Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio dr. Vedo Tuco - forenzičar u Identifikacijskom centru Tuzla.
Subota 30. 10. 2010.
Konačno kroz prozor sobe probija sunce. Nadam se da neće biti jako hladno kao prethodnih dana. Danas imam planirane identifikacije za šest žrtava iz Zvornika i Bratunca. Ovo je još jedan susret s njihovim porodicama, kojima između ostalog moram objasniti način na koji su njihovi najmiliji ubijeni.
Novinari me pitaju zar kao forenzičar ne mislim da identifikacije i ekshumacije idu presporo. Naravno da smatram, ali ne slažem se s njihovom konstatacijom da je veoma malo napravljeno. Ja sam kao doktor sudske medicine obradio preko 14.000 slučajeva a uradio preko 3.000 identifikacija posmrtnih ostataka.
Mnogi nisu svjesni o kakvom se komplikovanom poslu ovdje radi, ne znaju probleme i poteškoće sa kojima se susrećemo u našem radu. Ne znaju da ljekara sudske medicine koji se bave ovim poslom ima jako malo, a trebali smo ih imati mnogo više. Uvjeren sam da bi cjelokupan proces bio i bolji i kvalitetniji da je se od početka krenulo sa školovanjem kadrova iz oblasti sudske medicine. Sada su nam ostali najteži slučajevi u procesu sudsko-medicinske obrade i to je jedan od razloga zašto identifikacija nemože biti brža. Strašno je kad vas godinama pitaju zašto ovaj proces ne ide brže, a vi uporno govorite o razlozima i to ne dopire do onih kojih se to tiče i tako opet ukrug. Nadam se da će jednog dana shvatiti šta mi u stvari radimo i koliko je to bitno.
Nedjelja 31. 10. 2010.
Vikend.... Opet lijep dan, prelijep da ga provedem negdje sam u prirodi i pokušam pronaći odgovore na neka pitanjakoja već danima, mjesecima tražim. Međutim, ne vjerujem da ću i danas uspjeti pronaći malo vremena za sebe. Imam predavanja sa studentima na Pravnom fakultetu. Kako koja generacija dolazi tako sam više oduševljen njima. Sretan sam zbog činjenice da dolaze nove generacije neopterećene nekom surovom prošlošću, a iznad svega drago mi je što se sve više i sami uključuju u predavanja. Zainteresirani su. Prethodne generacije nisu bile toliko zainteresirane. Nekad sam imao osjećaj da su jedva čekali da završimo s predavanjima i da ih pustim da idu na kafu ili šetnju. Hvala Bogu to se mijenja. Međutim, žao mi je ovih novih generacija jer su i oni žrtve jednog čudnog obrazovnog procesa u kojem je sasvim normalno da 430 studenata slušaju 45 minuta predavanja. Održati mir i tišinu u takvim uslovima je veoma teško. No, i to je jedan od probelam koji kontinuirano traje a koji niko ne rješava. Pisati o takvom problemu veoma je glupo, ali barem nekad mogu podsjetiti na njega. To je problem koji se zanemaruje, a od izuzetnog je značaja za društvo općenito, posebice za ove mlade intelektualce. Svi oni zamišljaju biti kvalitetni budući pravnici, ali bojim se da će vrlo brzo shvatiti da im neće biti pruženo kvalitetno obrazovanje i uskoro će, siguran sam, sve manje njih dolaziti na predavanja. Tako uvijek bude. No, tješi me činjenica da svaka generacija iznjedri nekoliko najboljih.
Dr Vedo Tuco na jednoj od identifikacijaPonedjeljak 1. 11. 2010.
Nova radna sedmica. Odmah gledam u raspored rada za danas, ali i za narednih nekoliko dana. Bit će ovo još jedna ispunjena sedmica radnim obavezama. Te moje velike obavaze, brojna suđenja, ekshumacije i identifikacije koštale su me mnogo toga u životu. Danas primjerice trebam više vremena za svoju porodicu. Žao mi je što nisam bio uz svoju porodicu više vremena. Ti mi zajednički trenucu vrlo često fale, ali sretan sam jer imam porodicu punu razumijevanja. Ne znam šta bih bez njihove podrške. Kako je njima bilo bez mene svih ovih godina dok sam vrijeme provodio na terenu i ekshumacijama ne zna. Ne želim ni znati, jer bojim se da bi mi to saznanje teško palo. Danas imam nekoliko suđenja.
Utorak 02. 11. 2010.
Danas sam imao jedan intervju s jednom novinarkom. Između ostalog pitala me kako komentiram to što su Radovan Karadžić i Milorad Dodik žrtve iz Srebrenice i Tuzle-Kapija, Markale u Sarajevu nazivali lutkama. Ja zaista vrlo rijetko gledam televiziju i imam vrlo malo vremena za to. Ostao sam šokiran takvim pitanjem, odnosno takvim saznanjem. Čuo sam da pojedini visokopozicionirani dužnosnici sve negiraju. Ja pokušavam naći termin u psihijatriji i psihologiji da im ga nakačim. To je prosto nevjerojatno. Ne mogu vjerovat da neko ko zna prave činjenice da je sam sebe uvjerio da je to neistina. Dobro, politika je takva i pojedinci to rade kako bi vjerovatno stekli popularnost i veličinu kod svog naroda. Moramo biti pošteni i reći da su u ovom ratu stradali i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, ali među žrtvama, Bošnjaka je najviše. Ja sam ekshumirao sve tri nacije. Ljudi koji negiraju zločin i genocid na ovim prostorima lažu sami sebe. Da vidite samo tijela u masovnoj grobnici Suha-Bratunac. Leži majka, jedno dijete s jedne strane, a drugo dijete s druge strane. Kćerka. Malena. Oko nje lutkice, kosa i flašica. Neko to da negira i kaže da nije bio genocid. Nisam čuo da je neko žrtve nazivao lutkama. Ja sam Kapiju vještačio i imao sam priliku vidjeti te strahote. Tako nešto izjaviti- da su to lutke.... Mislim da je to jedna parodija. Ali valjda je u laži sve dopušteno. Ali najgore je kada čovjek sam sebe počne uvjeravati da je laž istina i kada počne manipulirati s ljudima i javnošću. Ubiti dijete od godinu i pol ili dijete od tri godine to je nedopustivo. Slike koje nosim sa sobom u svojoj glavi i duši demantiraju sva ta negiranja.
Srijeda 03. 11. 2010.
Rano jutros započela je ekshumacija žrtava ratnog zločina iz Bijeljine. Ljudi su ukopani, na gradskom mezarju, ali ne zna se još uvijek njihov identitet. Njihove porodice još tragaju za njima, a možda i ne znaju da su oni baš danas ekshumnirani. Locirali smo mjesto gdje bi se mogla nalaziti tijela i započeo je proces iskopavanja. Dok je bagerista vršio iskopavanje pratio sam njegovu kašiku koja je ponirala u dubinu zemlje. Vrlobrzo sam uočio posmrtne ostatke na dubini do oko 150 cm i tada smo pristupili pažljivom čišćenju zemlje sa posmrtnih ostataka. Rovokopač se pomijerao ulijevo i tako smo upjeli pronaći posmrtne ostatke pet osoba, za koje se predpostavlja da su bošnjaci koji su stradali 1992 u Bijeljini. Ono što sam mogao da vidim na licu mjesta radilo se o muškarcima srednjih godina, a na pojedinim kostima su se mogla vidjeti oštećenja od projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja. Svako tijelo je označeno odgovarajućom oznakom, fotografisano na licu mjesta, a potom su stavljena u zasebne vreće. Nakon što smo završili posao na ovoj lokaciji otišli smo na Rimokatoličko groblje koje se također nalazi u samom gradu Bijeljini i tu smo trebali da iskopamo posmrtne ostatke dvije osobe hrvatske nacionalnosti. Imali smo problem za pristup mašne za iskopavanje, jer se lokacija gdje smo trebali kopati nalazila između spomenika. Uspjeli smo pronaći posmrtne ostatke 2 osobe za koje se pretpostavlja da su Hrvati. Tijela su transportovana u komemorativni centar Tuzla, gdje slijedi sudsko-medicinska obrada te uzimanje uzoraka kosti za DNK analizu.
Četvrtak 04. 11. 2010.
Jutros sam imao nekoliko suđenja. To su za mene posebno interesantni trenuci, kada u nekom postupku i tužitelj i tuženi odnosno njegova odbrana očekuju od vas da svoj nalaz i mišljenje date po pravilima struke i nauke. Međutim dešava se da objektivno vještačenje ponekad ne ide u prilog ni tužitelju ni dobrani, takav jedan slučaj sam ima jutros, gdje sam kao vještak bio angažovan od strane odbrane. Naime radi se o tome da je medicinska dokumentacija oštećena, nije bila kompletna, tako da neke stvari nije bilo moguće u potpunosti razjasniti, odnosno neke stvari su ostale nedorečene, odnosno to je ostavljeno sudu da odlučuje o tome.
Nakon suđenja sam otišao u obdukcionu salu gdje sam kao i svaki dan radio na obradi skeletnih ostataka. Na sto sam postavio i sklopio posmrtne ostatke 15 osoba, koji su ekshumirani na prostoru općine Bratunac, a potom uradio sudsko-antropološku obradu tih tijela, a ona je između ostalog podrazumijeva da se za svako tijelo odredi pol, starost, visina, uzrok smrti i drugi antropološki pokazatelji te na kraju uzme uzorak kosti ili zuba na DNK analizu.
Petak 05. 11. 2010.
Danas ponovno predavanja ali sa studentima Medicinskog fakulteta. Moram priznati da me predavanja i razgovor sa studentima relaksira, trudim se da budu svo vrijeme aktivno uključeni i vrlo često im prikazujem primjere iz prakse, a moram priznati da nekad razgovaramo i o nekim životnim stvarima koji baš i nemaju veze sa temom predavanja. Na taj način se sjetim studentski dana i uvijek se rado sjetim dok sam slušao predavanja iz sudske medicine pa i danas dan mislim da je to jedan od najposebnijih i najinteresantnijih prerdmeta na Medicinskom fakultetu, a za to govori velika posjećenost studenata na predavanjima.
Danas sam planirao posjetiti i roditelje, koji žive u Vitezu, i sretan sam zbog toga što ču provesti vrijeme s njima, ikao moram priznati da sam preumoran.
Da na kraju sam zaboravio reći da svaki dan, odnosno svaku noć imam još jednu veliku obavezu a to je moj doktorat kojeg pišem i nadam se da če to biti gotovo u naredna 3-4 mjeseca.
Subota 30. 10. 2010.
Konačno kroz prozor sobe probija sunce. Nadam se da neće biti jako hladno kao prethodnih dana. Danas imam planirane identifikacije za šest žrtava iz Zvornika i Bratunca. Ovo je još jedan susret s njihovim porodicama, kojima između ostalog moram objasniti način na koji su njihovi najmiliji ubijeni.
Novinari me pitaju zar kao forenzičar ne mislim da identifikacije i ekshumacije idu presporo. Naravno da smatram, ali ne slažem se s njihovom konstatacijom da je veoma malo napravljeno. Ja sam kao doktor sudske medicine obradio preko 14.000 slučajeva a uradio preko 3.000 identifikacija posmrtnih ostataka.
Mnogi nisu svjesni o kakvom se komplikovanom poslu ovdje radi, ne znaju probleme i poteškoće sa kojima se susrećemo u našem radu. Ne znaju da ljekara sudske medicine koji se bave ovim poslom ima jako malo, a trebali smo ih imati mnogo više. Uvjeren sam da bi cjelokupan proces bio i bolji i kvalitetniji da je se od početka krenulo sa školovanjem kadrova iz oblasti sudske medicine. Sada su nam ostali najteži slučajevi u procesu sudsko-medicinske obrade i to je jedan od razloga zašto identifikacija nemože biti brža. Strašno je kad vas godinama pitaju zašto ovaj proces ne ide brže, a vi uporno govorite o razlozima i to ne dopire do onih kojih se to tiče i tako opet ukrug. Nadam se da će jednog dana shvatiti šta mi u stvari radimo i koliko je to bitno.
Nedjelja 31. 10. 2010.
Vikend.... Opet lijep dan, prelijep da ga provedem negdje sam u prirodi i pokušam pronaći odgovore na neka pitanja
Sretan sam zbog činjenice da dolaze nove generacije neopterećene nekom surovom prošlošću.
Nova radna sedmica. Odmah gledam u raspored rada za danas, ali i za narednih nekoliko dana. Bit će ovo još jedna ispunjena sedmica radnim obavezama. Te moje velike obavaze, brojna suđenja, ekshumacije i identifikacije koštale su me mnogo toga u životu. Danas primjerice trebam više vremena za svoju porodicu. Žao mi je što nisam bio uz svoju porodicu više vremena. Ti mi zajednički trenucu vrlo često fale, ali sretan sam jer imam porodicu punu razumijevanja. Ne znam šta bih bez njihove podrške. Kako je njima bilo bez mene svih ovih godina dok sam vrijeme provodio na terenu i ekshumacijama ne zna. Ne želim ni znati, jer bojim se da bi mi to saznanje teško palo. Danas imam nekoliko suđenja.
Utorak 02. 11. 2010.
Danas sam imao jedan intervju s jednom novinarkom. Između ostalog pitala me kako komentiram to što su Radovan Karadžić i Milorad Dodik žrtve iz Srebrenice i Tuzle-Kapija, Markale u Sarajevu nazivali lutkama. Ja zaista vrlo rijetko gledam televiziju i imam vrlo malo vremena za to. Ostao sam šokiran takvim pitanjem, odnosno takvim saznanjem. Čuo sam da pojedini visokopozicionirani dužnosnici sve negiraju. Ja pokušavam naći termin u psihijatriji i psihologiji da im ga nakačim. To je prosto nevjerojatno. Ne mogu vjerovat da neko ko zna prave činjenice da je sam sebe uvjerio da je to neistina. Dobro, politika je takva i pojedinci to rade kako bi vjerovatno stekli popularnost i veličinu kod svog naroda. Moramo biti pošteni i reći da su u ovom ratu stradali i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, ali među žrtvama, Bošnjaka je najviše. Ja sam ekshumirao sve tri nacije. Ljudi koji negiraju zločin i genocid na ovim prostorima lažu sami sebe. Da vidite samo tijela u masovnoj grobnici Suha-Bratunac. Leži majka, jedno dijete s jedne strane, a drugo dijete s druge strane. Kćerka. Malena. Oko nje lutkice, kosa i flašica. Neko to da negira i kaže da nije bio genocid. Nisam čuo da je neko žrtve nazivao lutkama. Ja sam Kapiju vještačio i imao sam priliku vidjeti te strahote. Tako nešto izjaviti- da su to lutke.... Mislim da je to jedna parodija. Ali valjda je u laži sve dopušteno. Ali najgore je kada čovjek sam sebe počne uvjeravati da je laž istina i kada počne manipulirati s ljudima i javnošću. Ubiti dijete od godinu i pol ili dijete od tri godine to je nedopustivo. Slike koje nosim sa sobom u svojoj glavi i duši demantiraju sva ta negiranja.
Srijeda 03. 11. 2010.
Rano jutros započela je ekshumacija žrtava ratnog zločina iz Bijeljine. Ljudi su ukopani, na gradskom mezarju, ali ne zna se još uvijek njihov identitet. Njihove porodice još tragaju za njima, a možda i ne znaju da su oni baš danas ekshumnirani. Locirali smo mjesto gdje bi se mogla nalaziti tijela i započeo je proces iskopavanja. Dok je bagerista vršio iskopavanje pratio sam njegovu kašiku koja je ponirala u dubinu zemlje. Vrlo
Čuo sam da pojedini visokopozicionirani dužnosnici sve negiraju. Ja pokušavam naći termin u psihijatriji i psihologiji da im ga nakačim. To je prosto nevjerojatno.
Četvrtak 04. 11. 2010.
Jutros sam imao nekoliko suđenja. To su za mene posebno interesantni trenuci, kada u nekom postupku i tužitelj i tuženi odnosno njegova odbrana očekuju od vas da svoj nalaz i mišljenje date po pravilima struke i nauke. Međutim dešava se da objektivno vještačenje ponekad ne ide u prilog ni tužitelju ni dobrani, takav jedan slučaj sam ima jutros, gdje sam kao vještak bio angažovan od strane odbrane. Naime radi se o tome da je medicinska dokumentacija oštećena, nije bila kompletna, tako da neke stvari nije bilo moguće u potpunosti razjasniti, odnosno neke stvari su ostale nedorečene, odnosno to je ostavljeno sudu da odlučuje o tome.
Nakon suđenja sam otišao u obdukcionu salu gdje sam kao i svaki dan radio na obradi skeletnih ostataka. Na sto sam postavio i sklopio posmrtne ostatke 15 osoba, koji su ekshumirani na prostoru općine Bratunac, a potom uradio sudsko-antropološku obradu tih tijela, a ona je između ostalog podrazumijeva da se za svako tijelo odredi pol, starost, visina, uzrok smrti i drugi antropološki pokazatelji te na kraju uzme uzorak kosti ili zuba na DNK analizu.
Petak 05. 11. 2010.
Danas ponovno predavanja ali sa studentima Medicinskog fakulteta. Moram priznati da me predavanja i razgovor sa studentima relaksira, trudim se da budu svo vrijeme aktivno uključeni i vrlo često im prikazujem primjere iz prakse, a moram priznati da nekad razgovaramo i o nekim životnim stvarima koji baš i nemaju veze sa temom predavanja. Na taj način se sjetim studentski dana i uvijek se rado sjetim dok sam slušao predavanja iz sudske medicine pa i danas dan mislim da je to jedan od najposebnijih i najinteresantnijih prerdmeta na Medicinskom fakultetu, a za to govori velika posjećenost studenata na predavanjima.
Danas sam planirao posjetiti i roditelje, koji žive u Vitezu, i sretan sam zbog toga što ču provesti vrijeme s njima, ikao moram priznati da sam preumoran.
Da na kraju sam zaboravio reći da svaki dan, odnosno svaku noć imam još jednu veliku obavezu a to je moj doktorat kojeg pišem i nadam se da če to biti gotovo u naredna 3-4 mjeseca.
