitanja na liniji Beograd-Zagreb zavisi od političke volje, pa tako i pitanje nestalih. Kada nestane političkih barijera, doći će na red i ovo, slažem se sa vama, izuzetno značajno humanitarno pitanje.

Branko Caratan: Ne radi se tu samo o nestalima, nego i o krivnji onih koji su te ljude odvodili u koncentracione logore i tamo ih maltretirali i ubijali, a otvaranje tog pitanja ovisi o političkoj volji da se ti krivci procesuiraju. Njih je do sada režim prikrivao. Ali, kako vrijeme prolazi, krivci se pomalo izvlače na svijetlo dana, sudi im se, i pitanje nestalih će se vremenom, malo po malo, ipak rješavati. A kad ste već spomenuli stanove, upravo se sada svaki dan na hrvatskim medijima vrti poziv osobama izbjeglim iz Hrvatske da se prijave za rješavanje stambenog pitanja. To pitanje nije lako riješiti zbog teške ekonomske krize u Hrvatskoj. Ali, ono se malo po malo riješava, istinabog, ne u onom tempu koji zadovoljava izbjeglice, ali se ipak riješava.

Aleksandra Joksimović: Pitanje povrata stanova i uopšte prava izbeglih je usko povezano sa strahom od povratka, imajući u vidu da je veliki broj onih koji se vraćaju u Hrvatsku doživeo hapšenja, a mnoga od tih hapšenja nisu imala realnog osnova. U tom kontekstu, srpske izbeglice iz Hrvatske se boje da im povratak ne bi doneo olakšanje, već da bi se moglo desiti suprotno. Uostalom, s obzirom da je povrat imovine znatno otežan, ne vidi se ni gde bi se oni vratili.

Omer Karabeg: Postoji još jedno pitanje koje opterećuje odnose između dve države, a koje bi moglo, čini mi se, u kratkom roku biti rešeno. Reč je o tužbi Hrvatske protiv Srbije za agresiju i kontratužbi Srbije. Svakome je jasno da i tužba i kontratužba nemaju nikave šanse na uspeh, pa opet nikako da dođe do dogovora o povlačenju i tužbe i kontratužbe.

Branko Caratan: Hrvatska je veoma jasno rekla da bi se o povlačenju tužbe moglo razgovarati, ukoliko bi se veći dio zahtjeva iz tužbe riješio. Bez toga je teško očekivati povlačenje tužbe, jer postoji veliki broj ljudi koji se naroguše već i na samo pominjanje takve mogućnosti. Ti zahtjevi se odnose na rješavanja pitanja nestalih, povratak umjetničkog blaga i tome slično. Tužba ima i simbolično značenje, iako njeno pozitivno rješavanje ne bi donijelo nikakvu posebnu materijalnu korist.

Aleksandra Joksimović: Pri svakom značajnijem susretu na najvišem nivou obe strane najavljuju povlačenje, međutim, to se ne dešava. Tako da se čini da još uvek postoji određena vrsta međusobnog nepoverenja. Inače, obe strane se boje da bi takav potez izazvao nezadovoljstvo i u jednoj i u drugoj zemlji, pa ne žele da se upuštaju u takav rizik. S druge strane, to je pitanje sa kojim se može trgovati u pregovorima o nekim drugim otvorenim pitanjima. Sve u svemu, čini se da, što se više najavljuje da će tužba i kontratužba biti povučene, sve je manje izgleda da se to i desi.

Omer Karabeg: Gospodine Caratan, mislite li i vi da je jedan od razloga što se tužba i kontratužba ne povlače strah i jedne i druge vlasti od unutrašnjih reakcija?

Branko Caratan: Samo jednim dijelom, bar kad se radi o Hrvatskoj. Prvo, hrvatska tužba ima realan sadržaj, a s druge strane, istovremeno povlačenje tužbe i kontratužbe u Hrvatskoj bi bilo shvaćeno da Hrvatska priznaje da je ona u istoj mjeri kriva za rat kao i Srbija, a vladajuće je mišljenje u Hrvatskoj da je rat bio vođen na hrvatskom teritoriju i da tenkovi nisu išli prema istoku, nego prema zapadu.

Omer Karabeg: Znači, i tu će teško doći do rešenja. Ali, ima jedan problem koji je do sada stalno izazivao nesporazume, a čini mi se da neće više opterećivati odnose između dve zemlje. To je odnos Hrvatske prema Kosovu koja ga je priznala kao državu i ponaša se prema njemu kao prema nezavisnoj državi. Ranije je svaki gest Hrvatske, kojim je ona potvrđivala da je za nju Kosovo nezavisna država, izazivao nervozu kod srpskih vlasti. Sada, kada je Beograd krenuo u normalizaciju odnosa sa Prištinom, čini se da je taj problem skinut sa dnevnog reda.

Aleksandra Joksimović: U ovom trenutku reakcije Beograda na gestove, koji se tiču tretiranja Kosova kao nezavisne države, nisu više tako snažne kao što je to bilo u prvim godinama nakon proglašenja kosovske nezavisnosti. Naravno, pitanje normalizacije odnosa Beograda i Prištine će dugo biti na stolu. Briselski sporazum jeste postignut, ali se tek očekuje njegova puna implementacija. Od toga zavisi i čitav niz odnosa, kako između Beograda i Prištine, tako i u regionu. No, u svakom slučaju čini se da tema Kosova ne opterećuje više odnose Srbije sa zemljama regiona kako je to bilo ranije.

Omer Karabeg: Znači, problem Kosova više neće opterećivati ni odnose između Srbije i Hrvatske.

Aleksandra Joksimović: Sasvim sigurno ne kao do sada. Ova tema je u velikoj meri relaksirana.

Branko Caratan: Slažem se. Mene je ponašanje Beograda u slučaju Kosova podsjećalo na takozvanu Halštajnovu doktrinu, kada je Zapadna Njemačka prijetila prekidanjem diplomatskih odnosa svim zemljama koje priznaju Istočnu Njemačku - da bi na kraju i sama od toga odustala. Mislim da će vremenom Srbija prihvatiti evidentnu činjenica da Kosovo postoji kao država. Ne tako brzo, ali u dogledno vrijeme će doći do uspostavljanja diplomatskih odnosa između Beograda i Prištine. Možda se na početku to neće zvati ambasade nego misije, ili tako nešto, ali Srbija će prihvatiti činjenicu da je Kosovo neovisna država. Hrvatska tu posebno ne inzistira ni na čemu, osim na priznanju političkog realiteta.

Aleksandra Joksimović: Što se mene tiče, ne vidim trenutak kada će Beograd prihvatiti uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Prištinom, jer to bi značilo faktičko priznanje Kosova. Beograd pokušava da se drži formule da faktičkog priznanja nema, ali da dolazi do normalizacije odnosa.

Omer Karabeg: Gospodin Caratan je pomenuo da je veoma značajno što ovog leta nije bilo agresivnog ponašanja prema srpskim turistima u Dalmaciji, a do sada je svakog leta bilo incidenata. Međutim, uskoro sledi jedan događaj visokog rizika, to je fudbalska utakmica između Srbije i Hrvatske šestog septembra u Beogradu. Bojim se da bi svaki incident mogao do dovede do medijskog rata, kao što je to bivalo u prošlosti, koji bi se onda vrlo negativno odrazio na odnose između dve zemlje.

Aleksandra Joksimović: Utakmica između Hrvatske i Srbije je sasvim sigurno trenutak visokog rizika i ja se iskreno nadam da će Beograd učiniti sve da bude dobar domaćin, a da će se navijači tako ponašati da ne bude incidenata i nasilja. Ali se slažem da nekakva varnica uvek može dovesti do ozbiljnijih nereda. Inače, ako govorimo o incidentima vezanim za hrvatsko primorje, mogu da kažem da već dugi niz godina tamo letujem i nikada nisam videla ni najsitniji incident. Čini se da nekada mediji preuveličajavu pojedine događaje, pa se onda stiče pogrešna slika.

Branko Caratan: Šta god da se desi na toj utakmici, to neće bitno uticati na odnose između dvije države, iako bi i jedan jedini incident sigurno predstavljao problem. Treba očekivati da će srpska policija dobro odraditi svoj posao, a koliko znam, neće biti gostujućih navijača u Beogradu. Naravno, ovisi puno i od toga što će se dešavati na terenu, svaki grubi faul će biti politički problem.

Omer Karabeg: Hrvatski predsednik Ivo Josipović trebalo bi na jesen da poseti Beograd. To bi bio njegov prvi zvanični susret sa predsednikom Srbije Tomislavom Nikolićem. Očekujete li da bi nakon toga odnosi između Srbije i Hrvatske mogli krenuti uzlaznom linijom?

Aleksandra Joksimović: Odnosi su krenuli uzlaznom linijom još tokom posete Zagrebu prvog potpredsednika srpske vlade gospodina Vučića. Ali, sasvim je sigurno da će dolazak predsednika Ive Josipovića u Beograd predstavljati nekakvu simboličnu prekretnicu, imajući u vidu da je upravo Josipović imao najviše negativnih komentara u vezi sa promenom vlasti u Beogradu.

Branko Caratan: Neće to biti nikakav spektakularni politički događaj, niti će to dovesti do neke velike političke euforije, ali će sigurno biti korak koji će onemogućiti pogoršanje odnosa. Dakle, ne može škoditi, a sigurno može koristiti.